ISKUSTVO ČITATELJICE

Ogorčena, nezaposlena, još uvijek mlada, ali po standardima države prestara. Visoko obrazovana i prekvalificirana. Čitateljica iz Varaždinske županije poslala nam je pismo koje opisuje što sve proživljava i kakva joj je sudbina nakon završenog fakulteta u Hrvatskoj. Nažalost, nije jedina koja isto proživljava. Pismo vam prenosimo u cijelosti.

Kao većina 18-godišnjaka, i ja sam prilikom odabira fakulteta bila naivna. Budući da živim u tzv. „socijalnoj državi“, smatrala sam da će mi profesija koja podrazumijeva pomoć socijalno ugroženim članovima društva osim osobnog ispunjenja jednog dana donijeti i gotovo siguran posao.Kako se to popularno kaže, mislila sam da mogu doprinijeti tome da svijet postane bolje i sretnije mjesto.

Poput Alana Forda

Međutim, kada sam nakon završenog fakulteta počela tražiti posao, shvatila sam da me način na koji funkcionira Lijepa Naša neodoljivo podsjeća na Alana Forda, a ta me misao uporno prati već desetak godina koliko je otad prošlo. Da ne bi sve bilo tako crno, ja sam u tom razdoblju čak i osjetila što znači raditi u struci (nekima ni to nikada nije ni uspjelo). Danas imam više od pet godina staža u struci koji sam „prikupila“ radeći na određeno vrijeme u više navrata u istoj ustanovi. Međutim, otad su se neke stvari, bolje reći neki ljudi promijenili i odjednom, unatoč višegodišnjem iskustvu, ja tamo više nisam u užem izboru za zaposlenje.
Od bivših sam kolega saznala da se „preko noći“ na određeno vrijeme zaposlilo nekoliko djevojčica bez natječaja. „Natječaj nije potreban ako se radi o zamjeni“, reče glavna i odgovorna osoba. „Prema kojim onda kriterijima birate buduće zaposlenike?“, upitam ja naivno. „Ja znam koje ću ljude zaposliti, a to nećete biti Vi. Vaše radno iskustvo i godine koje ste proveli u ovoj ustanovi možete zaboraviti, meni to ništa ne znači jer to je bilo davno.“ „Ali to je bilo prije samo nešto više od godinu dana“, dodajem ja i dalje naivno. „Ja već znam koga ću zaposliti. Nemojte mi se više javljati. Ugodan dan Vam želim.“ Moram priznati, neugodno, neočekivano i vrlo neobično, ali barem iskreno. Budući da natječaj nije potreban, ruke glavnog izbornika u odabiru kandidata prilično su slobodne.(…)

Rečeno mi je: “Ja znam koje ću ljude zaposliti. Godine koje ste proveli ovdje možete zaboraviti”

S obzirom na neugodno priopćenje da moje radno iskustvo ne znači ništa „jer je to bilo davno“, nameću mi se neizostavna pitanja: je li ičije prethodno iskustvo uopće važno za posao s obzirom na to da su sva ta iskustva iz bliže ili dalje prošlosti? Čemu uopće služi životopis ako je to običan papir s gomilom beskorisnih davnih iskustava?!
Budući da mi je u ustanovi u kojoj sam radila nekoliko godina i gdje sam se, prema svom, ali i mišljenju bivših kolega vrlo dobro snalazila, rečeno da tu za mene više nema budućnosti, jedino što mi preostaje mjere su Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Riječ je o tzv „javnim radovima“ koji osobama koje se teže zapošljavaju omogućavaju rad na vrijeme od najviše godinu dana za minimalnu plaću koja iznosi oko 2.300 kuna. Međutim, da biste se mogli prijaviti na natječaj kao osoba s visokom stručnom spremom morate zadovoljiti uvjet da ste mlađi od 29 godina, a u slučaju da niste (kao ja), morate prethodno biti prijavljeni u evidenciju HZZ-a kao nezaposlena osoba najmanje 12 mjeseci.
Moram priznati da ne shvaćam zašto osobe do 29 godina posao mogu dobiti odmah, a stariji od toga tek nakon čitave godine nezaposlenosti!? Vjerujem da je svima posao jednako potreban pa ne shvaćam zašto neki tako beznačajan kriterij osobe od 30 i više godina odmah u početku stavlja u nepovoljniji položaj!

Moje opcije

Nego, vratimo se mi Alanu Fordu. Dakle, dogodi vam se da se javite na jedan takav natječaj za posao od 2.300 kuna i natječaj se poništi. Zašto? Zato jer ste vi jedina osoba koja se prijavila, a budući da imate više od 29 godina, ne odgovarate uvjetima. „Da ste mlađi od 29 mogli bismo vas odmah zaposliti, a sada ćemo ponovno morati raspisati natječaj jer niste zadovoljili uvjete. Javite nam se nakon što ispunite uvjet da ste godinu dana nezaposleni. Doviđenja i sretno.“
Imam 34 godine, završen fakultet u zakonskom roku, položen stručni ispit, višegodišnje radno iskustvo u struci i nezaposlena sam „samo“ 4 mjeseca.

“Ne shvaćam zašto osobe do 29 godina posao mogu dobiti odmah, a stariji od toga tek nakon čitave godine nezaposlenosti!?”

Dakle, moje su životne opcije u Hrvatskoj trenutno: a) Idućih 8 mjeseci živjeti na grbači roditelja umirovljenika koji i sami jedva preživljavaju, a potom se nadati da ću uspjeti pronaći posao na godinu dana za 2.300 kn – ako HZZ u međuvremenu ne promijeni uvjete. Nakon toga opet biti nezaposlena minimalno godinu dana i ponovno se nadati nečemu – a čemu?, b) krivotvoriti osobnu iskaznicu, praviti se da sam mlađa od 29 godina, ponovno se prijaviti na ranije spomenuti natječaj i odmah se zaposliti na godinu dana za 2.300 kuna.

Jedna od mojih opcija je učlaniti se u stranku i u kraćem roku dobiti isplativ posao

Moglo bi upaliti, ionako mi ljudi govore da izgledam mlađe nego što jesam; c) ugurati se u trenutno najisplativiju političku stranku i u kraćem vremenskom roku dobiti isplativ posao. Ovisno o stupnju snalažljivosti preko noći se obogatiti, možda i završiti u zatvoru, ali nema veze – navodno neki i u zatvoru primaju svoju „skromnu“ plaćicu…; d) Natjerati majku da vježba jogu/ide na plac/tarot/u crkvu sa ženama lokalnih moćnika; e) diplomom se poslužiti kao toaletnim papirom za koji ionako nemam novaca. Dodati i životopis – na više je stranica, duže će trajati.
Ono što piše u njemu ionako nije važno. Samo neka davna iskustva, ali tko to pamti?! (…)
Hvala ljudima koji me vole unatoč mojoj dubokoj starosti i iznenadnoj demenciji.

Vaš Josef K.
(podaci poznati redakciji)

Izvor:
Foto: Ilustracija