Prije godinu dana susreli smo se s brojnim presudama u korist liječnika i medicinskog osoblja.

Naime, Vrhovni sud krajem 2019. godine donio je odluku koja bi državu mogla stajati i do 1,5 milijardi kuna. Medicinari imaju pravo naplatiti sve svoje prekovremene sate sa svim dodacima, kao i kod obračuna redovnih sati.

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda je da zdravstveni djelatnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaća za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaća za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za prekovremeni rad.

Mnogi liječnici tako su krenuli u pravnu bitku za novac koji im pripada prema sili zakona. Svjetlo prije godinu dana ugledale su presude u kojima je dosuđeno da se liječnicima moraju uglavnom isplatiti svote od 40.000 do 60.000 kuna.

Pravne bitke

Sve to varaždinsku Opću bolnicu moglo bi na kraju stajati oko 15,8 milijuna kuna.

Sa sličnim presudama u korist prosvjetnih djelatnika susrećemo se ovih dana.

Naime, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi sklopili su 26. studenoga 2006. godine Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama, i to 6 % tijekom tri sljedeće godine.

No, kako je nastupila recesija, 13. svibnja 2009. sklopljen je dodatak kojim je povećanje osnovice suspendirano, a za povećanje je morao biti utvrđen rast međugodišnjega tromjesečnog BDP-a dva tromjesečja uzastopno za prosječno 2 ili više posto, kada je osnovica za obračun plaće trebala iznositi 5.415,37 kuna. Ti su uvjeti, sukladno sindikatima, no i dosadašnjoj pozitivnoj praksi županijskih sudova, koji su nadležni rješavati u tim predmetima, ostvareni u prosincu 2015., no osnovica plaće u sljedećih 14 mjeseci sukladno Sporazumu nije povećana. Odnosno, država zaposlenicima javnih službi od prosinca 2015. do siječnja 2017. nije isplatila ugovoreno povećanje osnovice.

Brojne tužbe

Tako se hrvatsko sudstvo susreće s velikim brojem tužbi zbog neisplaćenog dijela osnovice za 14 plaća.

Tako je Općinski sud u Varaždinu presudio da Osnovna škola Sv. Đurđ Edi Bačaniju iz Ludbrega mora isplatiti 5218 kuna. Isti novac odnosi se na razdoblje od travnja 2016. pa do veljače 2017. godine.

Općinski sud u Varaždinu presudio je i u korist Bernarde Skok, kojoj Osnovna škola Petrijanec mora isplatiti 5506 kuna, također za razdoblje od travnja 2016. do veljače 2017. godine. Općinski sud presudom nalaže Medicinskoj školi Varaždin da Kristini Bobek iz Trnovca isplati 5500 kuna, dok Igoru Derdiću iz Bisaga Osnovna škola Antuna i Ivana Kukuljevića iz Varaždinskih Toplica mora isplatiti 4698 kuna.

Gotovo sve presude, koje su javne, su bez presedana u korist prosvjetnih djelatnika, a škole moraju nadoknaditi i troškove parničnog postupka.

No, u početku nije sve išlo tako glatko, iako su mnogi sudskim putem tražili svoja prava, odnosno novac koji im pripada.

Ključni trenutak

Mnoge presude potvrđene su i nakon žalbi pred drugostupanjskim sudovima. Ključan trenutak dogodio se 17. prosinca 2020. godine, kada je Vrhovni sud objavio svoju presudu od 1. prosinca 2020. godine kojom je odbio reviziju Republike Hrvatske i konačno dao za pravo tužiteljici koja je radila u Hrvatskom geološkom institutu.

S obzirom na to da je Vrhovni sud najviše tijelo sudbene vlasti, koje svoje odluke povodom podnesenih revizija donosi samo u osobito važnim pitanjima s ciljem da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, i s obzirom na to da su niži sudovi dužni u svojim odlukama poštovati pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, riječ je iznimno značajnoj odluci za ovu vrstu postupaka, koja je donesena u korist djelatnika.

– Nakon pritiska Sindikata na Vrhovni sud, ljudi su sve više počeli sudskim putem tražiti ono što im pripada. Do tada sve su to bila izvrtanja i kupovanje vremena države – istaknula nam je Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.

U Varaždinskoj županiji od 1420 članova Sindikata hrvatskih učitelja čak 75 % sudskim je putem zatražilo ono što im pripada.

– Masovne isplate su u tijeku. Na kraju je tu država najviše na gubitku, jer se na kraju sve svelo na “ako ne ide milom, ide silom” – dodala je Šprem.

Nepotrebno

Kad se podvuče crta, država je na nepotrebnom gubitku i na kraju će svejedno morati isplatiti javnim službenicima ono što im pripada po sili zakona, odnosno po Kolektivnom ugovoru. Odnosno, mogli su se izbjeći besmisleni sudski postupci.

I dodajmo da zastara u tim predmetima nastupa početkom iduće godine, pa dotad djelatnici javnih službi mogu sudskim putem tražiti ono što im pripada.

Za što su zakinuti?

Povećanje osnovice plaće za 306,53 kune znači u svakom pojedinom slučaju povećanje plaće u iznosu koji odgovara umnošku svih koeficijenata koji ovise o konkretnom radnome mjestu i/ili drugim okolnostima s tom povećanom osnovicom.

Dakle, javni su službenici od prosinca 2015. godine do siječnja 2017. godine imali pravo u svakom pojedinome mjesecu na veću plaću od one koja im je isplaćena. Ukupna visina iznosa za cijelo razdoblje znatno oscilira ovisno o kojem je radnome mjestu riječ i drugim posebnim okolnostima, ali načelno je riječ o iznosu između 5 i 15 tisuća kuna, što se uvećava i za zakonske zatezne kamate, koje bi predvidivo trebale iznositi još najmanje 30 % dosuđenog iznosa.

Tko sve ima pravo na tužbu?

Svi javni službenici, odnosno oni koji su to bili u razdoblju od prosinca 2015. godine i siječnja 2017. godine ili u dijelu tog razdoblja, neovisno o tome jesu li i gdje su sada zaposleni ili su u mirovini, a čak i nasljednici umrle osobe koja je u to vrijeme bila javni službenik. Pritom je članak 2. Zakona o plaćama u javnim službama referentna točka od koje treba poći prilikom utvrđivanja toga što su javne službe, dok su javni službenici sve osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca koji se smatra javnom službom, i to neovisno radi li se o stručnom ili pomoćnom osoblju (spremači/ce, domari/ce, kuhari/ce i dr.).

Članak 2. Zakona o plaćama u javnim službama propisuje: “Javne službe u smislu ovoga Zakona jesu: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.”

Konkretno, riječ je, primjerice, o nastavnicima i drugim djelatnicima škola i javnih fakulteta, liječnicima, medicinskim sestrama i drugom osoblju i djelatnicima bolnica i javnih domova zdravlja, muzeja i drugih kulturnih ustanova, instituta, djelatnika zaposlenih u sektoru socijalne skrbi i dr.