Po tati Dubrovkinja, po mami Varaždinka, Majda Miloglav je kao četveromjesečna beba prvi put došla kod djeda u Varaždin. Od tada do danas, kada god može, posjećuje barokni grad kojeg je oduvijek smatrala svojim drugim domom. U nastavku pročitajte zašto se Majda i Varaždin toliko vole:

Nakon božićnih blagdana provedenih u rodnom Dubrovniku i povratka na posao u Zagreb, osjetih potrebu posjetiti svoj Varaždin, nekada glavni grad svih Hrvata, a za mene grad duboko uklesan u moj život…

Taj barokni kontinentalni dragulj obilježio je moje djetinjstvo i mladost, dok, zahvaljujući maminom varaždinskom podrijetlu, ta neraskidiva veza traje i danas… i trajat će… Uvijek se rado vraćam Varaždinu i svojim Varaždincima!

Djelovalo je kao trenutak… a traje desetljećima… i neće prestati…

Varaždin. Hladno, zimsko nedjeljno poslijepodne… Lagani vjetar donosi nagovještaj skorašnjeg snijega… onoga istog koji sam prvi put kao dijete vidjela u Varaždinu.

Prolazim znanom stazom između grobova… Samo moji koraci se čuju… Imena meni znanih i neznanih ljudi u kamenu su uklesana… Pred Bogom smo svi isti, ali nama ljudima trebaju imena.

Ne tražim, ja znam, evo on je tu:

Moj djed… Stjepan Kapelari… Srce govori sve… upaljen lampaš i erupcija emocija u sekundi… A suze? Cure niz moje obraze…

U meni vječno pitanje: Je li je to bila samo usputna stanica, moji dolasci u Varaždin? A bilo ih je na stotine… i još traju… prestati ne mogu…

Djedove tople ruke i blag pogled… A bio je i rat… Domovinski…

Sanjala sam slobodu mog Dubrovnika, nalazeći spas u djedovu zagrljaju, u slobodnom gradu Varaždinu… I toliko puta sam željela zaustaviti vrijeme… kao nekada davno kad sam sa smiješkom dolazila u kuću pored Drave…

Ali bio je i taj prokleti rat…

I danas, u miru, toliko dolazaka u slobodni, meni uvijek dragi Varaždin… Ali njega više nema… otišao je u vječnost, na Valentinovo. Svi smo ga voljeli…

U meni ponovno pitanje: Je li to bila samo usputna stanica?

E, moj djede, toliko puta sam nakon svega sanjala tvoj osmijeh i zagrljaj, a tebe više nema… Ali ostao je moj Varaždin i meni dragi ljudi.

Ostao je spomen koji i danas u meni budiš, barokni biseru, moj hrvatski grade.

I dok napuštam groblje, prvi suton i prve pahulje snijega donosi vjetar. U daljini svjetla se pale. Čuju se samo moji koraci. Ali ja još uvijek čujem tvoj mili glas: „Budi spokojna, Majdice… Deda Pišta te čuva!“