Povežite se s nama

Kultura

“Životinjski haiku” – zbirka kakve nema u povijesti svjetske književnosti

Objavljeno:

- dana

“Životinjski haiku” naziv je najnovije zbirke ugledne književnice Ane Horvat koja je izašla krajem lipnja u sunakladništvu Mini-print-loga u vlasništvu Dejana Težaka iz Varaždina, koji je zbirku tiskao, i Udruge „Druga prilika“ za zaštitu životinja, čija je osnivačica i predsjednica autorica zbirke iz Zagreba.

Varaždinka po majci

Za Varaždin književnicu Anu Horvat veže njezino porijeklo po majci, koja je rodom Varaždinka jer su joj se djed glazbenik iz Češke i baka djevojačkog prezimena Kangrga porijeklom iz Like upoznali početkom 20. stoljeća u varaždinskom kazalištu.
Recenziju za prvu i jedinu životinjsku haiku zbirku u Hrvata u Europi, pa i u svijetu, napisao je najbolji haiku teoretičar u Hrvatskoj nakon Vladimira Devidea, dr. med. Tomislav Maretić.

– Haiku pjesništvo vezano je ponajviše za prirodu, pa je tako, uz biljke i drugo, česta tematika haiku pjesama u Japanu i izvan njega. Međutim, i ova tematika se razlikuje od pjesnika do pjesnika, a među “velikom četvorkom” japanskih haiku majstora Issa je najviše pjesama posvetio životinjama, i to svim vrstama, uključujući one najsitnije, kao, recimo, skakavce, puževe, muhe, uši, buhe i drugo, na neki način “bez diskriminacije”.

Ana Horvat, pjesnikinja, antologičarka, novinarka, pravnica, balerina, plesačica folklornih plesova, velika je ljubiteljica prirode, što je jasno vidljivo iz njezinih dosadašnjih vlastitih zapisa, kao i antologija. Moglo bi se reći da je ona nastavljačica Issine crte u hrvatskom haiku vezanom za životinjski svijet. Nije čudo da su njezine haiku pjesme ušle u svjetsku zbirku “Every Chiken, Cow, Fish and Frog: Animal Rights Haiku Paperback“, autor i izdavač Robert Epstein i Miriam Wald (2016.). Njezine pjesme odraz su njezina života, kao i aktivizma. Autorica je prije svega njihov prijatelj i udomitelj, kao i Issa, no ujedno angažirani aktivist, osnovavši udrugu za zaštitu životinja “Druga prilika” i udomljujući prije svega pse i mačke.

Očito je da je njezin odnos proizašao naprosto iz ljubavi prema živim bićima i osobito onima nezaštićenima koje se koristi i iskorištava u svakom zamislivom smislu od strane čovjeka. Nažalost, primjeri su posvuda oko nas i ne ograničavaju se samo na animalnu prehranu čovjeka kao sveždera nego i na odnos prema životinjama kao bićima bez prava.
Premda autorica ne može sakriti svoj revolt protiv takve prakse, njezine pjesme nisu izraz pukog aktivizma, ponajmanje “plaćenog aktivizma”, naime, autorica se s njima druži, možemo slobodno reći prijateljuje, živi i surađuje, a radi u Udruzi volonterski.

K tomu, ona poput Isse u nizu svojih haiku u prijateljstvu i promatranju životinja pronalazi i humor.

Zbirka „Životinjski haiku“ sastoji se od 130 haiku, uglavnom novih uz pokoji iz ranije zbirke “Čučerski haiku za Emily“, Naklada Đuretić, 2013. Zbirka nema podnaslove ni međusobne ovisnosti susjednih haiku, a u svakoj pjesmi se redovito spominje životinja, od kukaca, ptica i sisavaca do riba, glavonožaca i školjaka.

Trostisi su gotovo nepogrešivo u slogovlju 5/7/5, kako zahtijeva klasični haiku. Što se tiče oznaka godišnjeg doba, one su u haiku imanentne, to jest vezane za neku životinju (recimo, mrav je oznaka ljeta, kao i šišmiš i sl.), tako da su sezone prisutne ako i nisu napomenute. Većina japanskih haiku ima “kireji”, stanku, koja se u zapadnim jezicima obično označuje kao crtica, točka-zarez ili tri točke. Pjesnikinja ne označuje te pauze, no one se naziru u ritmu pojedinih haiku, pa ih se može lako zamisliti. No većina je trostiha u jednom dahu, izjavna, povremeno refleksivna, s čime će se složiti moderni haikuisti (“gendai haiku”), za razliku od ovoga konzervativnog osvrtaša. Unatoč tome, to ne mijenja pozitivni dojam ovih šarmantnih haiku “poput Isse”.

Zbirka “Životinjski haiku” ukupno se sastoji od 130 haiku, uglavnom novih

Načelna razlika je u tome što se u autoričinim pjesmama uz ljubav osjeti i aktivizam, dok je u Isse samo ljubav. Sasvim je jasno da je autorica toga svjesna i da je njezin pristup namjeran, baš kao što su to manifestirali i drugi pjesnici kako u antologiji Roberta Epsteina tako i u nizu novih gendai-haiku glede drugih sadržaja – ističe Tomislav Maretić, koji kao umirovljeni liječnik infektolog iz Zagreba još uvijek radi, ali u Općoj bolnici u Čakovcu.

Ravnoteža univerzuma

Poznajući dosadašnji pjesnički i prozni opus Ane Horvat, od ove autorice nije se ni moglo očekivati ništa manje. Nakon što u jednom dahu pročitate životinjsku haiku zbirku, ostanete doista zatečeni zbirkom na kakvu niste dosad naišli ni u hrvatskom ni u europskom, pa ni u svjetskom pjesništvu! Ovakvu ocjenu usuđujem se izreći na temelju svog studija filozofije, a posebno zen budizma i zena koji prakticiram, kao i učenja japanskog jezika i japanske kulture te kao aktivna članica Japanskog društva prijateljstva u Hrvatskoj. Dakle, nije slučajno da se Ana Horvat u svojoj zlatnoj dobi najprije javila „Čučerjanskim haiku za Emily Dickinson“, a nakon par godina sa životinjskom haiku zbirkom.

Onaj tko dobro i s ljubavlju prati i razumije njezin pjesnički izričaj može primijetiti da od njezinih prvih pjesničkih zbirki do danas ni u jednoj pjesmi koju je napisala nema ničega suvišnoga, šlagerskoga ni kičastog, tako da su već ti znakovi upućivali da će u svojim zrelim godinama Ana Horvat posegnuti za “najčišćom i najsavršenijom pjesničkom formom, kakva je haiku poezija” i da će u “njoj plivati kao riba u vodi”.

Animalističkom haiku zbirkom hrvatski jezik dosegnuo je svoje vrhunce

Animalističkom haiku zbirkom hrvatski jezik dosegnuo je svoje vrhunce, makar je svaki jezik podatan za haiku formu i može mu pružiti najviše mogućnosti, što je Ana Horvat upravo posvjedočila s hrvatskim jezikom. Haiku pjesme Ane Horvat, za razliku od japanskih majstora haiku poezije Bossha i Issa, nisu samo impresije i trenutak sublimiran u trostihu, čistom ekstraktu riječi kakva je haiku poezija, nego se iza njezine haiku pjesme kriju cijeli svjetovi i asocijacije na cijele svjetove.

Ana Horvat u svojoj životinjskoj haiku poeziji natkriljuje i samog majstora Issa jer ljubav kojom je protkana njezina dosadašnja poezija razotkriva ljepotu životinje kakva nije vidljiva ostalom ljudskom svijetu oko nje. I porukama koje to, dakako, izričito niti nisu, a mogu se iščitati, koje su upućene životinji i čitatelju. (Haiku o kosu koji je ljubi, pa je kod nje svio gnijezdo, haiku o pužu kojem su nabijeni rogovi, haiku o konjima koji su na svojim leđima pronijeli čovječanstvo bez zahvale…). Zapravo, kada krenemo tražiti korijen riječi životinja, dođemo do riječi život.

I životinja jest život sam. Kao život sam, ona ne zna poput prijetvornog čovjeka lagati ni verbalno ni govorom tijela. Ne zna ni krasti.
Ana Horvat u jednoj svojoj haiku pjesmi kaže kako su: Makaki majmuni naučili od ljudi bezočno krasti. Za nekoga tko je u svojoj zreloj dobi umio poput Ane Horvat i u “srcu glavice salate” prepoznati ljubav, ljubav prema životinji je sasvim nešto po sebi samorazumljivo i posljedično.

Ljubav prema životinji pojavljuje se rano u životu Ane Horvat i izražava u njezinim literarnim ostvarenjima. (Od najranijih, gotovo dječjih uradaka, do zbirki, antologija, romana). Kod Ane Horvat i njezina opjevavanja životinje postoji znak jednakosti! Čak štoviše, autorica je potpuno nestala i iščezla kako bi sva ljepota i zahvalnost prema životinji mogle doći na vidjelo.

Mi smo, životinja i čovjek, subića, kako je to lijepo izrekla u svojoj antologiji Ana Horvat za životinju i čovjeka. Životinja bez čovjeka ne može biti životinja, a ni čovjek bez životinjskog svijeta ne može biti čovjek. Takvo nešto kao „Životinjski haiku“ mogla je opjevati samo “čista esencija ljubavi” kakva je Ana Horvat kao žena i kao čovjek.
Ona je posljednji izdanak pojedinca u našem društvu usredotočenom inače na suviše ljudske i jeftine probleme i emocije koji doista brine o ravnoteži univerzuma. Uz, dakako, njoj malobrojne i donekle slične.

Zaštitnica životinja

Ana Horvat se kao diplomirana pravnica i zaštitnica životinja zalagala za spašavanje pasa iz zagrebačkog šinteraja i skrb za ostale životinje. Bez razmišljanja je sebe ozračivala rendgenskim zrakama kada je nosila pse na snimanje polomljenih kostiju i kralježnica, a što im je ljudska svirepost učinila. Japanski haiku majstor Isso živio je u 2. stoljeću, pa nije ni mogao spašavati živote pasa iz šinteraja jer je civilizacija unatoč tzv. napretku u odnosu čovjeka prema životinji i odnosu čovjeka prema čovjeku, nažalost, poražavajuće – nazadovala! Takvo što može učiniti jedino žena kao pramajka koja u svoje krilo prima sve što je najbespomoćnije i najkrhkije i najlomivije na svijetu. A to je doista životinja. Ona nam ne može reći i artikulirati svoju bol.

Ona nam govori kroz bolećivo tužan cvilež ili isto tako tužne oči. Samo i jedino se kroz haiku formu mogla doslovce i iskreno, do savršenstva opjevati ljubav životinje i čovjeka i ljepota postojanja životinjskog svijeta, jer u ovoj našoj epskoj, šlagerskoj ili operetnoj kulturi mogu se samo nadati, možda i naivno, da će generacije mladih žena, ako ne postanu prije toga frivolne, još dugo vremena rado recitirati, i to kao žensku mantru, kada otvore svoje ormare tražeći odjeću za odlazak na posao ili večernju toaletu, stihove haiku Ane Horvat: Sve moje bluze došle su putem svile na grbama deve.

Pravnica i zaštitnica životinja zalagala se za spašavanje pasa iz šinteraja

Takvo što je mogla napisati samo nježna i ženstvena žena, dobro obrazovana, dovoljno skromna da izrazi cijelu povijest i genezu svilenih bluza i zahvalnost devama u jednom haiku trostihu. Nadalje, početni plesački impuls (izražen kroz balet i plesove Lada) je Ani Horvat u samoj njezinoj koštanoj srži, u njezinu žiću i bitku, i taj impuls koji je napet poput strune koja neprekidno vibrira i reagira na svijet nije je napustio ni do dana današnjeg. On je čini tako brzom, okretnom, visprenom i temperamentnom.

Upravo na tragu toga početnog impulsa samo je jedno takvo karakterno tkanje “živo ko srebro” moglo prepoznati u hipu poskokov skok koji je opjevala u jednom haiku: “Da ne ubija poskokov skok naliči brzom poljupcu”. Taj temperament, koji je suština njezina karaktera, njezine duhovitosti i vedrine došao je do izražaja i u haiku pjesmi: “Sav otrov svijeta ne može zaustaviti štakorsku radost”.

Autorica je bez razmišljanja sebe ozračivala kada je nosila pse na snimanje

Ovom zbirkom Ana Horvat postavila je visoke standarde osjećanja, mišljenja, življenja i pisanja haiku poezije, koje će teško biti doseći, a još teže nadmašiti. Zanimljivo je pak to što se ni s kim nije natjecala i što je u svom stvaralaštvu ostala jednostavna, ali plodonosna i potentna.

Samo dan nakon izlaska iz tiska ova je zbirka ušla u hrvatsku antologiju haiku pjesništva, a inače životinjska haiku zbirka spremna je već sada za ulazak u svjetske antologije! Posebice kod Epsteina! Slobodno se može bez suzdržavanja reći da nijedna pjesnikinja, ali i nijedan pjesnik dosad nisu napisali ovakvu zbirku pjesama ni kod nas ni igdje drugdje u svijetu. A bojim se da ni neće – nikada! Ili će se trebati čekati još puno, puno previše godina. A i onda neće biti ove životne autentičnosti ni vjerodostojnosti kakve postoje kod Ane Horvat.

Djela Ane Horvat ušla u 13 svjetskih antologija

Književnica Ana Horvat je do svoje 75. godine života objavila 16 zbirki pjesama, jedan osebujan roman koji je nadrastao sve književne forme pod imenom „Podsuknja“, zbirku proznih tekstova „Pismopriče“ i dvije slikovnice za djecu, od kojih je jedna, “Zaljubljeno voće i povrće”, uglazbljena i po njoj je napravljen mjuzikl.
Uz to, kao jedina žena u Hrvata, Ana Horvat izdala je četiri antologije: o moru, stablima, životinjama i ljubavi. Djela su joj prevedena na devet stranih jezika i ušla u 13 svjetskih antologija. Ana Horvat je pseudonim za Jasnu Palčec koja je bila pravnica u INA-i i ondje dočekala mirovinu.

Prije zaposlenja radila je kao novinarka u Vjesniku, a od malih nogu, sa samo četiri godine, došla je pod okrilje i pasku najbolje balerine na ovim prostorima, Ane Roje, kod koje je kao mala djevojčica počela učiti i plesati balet.
Nakon što je Ana Roje od Tita dobila na dar vilu u Kaštel Kambelovcu za potrebe baletne škole, Jasna rođena Kubović ostaje naprasno ostavljena.

A dotad je osvajala svojim baletnim nastupima zagrebačku publiku u Kazalištu „Komedija“ i HNK-u. Kako nije željela biti tek jedna u nizu učenica baleta, s 15 godina otišla je iz protesta plesati u Lado.

Balet i ples obilježili su život Ane Horvat i ostavili trag u njezinim kretnjama i “ovladavanju prostorom” te dali pečat njezinoj poeziji.

 

AUTOR TEKSTA: GORDANA IGREC

Kultura

Dani folklora u Maruševcu iz godine u godinu oduševljavaju

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U sklopu programa obilježavanja Dana Općine, u školsko-sportskoj dvorani Osnovne škole Gustav Krklec u Maruševcu održani su 21. Dani folklora u Maruševcu, u organizaciji Kulturno-umjetničkog društva Klaruš te uz pokroviteljstvo Općine Maruševec.

Uz Povorku Jure Zelenog, Dani folkora u Maruševcu tradicionalna je kulturna manifestacija koja iz godine u godinu oduševljava ljubitelje folklora. U ovogodišnjem je izdanju ugostila Kulturno-umjetničko društvo Bjelovar iz Bjelovara koji su se publici predstavili koreografijama „Ajde cure u kolo igrati“ i „I ja jesam posavačko dete“ i Kulturno-umjetničko društvo Tomislav iz Svetog Ivana Žabno s koreografijama „Kolovođo, kolovođo daj kolo povedi“ i „Žabničari, milo lane“ uz domaćine Kulturno-umjetničko društvo Klaruš iz Maruševca.

-Svoje ime, običaje i vrijedne ljude KUD Klaruš s ponosom predstavlja na folklornim manifestacijama diljem Lijepe naše, s nacionalno prepoznatljivom Maruševečkom nošnjom i Jurom Zelenim – istaknuo je na početku programa najznačajnijeg kulturnog događaja u Općini Maruševec tajnik KUD-a Klaruš Zlatko Peharda, dodavši kako su od prvog izdanja 2002. godine na manifestaciji nastupila 94 gostujuća društva s preko 3000 folkloraša koji su izveli više od 200 plesnih točaka u preko 60 sati programa.

Načelnik Općine Maruševec Mario Klapša naznačio je pritom kako ova manifestacija preko dvadeset godina obogaćuje kulturni život Općine Maruševec i slavljenički program u povodu obilježavanja Dana Općine i blagdana svetog Jurja.

Osim velikog broj proba koje su nužne za brojne smotre i nastupe širom Lijepe naše ali i izvan njenih granica u Sloveniji i Mađarskoj gdje su predstavljali našu tradiciju i kulturu ovoga kraja, u KUD Klaruš su unazad godinu dana za sav taj uloženi trud, vrijeme i pokoju ozljedu stigle i vrijedne nagrade i priznanja. Nagradu Varaždinske županije, odnosno Priznanje Župana Varaždinske županije u povodu obilježavanja Dana Varaždinske županije primio je Zlatko Peharda, plaketu Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Varaždinske Županije za izniman cjeloživotni doprinos na unapređivanju i promicanju vrijednosti kulturno-umjetničkog amaterizma Varaždinske županije uručena je pak predsjednici KUD Ani Rehvald, a KUD-u Klaruš je prije nekoliko dana, za iznimno djelovanje na promociji kulturne baštine Općine Maruševec, a povodom 25. obljetnice rada i postojanja dodijeljena i nagrada, odnosno Plaketa Općine Maruševec – istaknuo je načelnik Klapša te zaključio kako je sve navedeno pravi dokaz da je Općina Maruševec svojevrsni brend kad se govori o očuvanju tradicije i promociji kulture zahvaljujući najboljem KUD-u u Varaždinskoj županiji – KUD-u Klaruš.

Uz koreografije „Šečem, šečem drotičko“ mlađe dječje grupe, „Pod mostec“ starije dječje grupe, „Oj divojko Bunjevko“ prve folklorne postave KUD-a, „Dajte Juri vina da mu nebu zima“ grupe odraslih folkoraša, na 21. Danima folklora u Maruševcu KUD Klaruš je premijerno izveo koreografiju Pjerina Hrvaćanina uz glazbenu obradu Franje Plantaka – „Maruševečki majpan“ u kojoj su predstavljeni davno zaboravljeni svibanjski folklorni običaji maruševečkog kraja. Uvodnu pjesmu, Marijo svibnja kraljice, otpjevala je Danijela Kundija, dok je završna stara pjesma zapisana u Donjem Ladanju, Shajala nam zvezdica.

U raznolikom i nadasve bogatom folklornom programu izvedene su koreografije Hrvatskog zagorja (maruševečki kraj i okolica), Međimurja, Bilogore, Posavine, Moslavine te bunjevačkih Hrvata.

Pucanjem iz kubura Kuburaške udruge Maruševec najavljen je početak manifestacije, dok je kao popratni program pripremljena izložba Etnografske sekcije KUD-a Klaruš s fotografijama iz obiteljskih albuma mještana iz svih naselja Općine Maruševec koje su vrijedno prikupljali Anica Šimunec, Davor Gregur i Sanja Kolenko.

Nastavite čitati

Kultura

Restauratorski odjel Ludbreg već 30 godina spašava ugrožena kulturna dobra

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U petak, 3. svibnja, prigodnom će svečanošću i otvorenim vratima restauratorskih radionica biti obilježena 30. obljetnica osnivanja Restauratorskog odjela Ludbreg.

Restauratorski centar Ludbreg (danas Restauratorski odjel Ludbreg) osnovan je 1994. godine s ciljem spašavanja i privremenog smještaja evakuiranih kulturnih dobara iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske.

Smješten je u glavnu zgradu dvorca Batthyány, koju je 1992. godine Grad Ludbreg ustupio tadašnjem Ministarstvu prosvjete, kulture i športa na korištenje bez naknade, za potrebe zaštite kulturne baštine. Zgrada dvorca za tu je svrhu obnovljena te uređena kao središnja čuvaonica za pokretna kulturna dobra, s restauratorskim radionicama Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Predstavnici Bavarskoga zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika (Bayerisches Landesamt für Denkmalpflege) pružili su veliku pomoć donirajući restauratorsku opremu i stručnu literaturu te novčana sredstva za pomoć pri osnivanju restauratorske radionice, a financijska pomoć stigla je i od bavarske Vlade, Hypo – Zaklade za kulturu, Bavarskoga državnog ureda i nadbiskupskih ordinarijata München – Freising i Bamberg.

U restauratorskim radionicama su uz domaće radili i strani konzervatori-restauratori, njihovi suradnici i studenti te stručnjaci čija je djelatnost bila vezana uz konzervatorsku i restauratorsku djelatnost.

Opravdanost projekta obilježena je 1997. godine dodjelom namjenskog kredita Bayerische Landesbank i Bayerische Landesanstalt für Aufbaufinanzierung Hrvatskom restauratorskom zavodu, uz odgovarajuće odluke o jamstvu Vlade Republike Hrvatske, za cjelovitu obnovu dvorca Batthyány te za dodatno opremanje Restauratorskog centra, koji je iste godine ušao u sastav Hrvatskog restauratorskog zavoda.Restauratorski centar Ludbreg svečano je otvoren 4. svibnja 2000. godine. Intenzivirano je konzerviranje i restauriranje u ratu oštećenih umjetnina pohranjenih u prostorijama dvorca, a potom i drugih spomenika hrvatske kulturne baštine.

Uz radionice za restauriranje štafelajnog slikarstva i polikromirane drvene skulpture, osnovan je 2003. godine i Odsjek za tekstil, a 2009. godine i Tekstiloteka – specijalizirana zbirka u kojoj se čuva i obrađuje ugrožena povijesna tekstilna građa.

U Centru su se održavali i brojni programi stručnog usavršavanja za konzervatore i konzervatore-restauratore (konferencije, seminari i radionice) te programi međunarodne suradnje, s ciljem unapređivanja konzervatorske i konzervatorsko-restauratorske djelatnosti.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje