Malo tko u Varaždinu, ali i u Hrvatskoj, nije čuo za kapucina fra Bonu Zvonimira Šagija. Iako mu je 86 godina, i kako kaže, tijelo ga baš ne sluša, duhom je vrlo jak. Uskoro će proslaviti dijamantni jubilej, odnosno 60 godina svećeništva, pa smo tim povodom napravili intervju. Vrlo iscrpno smo razgovarali o njegovu svećeničkom pozivu, varaždinskom kapucinskom samostanu u sadašnjosti i iz vremena bivše Jugoslavije, o ulozi Crkve u današnjim turbulentnim vremenima, o vjeronauku o školama, ali i o inicijativi „40 dana za život“.

Uskoro ćete proslaviti 60 godina svećeništva. Kada ste osjetili poziv i jeste li od malih nogu znali da ćete biti svećenik?

Nemam vremena biti star. Imam tek 86 godina. Što ne možeš napraviti trčeći, možeš šepajući – to je moj moto. Tako sam ja od djetinjstva znao da ću postati svećenik. Moj najstariji brat je već bio bogoslov i čim sam krenuo u školu, razmišljao sam samo o tome.

Je li taj poziv težak i je li bilo ikada kakvih kušnji?

To je vrlo zahtjevan poziv jer se morate predati u službu Božju. Uvijek je potrebno nadahnuće, a nadahnuti ste Božjom riječi i ono što je najvažnije je duhovna dimenzija svećenika. Kušnji nije bilo, a moram reći da nikad nisam bio na godišnjem odmoru te se nikad nisam izuzeo od onoga što je pastoralna služba svećenika. Dok sam bio mlad, znao sam zaspati na stolcu uz knjigu. Sve mogu zahvaljujući Onomu koji me krijepi. Ako si u službi Božjoj, uvijek si jak.

Koji je bio položaj Crkve u bivšoj Jugoslaviji te kakav je bio status kapucina u Varaždinu?

Teške su to bile prilike. Nacionalizacijom nam su nasilno oduzeli vrt na mjestu gdje je sada autobusni kolodvor. Također, htjeli su nam srušiti kapelu sv. Roka. Uz to je Crkva tada plaćala paušalni porez, a zadaća je tada bila osnovati i župu u Sračincu. Trebalo je znati nadmudriti bivšu vlast. Željeli smo u Sračincu graditi župni dvor, no nismo mogli prenijeti zemljište na Župu budući da tada nije bila pravni subjekt. Na kraju smo to uspjeli i velečasni Vjekoslav Gabud, koji je dotad sedam godina živio u sobičku, je preselio.

Mnogi građani starijih generacija ističu da zbog nekih razloga u bivšoj Jugoslaviji nisu smjeli u crkvu. Što na to kažete?

Prije je više ljudi dolazilo u crkvu nego danas, samo što se nisu smjeli javno pokazivati. Kad su htjeli rušiti crkvu sv. Roka, onda je jedan gospodin službenik izašao iz prostorije, jer su snimali te razgovore, i rekao: „Dao bih vam, ali ne smijem“, a ja sam mu rekao: „Vi samo šutite, a ja ću popravljati kapelu.“ Također, kad smo radili na obnovi, angažirao sam člana Partije iz Jurketinca koji je bio zidar. No, on je rekao da ga ne smiju tamo vidjeti. Dao je radnike, a ja sam pazio. Na kraju smo je uspjeli popraviti. Uglavnom, prešutjeli su, ali su bili dobri.

Dobro je poznato da ste prvi u Jugoslaviji uveli katekumenat, odnosno uvođenje odraslih u zajednicu.

Neke sam u pola noći vjenčao. Uspio sam krstiti više od 400 odraslih. Također, svake nedjelje uveli smo župske konferencije prije mise u 17 sati za mlade, a poslije mise za odrasle. Dvorana je bila puna, a tako je bilo i kad smo uveli „Pitanja i odgovore“ u petak. Bilo je jako dobro.

Tada je vjerojatno kapucinski samostan imao veću važnost nego danas što se tiče utjecaja na društveni i vjerski život u Varaždinu?

Sad nemamo takvu važnost. Kad nije bilo Varaždinske biskupije, sve se kod nas događalo. I kad se osnivala Biskupija, također se kod nas sve odvijalo. Nažalost, to nije spomenuto u monografiji izdanoj povodom 20 godina Varaždinske biskupije. Nadbiskup Franjo Kuharić nekoliko je puta dolazio ovamo, a pristizali su i svećenici od Zeline do Pitomače.

Ljudi danas zaobilaze crkvu, ali i sve manje se vjernika odlučuje za svećeničko zvanje. Zašto se to događa?

Siromašna crkva je uvjerljiva. Previše birokratizirana crkva nije uvjerljiva. To otvoreno kažem, pa me ne vole. Nekad je u Zagrebačkoj biskupiji bilo od četiri do pet činovnika i sve je funkcioniralo, a danas svaka biskupija ima ured za ono, ured za ovo. Također, u cijeloj Europi redovništvo i svećenstvo ide naniže. Zato što se treba više posvetiti pravoj duhovnosti.

Često ste isticali da vjeronauku nije mjesto u školi. Još ustrajete pri tome?

Ma apsolutno. Zato su me nazvali crvenim i vrijeđali me. Postoji bolji način, a to je da škola organizira slobodno vrijeme učenicima i tada bi vjeronauk bio u crkvi. Ovako se događa da djeca idu na vjeronauk u školi do primanja sakramenta sv. potvrde, a kasnije sve manje idu u crkvu. Nekad smo imali više mladih u crkvi. Istina, pravednost i ljubav, to je sloboda. Dijalog je ključ, a ne da se nešto nameće.

Kako onda pridobiti mlade u crkvu nakon sv. potvrde?

To je važan problem. Mladi uz današnju tehnologiju ne znaju misliti. Čovjek nije dovoljno misaon, nego je samo eksterniran, odnosno zanima ga ono što mu godi. Posljedično, sve manje žive vjeru. Nema pravog ateista koji razmišlja. Ako je nešto prasnulo jednom, što je prije bilo? Također, općenito se premalo brige vodi o prirodi. Što god radiš razborito, radi i misli na posljedice. Danas se premalo misli na posljedice.

U tijeku je kampanja „40 dana za život“. Koji je vaš stav o toj inicijativi?

To je jako dobro. Čovjek je čovjeku vuk, no nova suvremena paradigma bi trebala glasiti – čovjek je čovjeku dar. Ne znamo ni za jednog začetog čovjeka što će od njega biti. Ne smije se čovjek svesti na korist te treba pomagati rađanje. Također, ne govori se više o obitelji nego o dostojanstvu žene i muškarca. Nasilje je najveće zlo i treba ga osuditi, dok dostojanstvo žene treba biti veće od dostojanstva muškarca. No neke stvari su izvrnute u prirodi, pa tako i sklonost homoseksualnosti.

U nedjelju, 4. studenoga, služit ćete dijamantnu svetu misu. Jeste li pripremili posebnu propovijed?

Nije to moja riječ, to je riječ Božja. Sam ću propovijedati. Neću da mi netko drži neke prevelike pohvale.