Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Aleksandra Ličanin: Ljubav je neboder sa stotinu katova i bez lifta!

Objavljeno:

- dana

Aleksandra Ličanin rođena je u Zagrebu. Njezini roditelji su se doselili u Čakovec jer je pokojni otac bio pozvan da dođe raditi u Tiskaru „Zrinski“ kao vrsni znalac u svom poslu.

Mama je tada bila domaćica. Aleksandra je odrastala uz starijeg brata. Kako kaže, kad se njezina majka uvjerila da je s djecom obavila solidan posao i da stasaju u djecu koja su “skroz u redu“, zaposlila se i ona. Pohađala je III. osnovnu školu Čakovec, koja se u to vrijeme zvala „Međimurski partizanski odred“.

On the move

Kao klinka išla je na gimnastiku na „Partizan“ (danas Macanov dom) jer je, objašnjava, to bilo normalno, to je bio dio kulture življenja i odrastanja u Čakovcu. Išla je i u Muzičku školu, gdje je svirala harmoniku. Sportski je tip. Kratko je trenirala atletiku jer je na krosovima u školi uvijek bila prva ili druga, kao i na regionalnim krosovima. Košarka joj je bila draža, pa je trenirala taj sport desetak godina, sve dok se klub nije ugasio početkom devedesetih. Nakon toga je nekoliko godina trčala za svoju dušu, puno plivala, rolala, pa krenula na fitness, a tako je i danas. Otkad zna za sebe rekreativno se bavi sportom.

Uzor u životu su mi svakodnevni ljudi s kvalitetama koje iziskuju stalno ulaganje u sebe i ljudi nepomućene dobrote.

Aleksandra smatra da sport čovjeku daje puno u psihofizičkom smislu, no i da formira zdravu ličnost, uči dostojanstvu u pobjedi i porazu, razvija socijalnu (i ne samo tu) inteligenciju i vještine. Završila je Gimnaziju, odnosno Srednjoškolski centar. Slušala je i ekonomske i gimnazijske predmete, i kaže da veoma voli te školske dane.
Završila je marketing na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Kaže da je marketing komunikacija prema unutra i prema van, ovisno o tome radite li na istraživanju tržišta, diversifikaciji proizvoda ili osmišljavanju promocije.


Iz programa kampanje promicanja tjelesnih aktivnosti i zdravlja “NOW WE MOVE”, koji je Aleksandra vodila za Zavod za javno zdravstvo povodom Europskog tjedna kretanja

– Sve što traži komunikaciju ja unaprijed volim – dodaje Aleksandra.
Prvo radno mjesto bilo joj je u Putničkoj agenciji Timex u Čakovcu, a potom je na poziv otišla raditi na Radio Nedelišće, danas Radio 1 Čakovec, gdje je radila kao urednica. Nakon toga su je pozvali u list „Međimurje“, gdje je radila kao novinarka, kolumnistica i urednica portala. Na poziv Židovske općine Čakovec i Matice hrvatske – Ogranak Čakovec, kao autorica pripremila je knjigu „Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir“.

Prije dvije i pol godine je promijenila posao i napravila potpuni zaokret u karijeri. Kako kaže, to je bila njezina želja i potreba. Prijatelji iz sportskog svijeta su je doslovno nagovorili da se javi na oglas u kojem je Međimurska županija tražila projektnoga koordinatora za međunarodni projekt „On the move“. Javila se, a sve ostalo je – ne toliko davna povijest. Projekt je izvela s uspjehom i bezuvjetnim mišljenjem agencije koja provodi i nadzire Erasmus+ program u Bruxellesu.

Trenutno radi kao viša stručna suradnica u Upravnom odjelu za obrazovanje, kulturu i sport Međimurske županije na projektima Europske unije. U posljednje vrijeme joj je djelokrug rada proširen i na druga područja, a riječ je o vođenju odnosa s javnošću Skupštine Međimurske županije.

Osim što je dio javnosti poznaje kao novinarku i moderatoricu javnih programa, snima i zvučne knjige, bavi se kreativnim i autorskim pisanjem.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Fizički: Nasmijana, brineta, htjela bih da sam viša.
Karakterno: Radoznala, analitična, uporna.

Što je za vas uspjeh u životu?
Ostati normalan i zadovoljan.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
Ono što sam htjela već sam promijenila i još ništa novoga nisam izmislila.

Vaš moto u životu?
Poštuj svakoga i živi od svoje glave i svojih ruku.

Vaš uzor u životu?
Svakodnevni ljudi s kvalitetama koje iziskuju stalno ulaganje u sebe i ljudi nepomućene dobrote.

Koji odjevni stil njegujete?
Svoj. Prevedeno – kaotičan.

Što nikad ne biste odjenuli?
Odjeću za vitke žene.

Pratite li trendove u modi?
Ne pratim, ali po onome što nosi velika većina lako zaključim što je trendi.

Najskuplji komadi odjeće u vašem ormaru su…
Kaputi i pojedine haljine.

Kazalište ili kino?
Oboje. Veliki sam filmofil. Kad bi u isto vrijeme igrali i predstava i film koji želim gledati, odabrala bih kazalište.

Film ili sapunica?
Film, ali ima i dobrih serija. „Billions“, primjerice.

Ples ili gimnastika?
Ples.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Ego is the enemy“ Ryana Holidaya i „Thinking fast and slow“ Daniela Kahnemana.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
Mogu dvojica? Predrag Miki Manojlović i Idris Elba.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Čitam, istražujem, pišem, snimam, rekreiram se, družim se, putujem, peglam…

Vjerujete li u horoskop?
Da. Svatko tko se imalo udubio u astrologiju, općenito vjeruje u njezine projekcije.

Što vas može rasplakati?
Za mene je ovo vrlo složena tema.

Omiljena životinja?
Gepard.

Jeste li romantični?
Naravno.

Najromantičniji trenutak u životu?
Intiman je. Intimno je privatno. Do privatnog vrlo sebično držim.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Ne, ali vjerujem u snažni magnetizam na prvi pogled. Ljubav je neboder sa stotinu katova, bez lifta.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Ako šuti, prvo primjećujem oči i ruke, a zanima me i kakve cipele nosi. Ako progovori, tad primjećujem sve.

Što je najvažnije u vezi?
Povjerenje, poštovanje, zajedništvo, kemija, telepatija.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Kod sebe sam spoznala to da sve mogu oprostiti, ali sa zaboravljanjem imam nekih poteškoća.

Što mislite, tko je više ljubomoran, žene ili muškarci?
Ljubomora je kulturološka i stvar odgoja, a ne roda.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Još nisam letjela u balonu, boravila u Rusiji i Japanu po nekoliko mjeseci, ni otišla u New York na košarkašku tekmu Knicksa.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Volim hranu (!), ali u svakodnevici sve ovisi o tome kakav mi je dan. Rado kuham variva i eksperimentiram s povrćem. Često sam u prilici kušati nešto izvan doma. Tad sam obuzeta prepoznavanjem namirnica u jelima.

Omiljeno jelo?
Kao što možete i prosuditi, sve jedem i ni na što nisam alergična.

Omiljeni kolač?
Doboš torta.

Omiljeni način opuštanja?
Sauna, masaža, sport.

Moj idealni odmor je…
Na brodu.

Prava žena nikad ne smije…
Biti površna, nedostojanstvena, neuređena, prijetvorna ili loša kopija nedostižnog originala.

Iz takta vas može izbaciti…
Kad nema vina i pršuta u hladnjaku.

Gdje se vidite za 10 godina?
Vidim sebe kako pišem roman u svojoj kući na obali oceana.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Još sam premlada da procijenim. Reći ću vam kada odem u penziju.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje