U okviru projekta Otoci zimi, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, u zagrebačkom Kazalištu Vidra je 27. prosinca, u režiji mlade redateljice Julije Klier, premijerno izvedena drama Dežgracija, Siniše Brajčića.

Riječ je o viškom amaterskom glumcu, profesoru i autoru nekoliko drama o životu na tom pučinskom otoku, gdje kako sam kaže – život počinje i završava od ljeta do ljeta i s početkom odnosno završetkom turističke sezone, a sve ostalo je stanje čekanja, otupjelosti, ravnodušnosti i osamljenosti.

Ljetni hedonizam zamjenjuju sjećanja koja su žiteljima otoka jedina poveznica s tim tzv. stvarnim životom koji se događa ljeti, koji donosi nove avanture i nove nade, a ponekad i nevjerojatne obrate i šokove koji se žiteljima otoka ne mogu sakriti ni zatajiti.

Radi se o uprizorenju jedne od drama iz Sinišine Viške trilogije, koja kroz likove gostioničara Mikule, prognanice/kuharice Zane,umirovljenog ribara Viska, pročelnice Olge, novinarke Hani i Pismora unatoč trajanju od svega 70-tak minuta sublimira nepatvoreni život i duh škoja.

Kao i svugdje izvan tako i ovdje na otoku, život piše drame pune fantastičnih obrata. To su drame o razotkrivanju javnih i osobnih tajni protagonista, s nizom tragikomičnih situacija koje ukazuju na univerzalne ljudske mane i slabosti,  uz istodobno razotkrivanje tajni koje se na škoju najprije saznaju u gostionici gdje je i mjesto radnje i sveg zbivanja.

Predstava Dežgracija dobro je režirana  jer ne zamara gledatelja detaljima te će vjerujemo biti dobro prihvaćena i na drugim otocima i na “kontinentu”. Iako je komad izveden o okviru varaždinskog kazališta, s premijerom u Zagrebu, umjesto na Visu ili u Varaždinu, (a što samo po sebi dovoljno govori i o stanju duha u svim ostalim hrvatskim sredinama jer i na premijeru se čekalo nekoliko godina), možda je upravo Dežgracija jedan od putova ka otvaranju zatvorenih intelektualističkih krugova unutar često uskogrudne i metropolizirane hrvatske kulturne scene.

Naime, znano je da će elitni hrvatski teatri i danas uvijek radije posegnuti za stoput igranim klasikom nego suvremenim hrvatskim autorom. Zbog toga priznanje za hrabrost pripada i intendantici Jasni Jakovljević, koja se usudila da nepoznatog, iako nagrađivanog, viškog autora stavi na repertoar varaždinskog nacionalnog kazališta.

Dobro je i da se glumcima na sceni – Zoranu Kelavi, Sari Ipša, Sunčani Zelenika Konjević, Robertu Kurbaši, Beti Lučić, Vitu Ruljančiću i Marinku Prgi (u ulozi spikera) pridružio i sam  Siniša Brajčić, koji je ujedno i amaterski glumac čime je komadu i svojim viškim govorom dao pečat autentičnosti koji priči o poslijeratnom životu na udaljenom otoku dodaje dodatnu dozu umjetničkoga.  Tako je odmak od standarda ovdje zapravo prednost.Asistent redateljice bio je Dražen Krešić, kostimografkinja Žarka Krpan tako da je predstavu, što je također prednost, iznjedrila najmlađa ekipa HNK u Varaždinu.

S autorom je varaždinska novinarka Marija Barić imala prigode razgovarati u vrijeme nastajanja predstave u Varaždinu, te je usput saznala kako je nastalo djelo i što ga je inspiriralo.

– Od 1996. godine kad je osnovana  Viška kazališna družina, čime je obnovljen kazališni život na Visu nakon više od trideset godina sve je krenulo na novi način. U svega nekoliko godina svog postojanja i rada Družina je postala važna kazališna činjenica u hrvatskom kazališnom amaterizmu, posebno u svom pučkom izričaju kojeg je njegovala. Za mene je  bilo posebno važno što smo u svom radu krenuli s Čehovljevim vodviljima Prosidba i Medvjed koje sam adaptirao i lokalizirao na viškom govoru i lokalitetima. Prosidba u nazivu postala je Sad ili ko zno kad, a  Medvjed – Morski covik. Kada su uslijedila priznanja i nagrade,  od publike i kritike, postao sam živo zainteresiran i motiviran da Družina napravi kazališni iskorak kroz autorsko kazalište, progovarajući o životu na svom otoku. Zgodno se poklopilo da je 1996. tiskan Libar viškiga jazika  Andra Rokija Fortunata – rječnik viškog govora s više od 20 000 riječi. Na poticaj književnika Joška Božanića, tu sam svojevrsnu enciklopediju i kroniku života na Visu adaptirao i dramatizirao kao etnomonodramu Viško veja. Činilo mi se da je uprizorenje tag antologijskog baštinskog Libra upravo zgodan most ka stvaranju suvremene otočne drame. Tim više  što su me ogorčenje na vlastitu nemoć, da na pravi način i u punoj mjeri pružim otpor svim ovim lažima i obmanama kojima nas truju upravljači naših života, nagnali da pišem dramu Dežgracija, kojom sam želio ostaviti poruku u boci, po/nekom tragaču, o životu na mojim škojima u ovom Ne-vrimenu u kojem smo zaronjeni kao šototajeri koji su izgubili plovnost, pa sve dublje tonu u plavetnilo koje na ovim dubinama sve više postaje bezdan sivila i mraka… Jednu od početnih verzija drame Dežgrcija, pod nazivom Gostionica Vis a Vis,  Viška kazališna družina je  uz pomoć Hasije Borić i Sunčane Zelenike, a u adaptaciji i režiji  Ranke Mesarić, snimila za Dramski program Hrvatskoga Radija. Družina Dežgraciju nikada nije odigrala, tako da joj se jedina praizvedba dogodila s Viškom vejom, a  autorsko kazalište je, dalje od toga, ostala moja pusta želja. Međutim, zato se praizvedba Dežgracije dogodila u HNK u Varaždinu – istaknuo je Siniša Brajčić.

Objasnio je i što znači naslov, o čemu govori te kako je od originalnoga viškog jezika nastala drama na standardu,  no,  ipak dijelom se tijekom razgovora koristio i  viškim jezikom,  radi autentičnosti doživljaja :

– Dežgracija ima značenje nesreće u helenističkom smislu te riječi. To je nesreću zbog činjenja, odnosno ne činjenja. U drami se pojavljuju ova lica: Mikula-vlasnik gostionice, Zana-prognanica iz Bosne i kuharica u Mikulinoj gostionici,  Visko-umirovljeni ribar i težak, Hani-novinarka iz Zagreba, gradonačelnik, Olga-pročelnica i pismor koji pasovajuć bacelo i pisme kanto. Svi oni progovaraju , uz jezični standard, svojim jezičnim idiomima.   Ciklonalna aktivnost ovog našeg Ne-vrimena, žešća od ijedne đenovske, na mom argipelagu od stotinjak kvadratnih kilometara pomela je gotovo do temalja nositelje tradicionalnog otočnog gospodarstva: u vinogradarstvu i vinarstvu, ribarstvu i turizmu, i prepolovila broj radnih mjesta. Naravno da će u takvom (po)tonuću i veliki broj domorodaca, nažalost, biti prisiljen rasprodati svoju djedovinu da bi (pre)živjeli. E, da, bez obzira na sve gromobrane programa održivog razvoja i kišobrane prostornih planova  ili upravo radi njih, gotovo cijelo moje otočje postalo je de facto građevinsko područje, čime će se prekrcati njegov nosivi kapacitet do neprepoznatljivosti. Tim bezobzirnim atakom na prostor, kao najvrjednijim preostalim otočnim resursom, dovest će se u pitanje budućnost otoka po mjeri čovjeka. I to je temeljni problem svih budućih problema ovog škoja i kad nas ne bude. Jer ovaj je otok kroz svoje povijesno trantaguzonji  gospodarski  živio i propadao, gubio i dobivao stanovnike, uostalom, poznate su na njemu i tri kolonizacije, ali kad mu se iskonsumo prirodna bit, onda smo ga uškopilii za vijeke vjekova. Naravno da je to sve amenovano i nesposobnošću otočnih, ala stramba, upravljača, među kojima sam i sam bio, da civilizacijski upravljaju procesima ovdje i sada. A ti procesi ovog našeg Ne-vrimena bave se nama kao marionetama, premda mislimo, a tako nam i trumbetaju, da smo mi gospodari svoje sudbine… Je, mi bi smo to doista i bili, samo da smo drugačiji!? A nisam siguran da drugačiji uopće možemo biti kad smo ostali bez force i kuraja za se movit. Zarobljeni kolonijalnim mentalitetom, misleći valjda da će nas tamo netko iz terafermi iškapulat. A ti kontinentalci, uza sve svoje potencijale, nisu kadri više ni sebi pomoći pod ovom pustopašicon i špalmejon globalizacijuna. Insoma, rasušili se karatili, popucoli obruci, a judi partiju u duge. Postajući ruvinani i ravnodušni ljudi – bez gušta i šušta, jednom kao posljedicom, a drugi put kao uzrokom privida života , u kojem se tako ne učinkovito borimo za goli opstanak, prije svega, naše vlastite ljudskosti. To je to, samo središte ciklonalnog stanja ovog našeg Ne-vrimena, koje prijeti, možda više nego ikad, da na mom arhipelagu utopi čovječnost života!? Kada se na sve to nažunto demografsko stanje na mojim škojima  gdje, između ostalog, tri puta više ljudi umre nego što se rodi, postalo mi je jasno, do boli, da ne mogu samo čekati čekanje da bi dočekao čekanje samo, kako to ovdje godinama biva, već da bi tukalo cago ucinit ili se ol ovi pomoritodi probudit i kako covik zaspat. Eto, zato sam iz svoje utrobe progovorio o tom našem dereverso movimentu normalnosti, i to u drami, koja mi se kao forma činila najpogodnijom – ističe Siniša.

Glazbu za predstavu napisao je kao pop šansone, njegov pokojni prijatelj Senko Karuza, a očekivanju uspjeha predstave kazao je:

– Od Dežgracije u HNK u Varaždinu ne očekuje se puno, ali mislim da će se, ne samo radi toga, dobiti puno, puno više. Koliko? Živi bili, pa vidjeli… –  zaključio je Siniša.

I uistinu, publika u Zagrebu to je već i potvrdila i to uzvicima odobravanja i pljeskom na otvorenoj sceni, a slične reakcije, vjerujemo, predstava će dobiti i u Varaždinu i na otoku Visu.