MANIFESTACIJA

– Nije nebo visoko, nisu zvijezde daleko, samo spusti glavu i pogledaj dječje oči – stihovi su Antuna Matoševića.

I dok se na jednom mjestu skupi mnoštvo takvih malih zvjezdica, tek tada vidiš da sve dječje oči sjaje na isti način – isijavajući potrebu za ljubavlju, igrom, srećom i sigurnošću. Upravo je to pokazala manifestacija “Dječje oči gledaju srcem”, koju je Društvo distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Grada Varaždina organiziralo 29. studenoga u Sportskoj dvorani Graberje u Varaždinu. Zajedno u igri, pjesmi, sportsko-rekreativnim aktivnostima i kreativnom stvaralaštvu našla su se djeca s teškoćama u razvoju i djeca bez razvojnih teškoća. – Cilj nam je bio ukazati na činjenicu da djeca sa znatiželjom, ali bez zadrške prihvaćaju nekog tko je drukčiji, u ovom slučaju dijete koje je u invalidskim kolicima ili ima neku drugu vrstu invaliditeta – istaknula je Renata Pocedulić iz DDICDP Varaždin. I dok se dvoranom širio zarazni smijeh mališana, bilo je sasvim jasno da je taj cilj ispunjen. Didaktičke igračke, viseća kuglana, elektronski pikado, boćanje, šah, glazbena radionica, mađioničarski trikovi, baš svi ponuđeni sadržaji naprosto su oduševili djecu te ih potaknuli na zbližavanje i zajedničku igru. Najveseliji trenutak svakako je bio dolazak svetog Nikole, koji im je podijelio slatke darove.

Obostrana korist

Koristi ovakve manifestacije su višestruke. – Uz bolje razumijevanje teškoća u razvoju, zajedništvo s djecom s poteškoćama potiče kod zdrave djece osjetljivost za potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitosti potreba i mogućnosti. Takav stav onda prenose i na svoje roditelje i okruženje – govori Renata Pocedulić te ističe da je i djeci s teškoćama ovakvo druženje s vršnjacima koji nemaju takve poteškoće prilika za socijalne interakcije i komunikaciju te razvoj samopoštovanja. Uz pravilnu podršku, djeca s teškoćama mogu u potpunosti razviti svoje potencijale za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, a Pocedulić ističe da su za to ipak najodgovorniji njihovi roditelji.

– Uz brigu o zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, koja je teška i za većinu obitelji sa zdravom djecom, roditelji djece s teškoćama često samo zbog velike ljubavi prema djetetu uspijevaju „plivati“ u moru problema s kojima se suočavaju. Ponekad se, u najboljoj namjeri, postavljaju previše zaštitnički, pa na neki način ograničavaju osamostaljivanje i neovisnost svog djeteta – govori Pocedulić. 

Premalo empatije

Od ostalih problema ističe i nedostatak adekvatnih uvjeta u vrtićima i školama, ali i nedostatak opće empatije. 
– Apeliramo na sve da se u kontaktu s djecom s poteškoćama i osobama s invaliditetom pokušaju staviti na njihovo mjesto jer tada sigurno nećemo imati situaciju da zdravi parkiraju na mjestima za osobe s invaliditetom, da im se ne daje prednost dok čekaju u redu ili na neki drugi način otežavaju ostvarivanje njihovih ljudskih prava – napominje.

Izvor:
Foto: