Ivo Banac, smatra da bi predizborno koaliranje trebalo zakonom zabraniti

Jedni će za Ivu Banca reći da je čovjek koji ne samo da ne laže, nego čak niti ne taktizira. Da se za svoje ideje bori demokratski, politički, verbalno i uljudno.

Drugi će ga, pak, ironično nazvati čovjekom u odjelu od tvida, punom gosparske gradence i stegnute kravate, velemajstorom u disciplini prikazivanja sebe kao jako učenog i ozbiljnog čovjeka. Što god tko mislio i akreditirao ga ovako ili onako, činjenica je jedna – Ivo Banac pune je 22 godine predavao na jednom od američkih ivy koledža – Yaleu. Najbolje američke studente učio je povijesti Istočne i Jugoistočne Europe. Umirovljen je kao profesor emeritus.

Zid plača

Kad je kao dvanaestogodišnji pubertetlija s majkom otišao iz Dubrovnika put Amerike kako bi se pridružili ocu, teško da je ova emigrantska dubrovačka obitelj razmišljala o ičemu osim o goloj egzistenciji. Ipak, Ivo Banac dokaz je da je američki san ipak nekada postojao. Dubrovački deran nakon fakulteta magistrira i doktorira na Stanfordu, sveučilištu u istoj “bršljan ligi” kao i onome na kojemu je umirovljen.
Kratko vrijeme bio je i ministar u vladi Ivice Račana. Jedan od potpredsjednika te, osme hrvatske vlade, bio je i danas protjerani ministar Slavko Linić dok je kolega ministar bio također protjerani Radimir Čačić.

Karamarko ima velike šanse protiv ovakve ljevice

Izjava Ive Banca „Mi smo zid plača jer država ne funkcionira“ izazvala je jednaku pažnju kao i njegova ženidba s kolegicom s Yalea Andreom Feldman.
Kad su Švicarci zabranili Thompsonu ulazak u zemlju, taj čovjek od „gradence u odijelu od tvida“ nije šutio. Švicarci su u svom obrazloženju upotrijebili termin „Građanski rat“ i kod povjesničara Banca izazvali žestoku reakciju. – Neosporna je činjenica da je Hrvatsku napala Srbija. Stoga se ne može govoriti o građanskom ratu, nego isključivo o agresiji – govorio je tada Banac.
Jednom su rekli da ste uspjeli „predvidjeti ratna zbivanja u bivšoj Jugoslaviji…“. Možete li pokušati previdjeti što će se dogoditi s Hrvatskom, nastavi li smjerom kojim je krenula? Kako u gospodarskom, tako i političkom smislu.
Ratna zbivanja nije bilo teško predvidjeti, upravo zato što je protivnička strana davala jasne naznake o svojim namjerama, ali i ograničenjima. Ako niste unaprijed odbacivali niz krajnjih mogućnosti, ako niste imali iluzija o nizu javnih laži, mogli ste, s velikom sigurnošću, predvidjeti glavne tijekove sukoba. Današnja situacija nije ni tako krajnja ni tako iznimna, ali ni protivnik, ako izuzmemo naše vlastite doprinose trenutnom stanju, nije posve jasan. Ipak, uz rizik banaliziranja vašeg pitanja, s Hrvatskom će biti onako kako i s ostalim europskim tranzicijskim svijetom – svijetom slabih država, slabih institucija, korumpiranih elita, raznih povijesnih opterećenja, nekompetentnog političkog vodstva posve nespremnog za planiranje i odricanje, ali zato vođenog kompradorskom logikom. Situaciju otežava činjenica da je EU u dosta kaotičnom stanju, da je europsko jedinstvo dobrano nagrizeno i da se upravo s neugodnom upornošću obnavlja niz starih utopističkih iluzija.
Što bi trebalo poduzeti da se to promijeni?
To je zapravo vrlo lako. Recepti su poznati. Svuda postaviti visoke kriterije i inzistirati na rezultatima, potpuno preustrojiti administraciju na svim razinama, reformirati školstvo na svim razinama, proračun zatvoriti raznim nepotrebnim izdavanjima, eliminirati sve prepreke ulaganjima i brzim rješenjima, poticati samoodrživost i inicijativu… No ništa od toga neće se dogoditi dok postoje iluzije kako sve to možda i nije potrebno, dok vladaju provincijalizam, letargija i intelektualna lijenost. Ljudi postižu najviše kad nemaju izlaza. Ako mislite da možete doći do vrha planine jednoga dana, kad put bude bolji, a vi nešto spremniji, ako mislite krenuti sutra, a ne danas, do vrha nikad nećete stići.

“Doduše, kad se zna kako se Poljska pripremala za EU, posebno s aspekta pomoći poljskom selu, teško je objasniti nekompetentnost naših pregovarača, a još teže da nitko za to nije odgovarao. U zemlji plagijatora nije se znalo ni „plagirati“ tuđa iskustva.”

Tko god bio na vlasti (a sveli smo se na dvostranačje) obećaje isto i događa se isto – ništa.
Drukčije bih to postavio. Stranke ne žele riskirati. Političari ne žele riskirati. Ljudi ne žele riskirati. Koliko ste puta propustili sukobiti se s očitim glupostima koje vas blokiraju, umjesto da se suprotstavite i tražite bolja rješenja? Politike nema bez različitih opcija, čak i u totalitarizmu. Postojale su razne tendencije u nacističkoj stranci, pa i u Staljinovu Politbirou. Pitanje je što je cilj stranke. Kakav je odnos između stranke i programa? Je li stranka važnija od programa? Ako nije, kako je održati unatoč trpkim aspektima programa? Ako jest, gdje je granica odustajanja od programa? U nijednoj stranci ne može se u potpunosti izbjeći vlastiti interes – opstati, pobijediti, postati moćniji i utjecajniji. Pitanje je koliko su vaša rješenja prepreka vlastitom interesu. Jeste li spremni voditi oportunističku politiku da biste opstali i do koje mjere možete opstati ako vodite oportunističku politiku? To su složena pitanja. Nije problem ako svi obećavaju isto, jer put do istog ne mora biti isti. Mora se znati. Ako želite izliječiti rak na plućima, kirurški se može odstraniti dio zaraženog režnja, možda i cijelo krilo, ali ne i dva krila. Kad vas boli ruka, zacijelo nećete operirati nogu. Veći je problem ako ne poduzimate ništa, premda mislim da naše stranke nisu do te mjere neučinkovite.

Ništa nije badava

Kako svijet vidi Hrvatsku – na primjer Amerika – kao zemlju kojoj vrijedi pomagati (kreditiraju nas, ali kamate su dobar razlog za takvo što) ili?
Nitko ništa ne daje bez razloga ili bez koristi. Pored ljubavi, koja je bezrazložna, postoji i božanska ekonomija. Izmolit ću pet očenaša za zdravlje sina. I to je neka vrsta kreditiranja. Korporacije, države i pojedinci ulažu da bi dobili. U uređenim poreznim sustavima filantropija se nagrađuje poreznim olakšicama. Ako poklonite 5 milijuna dolara muzeju umjetnosti, toliko će vam se ili više odbiti od poreza. Da, ali opet gubite 5 milijuna? Istina, ali će u muzeju na mramornoj ploči zauvijek biti zapisano vaše dobročinstvo, jer ste učinili nešto korisno za zajednicu. Dakako, možete i zatajiti onih 5 milijuna.

Da, ali govorimo o uređenom sustavu. Uređeni sustav je pretpostavka ulaganja. Naravno, mnogo više se može zaraditi tamo gdje su rizici veći, ali već smo vidjeli da većina ljudi izbjegava rizike. Dakle, Hrvatska je jedno od mnogih mjesta gdje se može zaraditi. To mogu domaći i strani ulagači. Pitanje je kako ih ohrabriti. Možda im želite ponuditi olakšice. Pet ili deset godina bez poreza pod takvim i takvim uvjetima. Međunarodna arbitraža u slučaju nesporazuma. Ali nije samo riječ o uvjetima. Nekad se radi i o okolnostima. O okolnostima srca ili nostalgije. U svakom slučaju ne smijemo misliti da su samo nama potrebne investicije. Svijet je prepun mogućnosti koje će drugi iskoristiti kad mi ne znamo ili ne želimo.
Je li Hrvatska uopće bila spremna za ulazak u EU? Niti smo se prilagodili zakonima, ne znamo izvući novac iz fondova – prva smo zemlja koja u prvoj godini nije vratila uloženo, ako se ne varam. Selo je ostalo bez silnih milijuna zbog loše napisanog programa…
Moja je procjena da Hrvatska nije bila spremna, ali bolje je da je ušla i nespremna, sa svim slabostima koje je i danas čine otuđenom naspram „stare Europe“, nego da je vladajuća ekipa, koja je u posljednjoj godini priključivanja pokazivala ozbiljne znakove otpora integraciji, dobila šansu da nas još uvijek drži u provizoriju i svim neizvjesnostima koje iz toga proizlaze. Danas, nakon ukrajinskog slučaja, i kriminalnog Milanovićeva ponašanja u vezi s europskim uhidbenim nalogom za Perkovića i Mustača, znamo koliko je bilo važno sjesti za europski stol. Sve drugo će doći. Doduše, kad se zna kako se Poljska pripremala za EU, posebno s aspekta pomoći poljskom selu, teško je objasniti nekompetentnost naših pregovarača, a još teže da nitko za to nije odgovarao. U zemlji plagijatora nije se znalo ni „plagirati“ tuđa iskustva.
Ankete o EU izborima govore o izlaznosti od 25 posto. Nije li to dovoljan pokazatelj što prosječni Hrvat misli o politici?
To nije najbolja indicija. Europski izbori su i inače poznati po slaboj izlaznosti, a tipično je da je izlaznost na EU izborima 2009. godine u novim članicama iz Istočne Europe (s izuzetkom uspješnih baltičkih država Latvije i Estonije) bila ispod lošeg europskog prosjeka (od 19,63 u Slovačkoj do 37 posto u Bugarskoj). Hrvatska izlaznost samo dokazuje da je politika na lošem glasu u svim tranzicijskim zemljama. Građani ovih zemalja generacijama su programirani da od politike očekuju najgore i da u političarima vide najgore. Dok takvi osjećaji budu prevladavali, naše demokracije bit će nelegitimne, jer građani neće preuzimati svoj dio odgovornosti za općenito stanje u ovim zemljama.

Autokracija u HNS-u

Kako biste komentirali situaciju u Ukrajini i činjenicu da se Putin ponaša kao nedodirljivi suparnik? Može li mu se zaista stati na put i kako? Ili će se ponoviti scenarij bivše Jugoslavije?
Taj se scenarij ponavlja, možda i u gorem obliku. U dvadesetom stoljeću ruska se autokratska država dvaput raspala; prvi put 1917. nakon revolucije i građanskog rata koji je uslijedio; drugi put 1991. raspadom SSSR-a. Lenjin i boljševici već su do 1922. uspjeli obnoviti ruski imperij u novom sovjetskom ruhu, a Staljin je taj proces nastavio 1939. i dovršio 1945. uspostavljanjem ruske hegemonije u cijeloj Istočnoj Europi od Labe do Jadrana. Na djelu je nova, Putinova restoracija ruskog svedržavlja, koja je počela već 2008. gruzijskim ratom, na što Zapad nije adekvatno reagirao, i što je, pored Obamina neopreznog povlačenja nakon uporabe toksičnog oružja u Siriji, otvorilo vrata najrecentnijoj ruskoj imperijalnoj ekspanziji.

Svijet je prepun mogućnosti koje će drugi iskoristiti kad mi ne znamo ili ne želimo

Putin koristi europsku nekoherentnost u energetskoj politici i europske podjele, kao i slabosti američke vanjske politike, za svoje planove. Traži saveznike među protubriselskim političarima poput Viktora Orbána i Miloša Zemana te potiče protuliberalne „pučke fronte“ krajnje ljevice i krajnje desnice. U slavenskom svijetu promiče novu varijantu reakcionarnog protuzapadnog panslavizma, vrlo sličnu onoj pravoslavnoj koju je Danilevski inaugurirao za vladavine Aleksandra III.
Novi ruski ekspanzionizam pretpostavlja jačanje sigurnosnog sustava NATO-saveza na istočnoj periferiji država članica, u zemljama poput Estonije i Rumunjske, ali i jači američki angažman u Europi. U dvadesetom se stoljeću pokazalo da europskog mira i blagostanja nema bez jakog američkog angažmana. Svi pokušaji nakon 1989. da EU preuzme barem dio vojne odgovornosti SAD-a u Europi pokazali su se neuspješnim. Ponovno dolazi trenutak ozbiljnog američkog angažmana.
Bili ste u HSLS-u, pa u LS-u, pa ste žestoko kritizirali HDZ, pa ga podržavali u vrijeme Sanadera. Čak je postojala ideja o udruživanju LS-a s HNS-om što je spriječio Kramarić (usput, palo mi je na pamet da je i taj čovjek poput Pašalića, Canjuge i još mnogo njih preko noći nestao s političke scene – znadete li gdje su?). Današnja situacija u toj stranci vam je poznata. Okrenuta leđa lideru, izbacivanja nepodobnih, konfuzija. Ono je bio Čačićev HNS – komentar o svim tim događanjima…
Pobrkali ste redoslijed moje djelatnosti, ali to nije bitno. Moji su korijeni u demokratskoj opoziciji iz 1990-ih, a moja je politika liberalna. U HSLS sam ušao kad je Vlado Gotovac bio pod udarom protivničke struje, a s Gotovcem i nakon Gotovca na čelu LS-a pokušao sam definirati liberalni program za Hrvatsku. To mi nije uspjelo, jer je stranački okvir LS-a bio preuzak, a utjecaj unutarnje opozicije, koja je bila u rukama političkih snaga izvan stranke i koja je likvidirala LS, nažalost prejak. No to nije mogao biti i kraj liberalne politike, koja se često s uspjehom kalemila u raznim političkim strankama centra, pa i u Sanaderovu HDZ-u nakon 2005. godine. Bojim se da je raskorak između liberalne politike i stranačke demokracije rak-rana naše liberalne scene, o čemu svjedoče najnovija autokratska događanja u HNS-u. Pitanje je postoji li prostor za jedinstvenu liberalnu opciju i bi li umjesto mukotrpne izgradnje novih liberalnih ministranaka bilo bolje posvetiti se liberalnom lobiranju unutar postojećeg dvostranačja. Do odgovora nije lako doći jer na liberalnoj sceni već dugo ne postoji nikakav dijalog. Tomu su doprinijele razne ličnosti, koje će uskoro biti jednako tako neobvezatne i zaboravljene kao i one koje ste spomenuli.

Nema idealne vlade

Mislite li da HDZ s osobom poput Tomislava Karamarka ima šanse protiv – prema anketama – bezličnog Milanovića? Hoće li i dalje ostati samo lijevi i desni, uz neke rijetke primjere koji im onda posluže kao „ruke“ putem koaliranja?
Itekako. Karamarko ima velike šanse protiv ovakve ljevice, a i velikih zasluga za ohrabrivanje liberalnog gospodarskog programa i jasne prozapadne orijentacije za HDZ. No njegov prodor prema centru je umanjen autoritarnim asocijacijama iz 1990-ih, koje usporavaju nužan preustroj stranke prema pozicijama liberalnog konzervativizma. To je velika šteta, jer bi se takav program mogao postići uz minimalne preinake tamo gdje HDZ trenutno ne dopire, kao u Zagrebu i drugim urbanim centrima te u dijelovima razočarane inteligencije. Nisam zato da ostanu samo lijevi i desni, ali jesam za to da se lijevi i desni „civiliziraju“, da se otupi utjecaj nedemokratske prošlosti u našem javnom životu. To se neće postići predizbornim koaliranjem, koje bi bilo dobro zakonski zabraniti, nego lobističkom akcijom unutar etabliranih stranaka.

Ministarstva ne smiju biti mjesta za učenje na poslu

Ovih su dana izašli podaci o povećanju izvoza Hrvatske za 13 posto, ali i povećanju uvoza za nekih pet posto. No gotovo je nevjerojatno da u jednoj Hrvatskoj raste uvoz hrane. Jednako kao što potpredsjednica Sabora, Dragica Zgrebec, veli kako se u „hrvatsko selo ne isplati ulagati“. Kako se ičemu nadati kad osoba na takvoj poziciji (sjetimo se i ministra i njegovog „pada“ na programu i izgubljenog novca) ne zna što su strateški interesi države?
S političkim vodstvom koje ne zna koristiti prednosti vlastitog prostora ne možete ništa, ali to još ne znači da te prednosti, posebno u poljoprivredi, ne bi trebalo dodatno unaprijediti diversifikacijom ponude. Nije problem u tome što je „radno mjesto na selu preskupo“, kako tvrdi Dragica Zgrebec, nego u tvorničkom poimanju poljoprivredne proizvodnje, koje priječi inovacije. Zato ohrabruju ideje Mirele Holy u prilog razvoja održive poljoprivrede i bioraznolikosti.
U Hrvatskoj postoji prostor za unosan izvoz hrane, ali to pretpostavlja tržišno preusmjeravanje poljoprivredne proizvodnje i nove investicije koje nesposobni ministar Jakovina na razne načine opstruira.
Kad biste imali mandat sastaviti hrvatsku vladu, kako bi ona izgledala?
Imena nisu bitna, niti postoji samo jedan idealni tim, ali vrlo je važno da članovi vlade nisu intelektualno lijeni, da su bili uspješni u svojim profesijama, da imaju talenta za upravljanje, da se ne plaše sukoba s birokracijom, a ona je kod nas stranačka, što će reći da je razvila vrlo sofisticirane mehanizme za samozaštitu i izigravanje svih reformi.
Ministarstva ne smiju biti mjesta za učenje na poslu, gdje bi razni kavanski prijatelji malog vođe stjecali nova iskustva za vrijeme slučajnog mandata.

Linićeva smjena – katastrofalan potez

Trenutno je najaktualnija smjena ministra Linića. Kako to komentirate? Dobar ili loš potez?
Katastrofalan potez, ali ne toliko radi sadržaja, o čemu se može raspravljati, koliko zbog forme, tajminga i prezira prema državnim ustanovama. Ne branim Linića niti njegovu politiku, koja je bitno doprinijela lošoj investicijskoj klimi, ali ne mislim da se jednog ministra može mjesecima mrcvariti, potkopavati, denuncirati u plaćeničkim medijima. Što nam to govori o Milanovićevom shvaćanju države? Što nam to govori o njegovom osjećaju odgovornosti i političkim prioritetima?
Ministar Linić i nije bio popularan, osobito zbog predstečajnih nagodbi koje su se pokazale potpunim promašajem. No nije li svojim potezom baš sada Milanović „otpilio granu na kojoj sjedi“? Ionako nije ​popularan, a sada je pokazao, prema procjenama, da ne zna procijeniti trenutak.
Za čovjeka koji je za svoju zemlju u inozemstvu rekao da je „slučajna država“ može se sa sigurnošću reći da je slučajan premijer i sasvim sigurno najgori predsjednik vlade od neovisnosti. Ne želim se natjecati s nizom komentatora koji su se ovih dana ostrvili na ostacima Milanovićeve reputacije, ali moram primijetiti da ovdje više nije riječ o sramoti jedne stranke ili jedne vlade, nego o nacionalnoj sramoti. Milanović nas predstavlja u zemlji i svijetu, a ne postoji pouzdan mehanizam kojim bismo ga mogli opozvati. Moramo čekati da esdepeovski buzdovani odaberu trenutak koji će njima odgovarati – odgovarati njihovim prizemnim interesima – da ga se makne prije nego što počini još veću štetu. I još glume normalnost i zadovoljstvo funkcioniranjem vlade. Gore sudbine ova zemlja nije mogla zamisliti.

Izvor:
Foto: