Dražen Besek nikad nije bio nečiji čovjek i oduvijek je svoj. Vodio je brojne klubove počevši od Varteksa, Čakovca, Drave iz Ptuja, Slaven Belupa, Osijeka i Zagreba. Uspio je ono što rijetko kojem Hrvatu uspje – osvojiti srca Kineza.

Posljednji angažman, koji je bio vrlo kratak imao je u marokanskom Maghreb de Fèsu.

Tamo je imao ulogu šefa struke. Njegova zadaća bila je osmisliti sportsku politiku kluba da bi jednog dana mogao egzistirati od vlastite proizvodnje igrača.

– Bilo je zamišljeno jedno, a slijedom događanja u stvarnosti sve je vodilo tome da moj angažman neće dugo potrajati. Nakon dvije godine pauze, stigao sam u Maroko da bi napravili pravi, profesionalni posao, no to nije bilo tako. Problemi i razmišljanja bili su nepremostivi i nismo imali vremena za ostvarivanja projekta – istaknuo je Dražen Besek koji je dodao da se cijelo vrijeme mijenjao djelokrug njegovih ovlasti, a realizacija ljudi koji vode klub bila je na vrlo niskoj razni.

No, ono što je Besek vidio u Maroko vratilo ga je u djetinjstvo.

– Talenta ima strahovito mnogo. To me vratilo u mladost kad smo haklali na ulici. U Maroku su djeca cijele dane na ulici i igraju uglavnom nogomet. To je sport broj jedan, a Hakimi je vjerojatno najpopularniji čovjek u Maroku. Njegove fotografije sa zgrada susrećete u svakom gradu, a promovira i razne proizvode. Kod Marokanaca nije problem talent niti volja za nogometom, kao što je to problem na bogatom bliskoistočnom području. Infrastruktura ide nabolje, no još to nije na europskoj razini – objasnio je Besek.

U Maroku djeca kroz nogomet vide izlaz iz siromaštva, a Varaždinca je baš to siromaštvo na svakom koraku ražalostilo.

– Na siromaštvo mi se bilo najteže naviknuti. To nije neki organizirani kriminal, ljudi su jednostavno gladni. Veliki broj ljudi na semaforima, ispred restorana, šoping centara mole za hranu. Morao sam zatvarati prozore na autu da bih izbjegao kontakt jer je jako teško to prihvatiti, a ne možeš im svima pomoći – prisjeća se 60-godišnjak.

Prije odlaska u Maroko, Varaždinac je u pandemijsko vrijeme bio bez posla. Prije toga radio je u kineskoj Shangai Shenhuai kao savjetnik. Korona ga je zatekla u Varaždinu, a u Kinu se kasnije nije niti vraćao.

– Od vremena koje sam proveo u Kini od 2010. do 2020. godine, s kratkim prekidima, mogao bih knjigu napisati. Meni je lijepo tamo. Poznajem njihova razmišljanja, ne iznenađujem se njihovim odlukama. Šangaj je grad u kojem sam najviše boravio. To je svijet ne da hoda nego trči, ali ga je korona usporila – rekao je u jednom dahu Besek.

Naime, mnogi Europljani na Kinu gledaju s predrasudama, no to je zbog toga što ljudi nisu doživjeli Kinu.

– To treba doživjeti. Prošao sam Kinu uzduž i poprijeko, bio u 50 njihovih gradova. Država se tamo drugačije odnosi prema populaciji, a vi ako ste malo normalni, prigrlit će vas kao svojeg. Mene su prigrlili, jer sam pokušao shvatiti njihovo razmišljanje, poglede na svijet oko sebe. Kinezi nikad ne razmišljaju kratkoročno, uvijek dugoročno. Kina je prošla teško razdoblje u ekonomskoj krizi 2008. godine, sada i u korona krizi, ali Kina je to izdržala. Osobno nisam funkcionirao u Americi, ali u Kini sam osjetio moć te zemlje – dodao je Varaždinac koji se po Šangaju vozio biciklom.

– To ne možete vjerovati kako imaju riješene biciklističke staze. Mi smo se često znali voziti biciklom – dodao je Besek koji je opisao jednu smiješnu situaciju iz 2010. godine kad je došao u Šangaj.

– Ne znam je li to smiješno ili žalosno, ali bilo je prije desetak godina. Morao sam ići na javni WC, a kad tamo ogromni javni WC i to čučavci. No, svaki čučavac bio je bez vrata, samo pregrade – nasmijao se Besek koji je na svoje oči vidio da u samo nekoliko mjeseci niče novi grad u Kini.

– Teško je za jednu zemlju reći da je glomazna, ali potencijal kineski je strašan. Kad sam stigao 30 posto populacije je živjelo u gradovima, a 70 u selima, a sad ih 60 posto živi u urbanom dijelu. Grad koji je bio predgrađe Kunminga na 2000 metara nadmorske visine bio je grad kao što je Novi Marof (10.000 stanovnika). U samom godinu dana niknuli su parkovi, jezero, neboderi, škole i dječji vrtići i šoping centri – opisao je Besek koji je fasciniran Šangajem.

– Mi u Hrvatskoj se ne možemo s njima mjeriti. Čovjek u Šangaju razmišlja drugačije. No, Kinezima je važno kakav si čovjek. Oni će sve napraviti da se stranac u Kini osjeća dobro – objašnjava Varaždinac koji je najviše vremena u Kini proveo u Shangai Shenhuei. Bio je pomoćnik, glavni trener, a na koncu savjetnik. Također, vodio je i kinesku U-23 reprezentaciju te Hunan Billows, Wuhan Zall i Tianjin Songjiang.

Priča kako je kineski nogomet po pitanju infrastrukture otišao najdalje.

– Po meni Kina s minimalno ulaganja može organizirati svjetsko nogometno prvenstvo – rekao je 60-godišnjak koji je zadnji angažman imao u HNL-u prije osam godina kada je vodio Osijek. Sada kao stručni komentator prati zbivanja u SuperSport HNL-u.

Njega se također nekoliko puta povezivalo da bi mogao sjesti na klupu Dinama.

– O tome ne želim govoriti. U ovom trenutku Dinamo je na dobrom putu, ali teškom i izazovom putu. Na test dolazi projekt. Sad se rade temelji jednog drugačijeg načina funkcioniranja kluba. Ovdje je u prvom planu sportski faktor i to je velika razlika – objašnjava Besek koji ima inozemnih ponuda.

– Imam ponuda, ali o njima ne želim govoriti – zaključio je uz osmijeh Besek.

„Problem je što su kupovali zvijezde, a nisu razvijali bazu“

Kineski nogomet također je u ekspanziji, no svjedoci smo da su u kineske klubove ogromne transfere radile europske i brazilske zvijezde na zalazu karijere.

– Kad sam stigao 2010. godine u Kinu rekao sam im da je to velika pogreška. Tamo su se ogromna sredstava davala da bi se kupile velike zvijezde, a nisu razvijali bazu. Što se tiče edukacija djece i kvalitetnih trenerskih kadrova, oni su u tome zakasnili. Posljednjih 10 godina uveli su strahovit velik broj trenera, učitelja u škole i akademije te klubove. Oni se moraju osloboditi toga da će sve dobiti na gotovo i tek onda će napraviti iskorak – rekao je Besek koji je objasnio da je problem sustav obrazovanja koji nimalo ne ide na ruku sportašima.

– Tamo djeca idu u školu od 7.30 nekad i do 17 sati i još kod kuće imaju toliko posla sa zadaćom. S 15 godina završavaju osnovnu školu i ako želi postati nogometaši oni zapostavljaju srednjoškolsko obrazovanje. Onda ti u klubu nemaš inteligentnog dečka, a problem jer i ako taj momak ne postaje nogometaš pa ga vraćaš kući s 18, 19 godina natrag k roditeljima. Roditelji se boje dati djecu u nogometnu akademiju i automatski ti je uskraćena selekcija. Zato sam ja iznio model da u akademiji nogometaši uče kineski, engleski i matematiku, no jednostavno nas je korona u tome zaustavila – otkriva Besek.