ŠTO ČITATI SPECIAL
Predstavljanje knjige „Macbeth na fajruntu“ Ernesta Fišera u srijedu u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Metel Ožegović“ bio je prvorazredni književni događaj, jer se radi o autorovoj zbirci „sabranih i novih kajkavskih pjesama, 1978.-2013.“, dakle o objedinjenom opusu jednoga od najvažnijih kajkavskih pera.
Knjigu je objavila Matica hrvatska (ne varaždinski ogranak, nego zagrebačka središnjica); urednik joj je akademik Tonko Maroević, a pisac pogovora prof. dr. Joža Skok – obojica su knjigu i predstavili. Zbirku je vrhunski ilustrirao Antun Boris Švaljek, nekoć varaždinski gimnazijalac i očito Fišerova „srodna duša“. Pjesme su, standardno vrsno, interpretirali glumci Ljiljana Bogojević i Zdenko Brlek, a nekoliko ih je, u vlastitoj glazbenoj obradi, posebno dirljivo otpjevao i odsvirao Dragutin Novaković Šarli.
Antologijski status
O Fišerovom kajkavskom opusu dugo već vlada kritički konsenzus. Nema tu puno dvojbi, njegova prva kajkavska (a četvrta ukupno) zbirka „Morje zvun sebe“ iz 1978. godine već je sadržavala pjesme koje su otprije, uspjehom na zelinskom recitalu, bile antologijski vrednovane. Ta zbirka predstavlja prekretnicu jer je donijela nužno potrebni (punokrvni, a ne pozerski) intelektualistički „štih“ u razdoblju kada je kajkavska lirika, unatoč „Baladama“ ili baš zbog siline Krležine „kabanice“ (štoviše, njegovog „atomskog kišobrana“!), a s iznimkom tada možda još samo Zlatka Crneca, ponovno počela glibiti u sentimentalnoj kantileni.
Fišer je doslovce izmislio kajkavsku pjesmu u prozi te označio kajkavsku vezu ne samo s tada aktualnim „razlogovskim“ pjesništvom, nego i s europskim egzistencijalizmom, sa „čkominom“ i „mrklinom“, s Wittgensteinom i Feuerbachom, ali i s Galovićem i Rangerom, s „Macbethom“, ali i s – „fajruntom“. U novijim pjesmama iz zbirke, naročito u onima iz posljednjih godina, Fišer dodatno razvija strukturalnu vrsnoću, no njihov intelektualistički naboj sagiba se pred navalom emocija i neočekivane doslovnosti; no, čak i neke od njih, primjerice „Spovedanje čerki“, imaju potencijal upravo „vekivečnog“ klasika.
Ipak, da je koja novija pjesma izostavljena, cjelina zbirke zasigurno ne bi izgubila na kvaliteti, ali izgubila bi se cjelovitost pjesničkog portreta Ernesta Fišera. A taj portret i nadalje uzorno blješti u galeriji naše kajkaviane. Dobro je rekao Zvonko Kovač da su svi pravi kajkavski pjesnici „platili kerležinu“, a može se dodati da su mnogi „platiti i fišerinu“; na sreću, ti „nameti“ nisu nikoga ništa stajali, a svima su – itekako koristili.
Izvor:
Foto: