Povežite se s nama

Život i društvo

FOTO Dravske ribe danas se do sita najele slasnih knedli punih crva

Objavljeno:

- dana

MEMORIJAL ŽELJKA TRBOVIĆA

U odličnoj natjecateljskoj atmosferi u nedjelju je na kanalu HE Varaždin održano pojedinačno natjecanje u lovu ribe udicom na plovak za sve kategorije. Riječ je o Memorijalu kojeg su po prvi put u spomen na Željka Trbovića organizirali njegovi prijatelji iz ŠRK Varaždin.

 

Na Memorijalu je sudjelovao 71 natjecatelj, a na uvijek brzoj vodi lovili su se nosač, mrena, plotica, podust, klen, uklija, balavac i druge vrste riba.

Nakon što su namamili ribe, počeo je lov na štapove direktaše, šteke i bolonjeze do 13 metara dužine.

Na prvom Memorijalu Željka Trbovića najbolji su po sektorima bili Željko Ražen (Zagreb), Martin Vrčković (Rakitje) kojem je pripalo drugo mjesto i varaždinski ribolovac Ivica Bonino Hasan na trećem mjestu.

Kako je to sve skupa danas izgledalo pogledajte u foto galeriji Marte Konjačić:

Izvor: Foto: Marta Konjačić

Život i društvo

FOTO Zapovjednici 104. brigade HV-a o oslobađanju prvoga okupiranoga grada (2. dio)

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U iznimno teškim uvjetima za borbu bilo je nužno organizirati prehranu i odmor za vojnike te im osigurati odjeću, sokove, tople napitke, cigarete i ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane.

To bi predstavljalo izlaganje opasnostima, ali kad su borbena djelovanja prestala ili pak su bila smanjenog intenziteta, obavljana je dostava toplih obroka. U gradu Varaždinu i okolici građani su sve to vrijeme organizirano prikupljali različite potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici. Listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca.

Zaštitili mještane

Podsjećamo, komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu u opskrbi Pakraca i Lipika. Stoga ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu.

– Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od četnika vratili su se Jozo i supruga Bec Ružica te njihov malodobni sin Robert. Pristigla je i obitelj Schmidt Stjepana i Mirjane s dvjema malodobnim kćerima (Manuela i Mihaela), a uz njih još Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica te Đeuš Stevo, mještanin srpske nacionalnosti. Zbližili smo se s navedenim mještanima i cijelo su vrijeme bili uz nas. Razumljivo je da smo im pomagali u svemu što je trebalo – ističe Marijan Kos.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG-a Varaždin u područje sela Toranj prethodio je dolasku cijele 104. brigade na Zapadnoslavonsko bojište. Dolaskom na Lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje i vojnici varaždinske, 104. brigade HV-a bili su suočeni s mnogim izazovima. Štoviše, umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan Kostanjevac tvrdi da su ih šokirali razgovori s domaćim ljudima.

– To ne čudi jer su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba. Naime, dojučerašnji susjedi – Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama – počeli su ih ubijati. Činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima i domaćim ljudima nastojeći ublažiti strah i popraviti moral. Taj strah smo vidjeli i u očima ljudi tijekom kratkog boravka u selu Ploštine, u kojem su živjeli pripadnici talijanske manjine. Rekli su nam: “Ako vi odete, i mi moramo napustiti svoje selo.” No mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik – prisjeća se Kostanjevac.

Kuća puna strave

Došao je na bojište iz Varaždina u skupini ljudi od kojih većina još nije osjetila miris baruta, niti su iskusili eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu!

– Razmjestili smo se u selu Batinjani kod Lipika, a vidljivih tragova nedavnih borbi bilo je doslovno na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije. Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T-55, koji su podržavali naše snage u obrani. Kratko su se zadržali kod naših položaja ispalivši nekoliko granata prema četnicima i krenuli dalje. Međutim, neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati zauzete položaje granatama. Stoga se povlačimo u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada ustajem i govorim ljudima da smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta i dobro građena. Uvjeravao sam ih da nam u tom podrumu detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti i tražiti neki sigurniji zaklon jer bit ćemo pokošeni – rekao je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da situacija nije bila nimalo bezazlena.

Nakon izlaska iz podruma utvrdili su da se pogođeno krovište kuće urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), a ozidani bunar u dvorištu kuće je netragom nestao.

– Ostala je samo rupa bunara te kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikomu od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirile su ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo dogoditi da je netko ranije u panici pozvao kolege na bijeg i traženje drugih zaklona. Ubrzo stiže i Hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. Na kraju su ostali u čudu spoznavši da nitko nije ozlijeđen – veli Kostanjevac.

Potom je zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao do zapovjednika 104. brigade pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te za tu dužnost predlaže Kostanjevca.

Ratovao s prof. Cingulom

– Ubrzo postajem zapovjednik postrojbe koja je imala itekako stresno vatreno krštenje na bojištu. Tu, između ostalih, ponovno susrećem profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur (profesor na varaždinskom FOI-ju i zagrebačkom Ekonomskom fakultetu). Iznimno sam ga cijenio jer je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina pri osvajanju vojarne u Optujskoj ulici, prethodno u rujnu 1991. godine. U obrani Lipika ostajem do 6. srpnja 1992. godine, a o predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulasku u selo Klisa bit će govora u nekoj novoj priči – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Nastavite čitati

Život i društvo

Iznenada preminuo Aki Rahimovski

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski preminuo je u dobi od 66 godina, objavila je grupa na svojoj službenoj stranici na Facebooku.

– Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski – napisali su u kratkoj objavi, uz koju su stavili i sljedeće stihove:

“Za malo nježnosti

na sve ću pristati

za malo nježnosti

da mogu zaspati”

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, a kako piše Index, preminuo je u slovenskom Novom Mestu.

U Skoplju je proveo djetinjstvo i završio glazbenu školu, odsjek klavir i pjevanje, te je kao tinejdžer bio član nekoliko sastava, od kojih su neki Grupa Vakuum, Krvna braća i Grupa Torr.

Godine 1975. upoznaje gitaristu i skladatelja Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena, te u suradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju prvu postavu Parnog Valjka.

Parni Valjak tijekom svoje dugogodišnje karijere redovito je punio dvorane i druge velike prostore u Varaždinu, gdje su posljednji puta nastupili u kolovozu 2021. godine, a Akija je varaždinska publika posebno voljela.

Legendarni Aki ostat će u sjećanju mnogim generacijama.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje