Danas se rijetko čuje da se mladi ljudi u Hrvatskoj odlučuju baviti poljoprivredom, a još rjeđe da se zbog toga vraćaju s rada u Njemačkoj. Upravo to su odlučili od jeseni napraviti supružnici Hrvoje Hainž (36) i Verena Friščić (35).

Hrvojevi djed i baka po ocu živjeli su u Maruševcu, pa je ondje naslijedio stariju kuću sa zemljištem i 2018. godine s djevojkom Verenom osnovao OPG Hrvoje Hainž. Podignuli su kredit i u neposrednoj blizini kuće kupili 4 hektara zemlje, a obrađuju ukupno 6 hektara. Objasnili su da su OPG pokrenuli bez ikakvoga poljoprivrednog iskustva, a o većini poslova učili su načelom pokušaja i pogrešaka. Glavna kultura im je američka borovnica, čijih je 2000 sadnica posađeno na hektaru zemlje. Uzgajaju još buče, heljdu i lavandu te vrcaju svoj med. Mladi par se godinama svakog vikenda vozi iz Münchena da bi radio na OPG-u u Maruševcu.

München

Ali vratimo se na početak priče, u kojoj su nam Hrvoje i Verena ispričali o svom životu u Njemačkoj te zašto su odlučili pokrenuti OPG i vratiti se u Hrvatsku. U Njemačku su se odselili 2014. godine. Verena je diplomirala njemački i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a Hrvoje je studirao strojarstvo, ali je na kraju završio održavanje zrakoplova na Veleučilištu Velika Gorica. Ipak, neki će se sjetiti Hrvoja jer se 2012. godine natjecao u kulinarskoj emisiji MasterChef, u kojoj je dospio među 10 finalista. Nije bilo posla u njegovu zanimanju, pa je nastavio kuhati te je radio kod chefa Dine Galvagna u Zagrebu, a zatim u restoranima na varaždinskom području. Rekao je da ga je naporni ritam rada u restoranima umorio, plaća je bila mala, ali da je puno naučio.

– Tako smo odlučili otići u Njemačku. Najprije sam radio u Hotelu Westin u Münchenu, koji ima pet zvjezdica. Radiš osam sati bez prekovremenih. Bilo mi je super. Hotel ima više restorana i kad sam potpuno svladao njemački, za godinu i pol postao sam šef bavarske kuhinje. Plaća mi je brzo narasla te sam vodio tim od 10 ljudi. Još sam nakon toga promijenio nekoliko hotela. Ali i ondje se radi vikendima, a ja sam morao dolaziti raditi na OPG, tako da od 2018. godine radim u kuhinji Centra za istraživanje i inovacije BMW-a jer je radno vrijeme od 6 do 14 sati, pa mogu vikendom u Hrvatsku. Ondje se kuha 10.000 gableca svaki dan, ali visoke kvalitete jer se svakog dana sve priprema svježe, a meso i riba se peku tek kad ih netko naruči. Također, ima 10 paviljona, a svaki priprema svoju hranu, od morskih paviljona do onih samo s tjesteninom ili pizzama. Zaposleno je 30 kuhara. Verenina majka je Njemica, pa nije morala učiti jezik. Ipak, nisu joj priznali fakultet iz Hrvatske, te je počela raditi u vrtiću kao njegovateljica u najnižoj grupi. Zatim je 2015. ondje upisala fakultet, pedagogiju ranog djetinjstva, te su joj priznali dosta kolegija iz Zagreba, pa joj je osam semestara skraćeno na tri. Čim je to završila, počela joj je rasti plaća te je ubrzo sama preuzela jednu grupu djece, nakon toga vodila predškolsku grupu i na kraju 2019. postala zamjenica ravnateljice vrtića – rekao nam je Hrvoje.

Objasnili su nam da od svojih primanja mogu dobro živjeti u Njemačkoj, ali presudila je želja za manje zaposlenim stilom života.

– Da nismo u Hrvatskoj i Njemačkoj, nego samo gore, nas dvoje bismo mogli jako lijepo živjeti, pogotovo kada bismo dobili djecu jer za njih država dosta izdvaja. Snašli smo se u Njemačkoj. Imamo i karijere i sve, ali nije to to. Radi se cijele dane, i ako imaš obitelj, nemaš vremena za nju. Naravno, i u Hrvatskoj se mora raditi, ali tempo je malo sporiji, s tim da je München jako skup. Također, imamo sreće da ja radim u gradskom vrtiću, pa sam dobila u najam gradski stan, koji je puno jeftiniji – objasnila je Verena te dodala da će jedno od njih, ili čak oboje, svakako morati naći posao u Hrvatskoj uz vođenje OPG-a.

Par se 2019. godine vjenčao u Trakošćanu, a Hrvoje je tri dana sam kuhao za svadbu jer je želio svojim uzvanicima pripremiti nešto drugačije. Čak je večer prije vjenčanja umalo zakasnio na sastanak sa svećenikom jer je pripremao njoke za svadbu, prisjetili su se Verena i Hrvoje.

Borovnice

Ova godina je prva u kojoj su borovnice OPG-a Hrvoje Hainž rodile gotovo punim rodom. Očekuju oko 4 tone američkih borovnica, berba traje od kraja lipnja do početka kolovoza, a većinu prodaju na kućnom pragu po cijeni od 60 kuna za kilogram. Uveli su i mogućnost da kupci sami dođu u berbu na njihov OPG, te time voće dobiju po nešto nižoj cijeni.

Ali nije sve išlo lako oko uzgoja, rekao nam je par. Iza njih su brojne neprospavane noći zbog poslovnih obveza, tisuća kilometara provedenih za volanom i brige za OPG. Čak su razmišljali da od OPG-a i odustanu, ali na kraju su prelomili i odlučili se vratiti u Hrvatsku.

– Već prije sam čitao o dobroj isplativosti borovnica, ali nisam imao novca da počnem. Parcela koju smo kupili i na kojoj su sada borovnice bila je voćnjak, pa smo najprije dali zemlju na analizu da vidimo što bi se moglo posaditi. Također, radi se o kotlini, u kojoj je dosta hladno po zimi. Razmatrali smo što i kako dalje jer smo bili u Njemačkoj. U analizi su otkrili da je zemlja kisela te nam preporučili da probamo s američkim borovnicama jer im mraz gotovo ne smeta. Tražio sam gdje kupiti sadnice američke borovnice i našao brend “Volim borovnice”, koji posluje u Zagrebu i Koprivnici. Zvao sam tijekom ljeta da najesen trebam 2000 sadnica i čovjek mi se nasmijao. Objasnio mi je da je prekasno saditi najesen. Otišao sam kod Koprivnice na razgovor te su mi dali dobre savjete gdje točno kupiti sadnice najbolje kvalitete. Njihove sadnice su triput skuplje od ostalih u oglasniku. Objasnio nam je da nam trebaju treset, navodnjavanje kap na kap i drvena sječka od borovine, odnosno crnogorice, koja kad propada zakiseljava tlo. Ulog po hektaru je  40.000 eura, a sadnice su trećina ukupnog ulaganja. Kupili smo sadnice kod njih, ali smo se dogovorili da ondje nabavimo sve što je potrebno za rast i savjete za uzgoj. Dovezli smo dva kamiona treseta i dva kamiona sječke iz Gorskog kotara te napravili sve prema savjetima, pa smo borovnice posadili 2018. godine na proljeće, a zatim osnovali i svoj OPG. Kad smo posadili borovnice, dolazili smo Hrvatsku svakih mjesec dana jer na početku nije bilo toliko posla. Uspjeli smo većinu posla odraditi tijekom godišnjeg. Kako su borovnice rasle, tako je rasla i količina posla, pa smo od 2019. počeli putovati praktički svakog vikenda – istaknuo je Hrvoje.

Naš poljoprivrednik je na početku epidemije koronavirusa uglavnom boravio u Hrvatskoj jer restorani nisu radili te je primao naknadu iz Njemačke, a njegova supruga se vozila svakog vikenda da mu pomaže s radovima u Maruševcu. Hrvoje je ponovno počeo raditi nakon ukidanja mjera. U početku su imali dosta muka jer nisu znali dovoljno o uzgoju borovnica, pa su i griješili, a i nedostajali su im strojevi za rad. Aplicirali su za sredstva Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, te 2020. dobili 370.000 kuna za troškove kupnje poljoprivredne mehanizacije, strojeva i opreme – traktora, utovarivača, prikolice, malčera, traktorske freze, kosilice i mreže protiv tuče. Ali posla ima puno, te je potrebno stalno biti prisutan, a posebno jer par želi sve potrebno, od kutija do gnojiva, nabavljati u blizini svoga OPG-a.

– Imamo 2000 sadnica, prva berba je iznosila 350 do 400 kilograma, to se sve prodalo na kućnom pragu i na štandu u Ivancu. Ukupno očekujem ove godine do 4 tone, najveći predviđeni urod je 10 tona, ali mislim da nećemo imati toliko. Borovnice se ne prskaju jer nemaju štetnika. Puno je truda uloženo i nije da se ne isplati. Pogotovo u budućnosti. Ljudi žele domaće proizvode. Na ideju da si ljudi sami dođu nabrati borovnice došli smo nakon posjeta jednom gospodarstvu u Austriji koje ima više vrsta bobičastog voća, a i objekt u kojem od njih prodaju kolače, smoothije i slično. To mi se svidjelo, pa smo kupili kuću na parceli kod nasada borovnica da razvijemo nešto slično. Iako imamo projekt, zbog nedostatka novca zapelo je da je uredimo. I za to smo dobili 50.000 eura iz EU fondova, ali došla je kriza i mislim da ćemo morati taj novac vratiti jer ne želimo dizati novi kredit. Trebali bismo uložiti još 50.000 do 100.000 eura. Možda ako nađem partnera. Živimo u kući djeda i bake, kojoj također treba obnova, ali ne znam kad ćemo to uspjeti – o planovima je rekao Hrvoje.

Povratak

Uz kredit koji imaju i stalnu brigu, promijenili su već tri automobila jer godišnje rade oko 80.000 kilometara, a to povlači i tri servisa godišnje. Zbog svega navedenog na kraju su se odlučili vratiti u Hrvatsku. U početku su se hrvali i s hrvatskom birokracijom, ali ističu da se i oko toga posljednjih godina situacija popravila.

– Ja se ne brinem da ću naći posao. Poznato je kakva je ugostiteljska branša, pa smo OPG i pokrenuli da barem jedno od nas ima svoj posao. Hrvoje je po restoranima u Varaždinskoj županiji i Zagrebu radio ogroman broj sati tjedno i uvijek bio premoren. Kad je Hrvoje bio sam u Hrvatskoj, a ja u Njemačkoj, čak ni uz pomoć obitelji nismo sve stizali. Od prvog dana kad smo pokrenuli OPG, cilj je bio da se vratimo u Hrvatsku. Bili smo u Njemačkoj i nije nam se život ondje u potpunosti sviđao. Selimo se zbog kvalitete života. Jedva čekam da konačno ulovimo vremena za odmor i odlazak na more – završila je Verena.