Hrvatska muška rukometna reprezentacija gluhih i nagluhih osvojila je zlatnu medalju na 24. Olimpijskim igrama gluhih u brazilskom Caixas do Sulu nakon što je u finalu svladala Njemačku s 32:21.

Svoj obol zlatu dala su trojica rukometaša iz varaždinskoga kraja: Florijan Kolarić (22), rukometaš Vidovca, njegov suigrač iz Vidovca Ivan Pajić (38) i Jakov Kolarić (32), koji brani boje Rukometnoga kluba Trnovec.

Samouvjereni

– Iskreno, tomu smo se i nadali. Nismo bili nimalo iznenađeni jer su pripreme bile doista mukotrpne i sve je bilo tomu podređeno – rekao je Jakov Kolarić, koji igra na poziciji lijevog i desnog krila.

– Ma sve je bilo odlično organizirano. Od hrane i smještaja do same organizacije natjecanja – ubacio se Ivan Pajić, kojem je ovo čak šesta olimpijska medalja. Sva trojica su nagluhe osobe. Njihovi problemi sa sluhom manifestirali su se kad su imali 3 do 4 godine. No sva trojica razgovaraju kao i osobe koje dobro čuju.

– Mi čujemo, ali jednostavno, problem nam je razumijevanje. Na primjer, čut ću da ova žena desetak metara od nas nešto govori, ali što govori, to jednostavno ne mogu razumjeti. Zato nam je važno da čovjek s kojim razgovaramo govori razgovijetno jer mi čitamo s usana – dodao je Florijan Kolarić.

Pajić je dodao da nema potrebe govoriti glasno.

– To nema nikakve koristi. Govorite razgovijetno i polako, a na kraju krajeva, imate papir i olovku, pa možete i tako komunicirati. Posebno zna smetati kad ljudi nešto mašu rukama ispred lica. Također, neki misle da su znakovni jezik naučili za godinu dana, no to se svladava jedno vrijeme – dodao je Ivan Pajić, koji je rukomet počeo igrati u Varteks Di Capriju, a od 2002. godine član je Rukometnoga kluba Vidovec.

Florijan je od prvog razreda osnovne škole član vidovečkoga rukometnog prvoligaša (drugi rang hrvatskog rukometa). Njegov brat Jakov je od prvog do osmog razreda osnovne škole igrao nogomet, a onda se u prvom razredu srednje škole prebacio na rukomet, i to također u Vidovcu, no posljednje tri sezone član je Rukometnoga kluba Trnovec.

– U klubu sve ovisi o treneru, odnosno želi li on raditi ili ne želi raditi s gluhim i nagluhim rukometašima. U klubovima nam suigrači signale za neke akcije daju rukom, a u reprezentaciji se sporazumijevamo isključivo znakovnim jezikom – objasnio je Jakov, koji je u djetinjstvu zbog svog hendikepa znao biti omalovažavan.

Uključenost

– Nije baš bilo ugodno, no to je tako kad je djeci nešto novo. Neki ljudi nose naočale jer slabo vide, pa nikomu ništa. Bilo mi je neugodno, pa slušne aparate nisam ni nosio u školi. No, danas se znamo šaliti na svoj račun i ne zamaramo se puno jer mi najnormalnije živimo sa svojim hendikepom i nismo drugačiji od osoba bez hendikepa – dodao je Jakov, koji radi u jednoj tvrtki kao dostavljač. Njegov brat Florijan je student građevine na Sveučilištu Sjever, dok Pajić radi kao tajnik Udruge gluhih i nagluhih osoba Varaždina i Varaždinske županije.

Što se tiče uključenosti i odnosa prema gluhim i nagluhim osobama, ističu da se mnogo toga promijenilo nabolje.

– Da, bolja je situacija, no još uvijek ima prostora za napredak. Gluhe i nagluhe osobe danas, na primjer, u Hrvatskoj ne mogu biti policajci, vatrogasci i piloti. Moramo se ugledati na SAD, koji je 50 godina ispred nas. Ondje gluha i nagluha osoba ima jednake izglede za uspjeh kao i osoba bez hendikepa – dodao je Pajić, kojem je ovo čak šesta olimpijska medalja, peta zlatna, Jakovu četvrta, a Florijanu prva.

Ambicije

– Prva se stvarno pamti – dodao je Florijan.

Iduća Olimpijada gluhih i nagluhih igra se u Tokiju 2025., a slijede im Svjetsko prvenstvo u Danskoj iduće godine i Europsko prvenstvo u Švedskoj 2024. godine.

– Najveći konkurenti na svjetskoj smotri su nam Rusi, no sada su suspendirani. Također, žestoka konkurencija su nam Nijemci i Srbi, no vjerujem da ćemo opet stići do najsjajnijeg odličja – zaključio je Pajić.