Piše: Ivona Periša

Prije godinu dana Koprivnica je postala bogatija za još jedan obrt. Poduzetnica Iva Benotić je otvaranjem krojačkog obrta ,,LUKŠA” četrnaesta obrtnica krojačica u gradu koji uskoro broji čak 1000 aktivnih obrta.

Smješten u ulici Ante Starčevića, istaknut s vanjske strane diskretnim reklamnim prozorom u kojemu Iva svakodnevno izlaže svoje kreativne tekstilne radove, salon već pri pogledu sa praga nudi jedno posve drugačije iskustvo.

Salon LUKŠA je riznica bogate obrtničke povijesti

Stari krojački strojevi i alati za šivanje, časopisi kojima je glavna urednica bila Marija Jurić Zagorka, fotografije i novinski članci vezani uz šivanje i način života s početka 20. stoljeća do danas, čine samo djelić eksponata koji se mogu razgledati svakodnevno u muzeju salonu smještenom u centru Koprivnice. Riječ je o obiteljskom nasljeđu vlasnice salona Ive Benotić, a rezultat su godina skupljanja vrijednih predmeta, strpljenja i nade da će jednom negdje biti izloženi.

Ivin pradjed Vjekoslav Ščetinec imao je krojačku radnju također u ulici Ante Starčevića, a koja je zatvorena početkom drugog svjetskog rata. Iva se rado prisjeća uspomena iz djetinjstva provedenih uz miris krojačke krede i zvukove dizanja pare iz vlažnog vunenog štofa dok bi ga djed prešao glačalom.

– Uvijek, ali uvijek se moja sjećanja vežu uz šivanje… Baka Štefanija Ščetinec, koja me najviše čuvala bila je izučena krojačica i radila je kod kuće. Djed Branko Ščetinec je radio kao knjigovođa, ali je također bio krojač i u mladosti je pomagao svom ocu Vjekoslavu u njegovu krojačkom salonu.

Moj pradjed Vjekoslav Ščetinec je također bio krojač, učio je zanat u Grazu, a radionicu imao niz godina. Drugi djed i baka su također bili krojači… Baka Marija Fajdić (rođ. Lukša) radila je doma odjeću za gospođe, zavjese i posteljno rublje, a djed Petar Fajdić je bio zaposlen u krojačkom poduzeću i kod kuće šivao odijela i kapute… šivao je do poznih godina. Imam puno uspomena vezanih uz njihove radionice, uzimanje mjera, dogovore s mušterijama, probe, krojenje, peglanje… – prepričava Iva.

Otvaranje vlastitog salona bila je dugogodišnja želja vlasnice Ive

Da je Iva rođenjem očito bila predodređena za šivanje i krojenje, potvrdila je završenom srednjom školom i stečenim zvanjem krojačice, te završenim smjerom “Modni stilizam” u talijanskoj školi mode Callegari u Zagrebu krajem 1997. godine. Ipak, niz je godina i različitih vrsta poslova proteklo do trenutka kada je odlučila upustiti se u samostalne poduzetničke vode i ostvariti dugogodišnji san.

Prije mature radila je kao ispomoć u tvornici tekstila i vrlo brzo iskusila koliko je težak rad na normu. Kasnije je preko Student servisa radila u koprivničkom butiku, te prodavaonici skupih traperica u Zagrebu. Prvi posao u struci dobila je u jednom krojačkom salonu, 2005. godine. Sljedeće i posljednje radno mjesto na kojemu se najdulje zadržala bilo je vezano uz kožu, te šivanje moto opreme – novu vještinu koju je kao i sve prethodne marljivo izbrusila.

– Neke je stvari teško pustiti, ali sam se stvarno našivala kože. Mislim da se tomu neću vratiti. U tom poslu sam stekla zaista ogromno iskustvo koje mi samo koristi. Rad s kožom je izuzetno fizički težak, a i poprilično prljav. Mislim da sam tamo i zaradila išijas… Potroši se čovjek fizički. Ipak, svaki novi predmet koji je izašao iz te radionice ispunio me ponosom i zadovoljstvom jer sam naučila nešto novo i shvatila da ja to mogu! – otkriva nam Iva.

Korona i lockdown potaknuli su mnogobrojne promjene u poslovnom životu Ive Benotić

Da može još i više, pa čak toliko da ostvari dugogodišnji san, Iva je pokazala 2020. godine koju pamti kao i brojni drugi, kao godinu velikih i nimalo lakih promjena. Korona i lockdown bili su razlozi zatvaranja obrta u kojemu je radila niz godina. Osjećaje neizvjesnosti, brige i straha nakon gubitka ne samo posla koji je voljela nego i mjesečnih prihoda, Iva je itekako osjetila na vlastitoj koži. Mjeseci bez prihoda, nemogućnost pronalaska novog posla stvarali su joj sjećaj panike i opće nevjerice.

Sve loše u tom trenutku, prisjetila se Iva, prerezao je njezin suprug. Doma je donio isprintane stranice s poticajima koje nudi HZZ i ljubazno, ali odlučno objasnio da se mora pomaknuti s mjesta i barem pokušati nešto napraviti. Suprug je znao njezinu veliku želju: da već dugo hoće šivati, kreirati odjeću, stvarati umjetnost, makar je nitko možda ne želi… Uza supruga, Ivi su u tim trenucima velika podrška bili neizmjerno strpljivi i ponosni sinovi. Mjeseci koji su uslijedili nakon donošenja odluke za otvaranjem vlastitog obrta, bili su zahtjevni, a obveze nepoznate, posebno one vezane za administraciju.

Zahvaljujući stručnim zaposlenicima HOK-a, Udruženju obrtnika i gradu Koprivnici, Iva je svoj san pretvorila u stvarnost. Godina dana uspješnog poslovanja je iza nje, sa osmjehom na licu odaje koliko je ponosna i zadovoljna.

– Poslovno, godina dana je jedva dovoljna da se posao uhoda. Osobno, još uvijek ima dana kad ne vjerujem da otključavam vrata svoga drugog doma, djeca još uvijek pucaju od ponosa, a suprug i dalje daje punu podršku. Ide na bolje, munjevito. Klijenti? Uglavnom klijentice, muški rod je sramežljiv, najviše dolaze žene.

Ima i ljudi koji nikad nisu ništa dali šivati pa im je pomalo nelagodno zato što im je to nešto novo. Dolaze iz svih slojeva društva, nema razlike. Ima i izazovnih situacija koje znam riješiti, vjerojatno zbog svoga bogatog radnog iskustva. I ne zafrkavaju samo dame… – našalila se simpatična vlasnica koprivničkoga muzejskog krojačkog salona LUKŠA.

Trud, svakodnevno učenje i predanost poslu itekako se isplate

Ponosna obrtnica u svom krojačkom salonu uspijeva ostvariti snove i onima koji imaju viziju vlastitih odjevnih kreacija posebice vezanih uz važna događanja u životu poput vjenčanja. S kolikom predanošću ova Koprivničanka radi i vrednuje svakog klijenta zahvalna što je kročio u salon i prepustio se njenim vrijednim rukama, dokazuje i pohvala iz prve ruke:

– Željela bih javno pohvaliti gospođu Ivu Benotić te njezinu krojačku radnju “LUKŠA” u centru Koprivnice… Izašla mi je ususret kad mi je najviše trebalo i sašila u zadnji čas moju “bajkersku vjenčanicu” Spletom nesretnih okolnosti, nisam mogla otići po vjenčanicu koju sam planirala te sam se odlučila na šivanje u zadnji čas i to doslovno zadnji tjedan prije vjenčanja…

Eto, živom čovjeku se sve dogodi. Posao je odradila odlično i za svaku preporuku. Također pokazala se i kao čovjek koji želi pomoći nekome u nevolji… dok su me druge dvije krojačke radnje odbile s podsmijehom. Obje u centru. Oni će se prepoznati u ovom postu… Jer svatko se može naći u problemu, a bitno je biti čovjek i pomoći kad treba… Nisam pitala za cijenu. Bilo mi je jedino važno da posao bude odrađen kako sam zamislila… Jer se vjenčanje održavalo na otoku Pagu i trebala sam putovati za par dana pa je bilo malo problema s trčanjem i hvatanjem vremena uz probe i kupovinu materijala u Zagrebu, uz bolesne roditelje, staru baku, goste iz Belgije, Španjolske, Meksika i moju malu bebu od 11 mjeseci…

Ali odradilo se kako treba. Kako je dio ceremonije vjenčanja bio na motorima, vjenčanica je trebala biti kratka, jer sam ja kao mladenka isto vozila svoj motor i moralo mi je biti komotno i sigurno… Da napomenem, oduvijek sam htjela takvu kratku vjenčanicu, jer cijeli život vozim motor. Dakle, prezadovoljna sam s odrađenim poslom gospođe Ive, kao i sa samom komunikacijom.

Ona je dobra, kulturna i topla žena s puno životnog i poslovnog iskustva. Sve je bilo vrlo jednostavno i pristojno, s puno razumijevanja i ljubaznosti. Također, ako je nekome bitno da napomenem, cijena je bila i više nego prihvatljiva… Ukoliko odete k njoj, nećete pogriješiti… Sve pohvale. Hvala Iva – istaknula je na svom Facebook profilu zadovoljna klijentica/mladenka.

Iva, baš poput svojih djedova i baka koji su stvarali odjevne predmete po mjeri, kada je svaki odjevni predmet bio isproban barem dvaput, kada nije bilo žurbe i nerazumijevanja, kada su ljudi cijenili majstore i slušali njihove savjete, uspijeva svoje nasljeđe i talent utkati u svaku kreaciju koja joj je s povjerenjem dana u ruke.

Vjerujemo da će i njezini sinovi pucati od ponosa kao i Iva nedavno kada joj je u salon navratila bivša susjeda i pohvalila se da još uvijek čuva haljinu s maturalne večeri koju je šivala njezina baka… a ima već godina… nećemo spomenuti koliko, nepristojno je.