IZLOŽBA

Prijatelji Srećka Pospišila znaju da će za božićne blagdane dobiti rijedak dar. U poštanskom sandučiću će pronaći – čestitku.

Ovaj, danas neobičan način čestitanja u moderno je vrijeme prava rijetkost. Mlađe generacije gotovo da ni ne znaju što je čestitka. Nikad je nisu ni dobili, niti poslali. Elektronska pošta zamijenila je ovaj način još donedavne komunikacije. Jedino se još na starinskim psihama i u vitrinama može pronaći zataknuta čestitka s blagdanskim željama u godinama 20. stoljeća. Čestitka je zaboravljena.
Kako bi spriječio njezino potpuno izumiranje, kolekcionar Srećko Pospišil redovito izlaže čestitke iz svoje velike kolekcije.

Duša Božića

Čestitka je mali format iskazivanja velike ljubavi, poštovanja i sjećanja prema svojim prijateljima, bližnjima i znancima. Shvatio je to Srećko Pospišil još prije četrdesetak godina, kad je počeo skupljati čestitke.

Za sve je bila kriva jedna razglednica, stara nekoliko desetljeća, koja je stigla na njegovu adresu. Bila je to razglednica Zagreba, koju je baka poslala njegovoj majci. Kao grafičar se oduševio da stotinu godina stara razglednica može biti u tako dobrom stanju. Danas ima oko 10 tisuća razglednica.

Prošlog tjedna je dio kolekcije čestitaka Srećka Pospišila, 150 čestitaka, prigodno izložen u čakovečkoj Knjižnici “Nikola Zrinski” pod nazivom “Duh prošlih Božića”.

Kolekcija ima povijesnu vrijednost jer svjedoči o javnom promicanju hrvatske kulturne baštine, naših tradicijskih običaja i nacionalnog identiteta

Kolekcionar je izložio čestitke iz razdoblja od 1898. do 1939. godine.

– To su čestitke s dušom. Današnje čestitke su komercijalne, jednolične… – govori Srećko Pospišil. Na primjedbu da je danas uopće problem i pronaći klasične čestitke, Srećko Pospišil veli da je osnovni cilj njegovih izložbi upoznati mlade s tradicijom čestitke.

– Nikako da ih afirmiramo da počnu pisati čestitke. Bilo bi baš lijepo da se mladi vrate tradicionalnom načinu čestitanja – govori kolekcionar. On je sam osmislio i dao tiskati svoje čestitke. Ima sedam različitih motiva i redovito ih šalje za božićne blagdane. Voli vesele motive djece i Djeda Mraza.

Međimurec

Srećko Pospišil je rođen u Zagrebu, ali je već na kraju osnovne škole doselio u Čakovec. Danas je u mirovini i smatra se Međimurcem. On rijetko kupuje razglednice za svoju zbirku. Uglavnom ih razmjenjuje s drugim kolekcionarima. Iako, nekad ne može odoljeti

– Prije nije bio problem doći do razglednica. Danas se kolekcionarstvo jako komercijaliziralo i nemoguće je to platiti – govori Srećko Pospišil. On danas više ne ide uokolo po sajmovima. Trgovci ga poznaju i znaju što ga zanima, pa ga nazovu.
U kolekciji Srećka Pospišila nalaze se razglednice i čestitke do početka Drugoga svjetskog rata. Skupljao je on sve motive, ali je vrlo brzo shvatio da negdje mora podvući granicu. Tako od rata naovamo skuplja samo razglednice i čestitke iz Međimurja.

– Jedan “bolji Čakovec” s početka 20. stoljeća košta 50-ak eura – veli kolekcionar. Na pitanje koliko je, znači, vrijedna njegova kolekcija od desetak tisuća razglednica, smije se i veli da ga to svi pitaju, ali da nema odgovor. – Uopće nemam ideju. To za mene nije novac nego ljubav. Nikad ne prodajem razglednice niti ne mijenjam jedine primjerke iz svoje kolekcije. 

Razglednicu koju Srećko Pospišil jako želi, a nema je u svojoj kolekciji, ima varaždinski kolekcionar koji živi u Francuskoj.      Riječ je o razglednici Čakovca iz 1910. godine. 

Ipak, nedavno je došao u iskušenje.

– Pojavile su se četiri “stara Čakovca”, za koje nisam znao da postoje. I svaki po 50 eura. Hvala Bogu pa sam imao nešto za mijenjati, i to ispod cijene, pa sam si priuštio te razglednice – govori.

Razglednice i čestitke ne misli prodavati, ali žao mu je što njegova djeca ni unuci nemaju ljubav za njih, pa ne zna kome bi ih ostavio. One su za njega, veli, još jedino čisto zadovoljstvo u životu. Svoje zadovoljstvo pokušava širiti tako što dragim ljudima pošalje čestitku. On se ne sjeća kad je koju primio.

Izvor:
Foto: