Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Mali ženski razgovori s Tijanom Tkalčec: Nijedna žena nikad ne smije dopustiti da je se ponižava

Objavljeno:

- dana

Rođena Čakovčanka, uspješna gimnastičarka Tijana Tkalčec ovih će dana proslaviti 29. rođendan.

Znamo da nije pristojno damama isticati godine, no ovaj podatak u Tijaninom slučaju uistinu je poseban jer je čini najstarijom aktivnom gimnastičarkom u Hrvatskoj i jednom od starijih u svijetu. Zapravo, jedina starija na svjetskoj sceni je 43-godišnja Oksana Čusovitina iz Uzbekistana.

Prvi susret s gimnastikom imala je s četiri godine, kada je mama dovodi u Macanov dom. Dotad je Tijana vježbala u plesnoj grupi, ali joj je svakodnevno uvježbavanje iste koreografije bilo – previše dosadno. Nakon godine i pol u dječjoj rekreacijskoj skupini, treneri su u njoj prepoznali potencijal za bavljenje vrhunskom natjecateljskom gimnastikom.

I tad započinje priča o jednoj velikoj i uspješnoj sportskoj karijeri.
Priznaje da je za sve što je postigla i što još uvijek na vrhunskoj razini ostvaruje na svjetskim gimnastičkim borilištima potrebno mnogo odricanja i treninga, posebno u početku. Pamti dane kada je imala i po tri treninga dnevno, čak i po osam sati vježbanja.

Gotovo 200 dana u godini provodila je sa svojim kolegicama na pripremama ili natjecanjima. Nije bilo previše vremena za redovnu školu, prijatelje ili izlaske.
U takvom životnom ritmu punome napornih, vrlo često i bolnih treninga, naravno da su se u glavi znale pojaviti misli o odustajanju. No, Tijana je uvijek pronalazila novu snagu i motive, pa čak i lani, kada se gimnastici vratila nakon dvije godine izbivanja zbog bolesti.

Dugačka je lista njezinih uspjeha, ali svakako treba izdvojiti brojne domaće naslove prvakinje, finale Europskog prvenstva 2013. godine u Moskvi, osvajanje Svjetske rang-ljestvice 2010. i 2011., kao i prvo mjesto na Svjetskom kupu u Ostravi te medalje s istog natjecanja u Osijeku. Jer, kako kaže Tijana: „Nema većega gušta od uspjeha pred domaćim navijačima!“

Kada ne trenira ili nastupa, uspješna gimnastičarka radi u NGC-u „Aton“ u knjigovodstvu i kao voditeljica bistroa, volontira u Udruzi „Sklonište dobrote“ i aktivna je u Plesnom studiju „Korak“ kao trenerica gimnastike te također i pleše.

I da, ima tri svoje mačke i jednu na čuvanju.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, tvrdoglava, glasna.

Što je za vas uspjeh u životu?
Biti okružen ljudima koji vas čine sretnima i koji su sretni uz vas.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
Općenito sam zadovoljna sobom, no kad bi već mogla, onda kosu, ne bih imala ništa protiv da je malo gušća.

Vaš moto u životu?
„Do what you love, love what you do“ – tada je sve lakše napraviti, a i smatram da se posao napravi kvalitetnije kad radite ono što volite.

Vaš uzor u životu?
Moji roditelji. U njih se mogu ugledati u svim aspektima života, od braka, poslovno i ono najvažnije, u tome kako biti dobra i poštena osoba.

Vaš sportski uzor?
Oksana Čusovitina, gimnastičarka koja je u 43. godini života a još uvijek se aktivno bavi gimnastikom i osvaja svjetske i olimpijske medalje. E to treba izdržati!

Koji odjevni stil njegujete?
Mislim da bi bio neki casual, sportski.

Što nikad ne biste odjenuli?
Prekratku suknju ili haljinu.

Pratite li trendove u modi?
Koliko mogu. Ako je neki odjevni predmet „must have“ sezone, a ja se ne osjećam ugodno u njemu ili mi jednostavno ne stoji, onda ga ni ne nosim.

Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Mislim da još uvijek maturalna haljina.

Kazalište ili kino?
Kino.

Film ili sapunica?
Film. Mogu reći da sam pogledala puno filmova te da su neki zaista inspirativni i potaknu vas da budete mrvicu bolji nego što ste bili.

Ples ili gimnastika?
Ha ha ha, sad ste me zapitali. Gimnastika, iako rado i plešem.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Na kraju duge“ Cecelije Ahern.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
Veeelika dvojba – Chad Michael Murray ili Matt Bomer.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Volontiram u Udruzi „Sklonište dobrote“, a riječ je o skloništu za napuštene mačke. Plešem u Plesnom studiju „Korak“, gdje i pomažem kao trenerica gimnastike. A baš u slobodno vrijeme volim s dečkom pogledati neki film, prošetati s psom ili se družiti s prijateljima.

Vjerujete li u horoskop?
Ne vjerujem, ali ga volim pročitati.

Što vas može rasplakati?
Okrutnost prema životinjama, nepravda.

Omiljena životinja?
Mačka.

Jeste li romantični?
Mogu reći da jesam. No, više volim kad me iznenade nekim sitnicama nego „velikim“ gestama.

Najromantičniji trenutak u životu?
Kad me nakon dužeg izbivanja od kuće dečko dočekao s kutijom sladoleda i uokvirenom slikom članka o meni koji je u međuvremenu izašao u novinama. Neizmjerno mi je drago što me podržava u sportu koji volim.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Vjerujem u privlačnost na prvi pogled. Za ljubav ipak treba malo vremena.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Osmijeh. Onaj iskreni uvijek nekako dopre do vas.

Što je najvažnije u vezi?
Međusobno povjerenje, uz pretpostavku da ljubavi ima, ako je već riječ o vezi.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Prevaru.

Što mislite, tko je ljubomorniji, žene ili muškarci?
Mislim da ipak žene, iako, s koje god strane „došla“, pretjerana ljubomora nikad nije dobra stvar u vezi.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Definitivno kuhati.

Omiljeno jelo?
Piletina na gotovo sve načine.

Omiljeni kolač?
Talijanska kremšnita ili mamini čupavci, za to bi mi trebalo puno vremena da se odlučim.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Svašta, mogu reći da imam interesa za mnogo toga u raznim „granama“, tako da ima puno toga što bih željela, a nisam. Ali evo, za početak, bungee jump.

Omiljeni način opuštanja?
Kauč, dekica i po 100-ti put reprize serije „One Tree Hill“.

Vaš idealni odmor je…
„Bio bi“ odlazak na Santorini. S obzirom na to da se to još nije ostvarilo, onda, jednostavno, odlazak na more s obitelji i dečkom.

Svaka prava žena nikad ne smije dozvoliti…
Da je itko ponižava.

Iz takta vas može izbaciti…
Neodgovornost ljudi.

Gdje se vidite za 10 godina?
U vlastitoj kući, s mužem, djetetom i, naravno, životinjama.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje