Zlatko Kišiček živi u ruševini
Mršavi čovjek pokušava ustati s niske stepenice da bi nas pozdravio. Oslanja se na tanak štap ručne izrade, jedna noga nekoliko centimetara kraća. Svježe obrijan, a na žici do njega nekoliko komada odjeće koju je, kako veli, sam „ižuljio“ na ruke u vodi koju mu donesu susjedi.
Vode nema, struje nema, o plinu ili nekom drugom „luksuzu“ da i ne govorimo. Na toj stepenici sjedi od pet sati ujutro. I tako dok ne padne mrak.
– Slušam ptice, prođem nekoliko koraka jer više ne mogu – govori ovaj 45-godišnjak ne skrećući pogled s vaših očiju dok govori.
Zlatka Kišičeka iz Žarovnice sudbina nije štedjela. Sve je počelo još kad je imao deset godina. U četvrtom osnovne, kad je pao s trule grane oraha, nije mogao niti sanjati kamo će zaigrani dječački pad usmjeriti njegov život.
Krivo zarasle kosti. Kralježnica nepovratno stradala što je s godinama sve više dolazilo do izražaja. Kad ga je, pak, koju godinu kasnije pogazio traktor, jedva je preživio; mjesec i pol dana je proveo u bolnici. No naizgled bezopasniji „obični“ pad prouzročio je puno teže posljedice. Kako zdravstvene, tako i životne.
Zlatko Kišiček na svojoj stepenici „priča s ptičekima“.
– Sjedim ovdje i slušam. Što ću drugo? Ponekad mi nedjeljom dođu susjed Dejan ili njegov otac, poštar Joža, pa malo razgovaramo. Ali ljudi imaju svog posla i nemaju baš vremena, što je normalno. Kad dođu, taj mi je dan ispunjen – priča Zlatko Kišiček. Iza njega, kroz vrata, vidimo trule zidove, truli pod… Unutra jedna fotelja na kojoj stoji odjeća, peć na drva, vitrina i kauč. Na kauču šilterica s hrvatskim grbom.
Grbom zemlje koja se zove socijalnom, a svoje siromašne građane ostavlja da žive ili bolje rečeno preživljavaju s 800 kuna na mjesec. Toliko, naime, iznosi Kišičekova mjesečna socijalna pomoć. Čudi nas što Zlatko Kišiček nema nikakvu osobnu invalidninu.
– Nisam nikada bio na procjeni invaliditeta. Nitko mi nije rekao – govori Kišiček. Novac koji dobije dâ poštaru Joži, koji mu onda kupi sve što mu treba za cijeli mjesec. I ne žali se.
– Barica, Jožina žena, fino kuha, osobito volim kad skuha juhicu. Ako hoću, kupi nareske ili paštetu – skromno govori Kišiček, niti jednom riječju ne žaleći se na mala primanja. Imao je i on snove. Veli da ih je zaboravio.
Kad padne mrak, Zlatko Kišiček legne i čita uz svijeću. “Kratim si vrijeme. Imam sreću što mi jako dobri susjedi donesu uvijek neke novine da mi nije dosadno”, kaže
– Što će mi kad ništa ne mogu. Izgubio sam volju za bilo što. Nikuda ne mogu. Kao i svaki dječak, maštao sam o svemu i svačemu. Šest godina išao sam u školu, ali sam zbog neimaštine i bolesti morao prekinuti – govori Kišiček kao da prepričava neku knjigu ili film, a ne vlastiti život.
Nije želio biti astronaut, pilot ili policajac. Zlatko Kišiček maštao je o zidariji. Danas mu je zidarija također najveći problem – želio bi samo materijal za nekoliko četvornih metara sobice u koju bi stali peć i krevet. Njegovi susjedi zazidali bi mu sami sobičak, koji mu je životni san.
Dok ovo pišem, na televizoru iza mene komentator priča o tome kako su „Brazilci isplakali Amazonu suza“ zbog izgubljene nogometne utakmice od Njemačke. Na prvenstvo su potrošili 11 milijardi dolara. Manje od 0,0001 posto tog novca bilo bi dovoljno da jedan čovjek također isplače Amazonu suza – od sreće zbog sobe s kaučem i peći. Siromašni i bogati. Stara priča. Oduvijek i zauvijek.
Ali neke priče ostave dublji trag. Priča o Zlatku Kišičeku jedna je od njih. Nije samo siromašan, nego invalid koji od svoje nastambe, ili ne znam kako bih nazvala „to“ gdje živi, jedva može pet koraka dalje. Pitali smo ga što mu je najveća želja u životu.
– Da vam pravo kažem, više ništa. Jer kad me to tako pogodilo, više mi se često ne da niti živjeti. Ozbiljno. Ne mogu nikud… Pogledajte gdje i kako živim. Je li to život? A živ u zemlju ne mogu – priča čovjek od samo 45 godina. Jedino što želi je sobičak za kauč i peć. O wc-u koji nikada nije imao ne usudi se niti sanjati.
– Nisam nikada bio na procjeni invaliditeta. Nitko mi nije rekao – govori Kišiček
Kad padne mrak, Zlatko Kišiček legne i čita uz svijeću. – Kratim si vrijeme. Imam sreću što mi jako dobri susjedi donesu uvijek neke novine da mi nije dosadno, govori. Istovremeno se muči učiniti svaki korak koji ga fotograf zamoli kako bi ga slikao. Strah nas je da ne padne.
– Ajoj, koliko puta sam tu pao! Ne mogu izbrojiti – smije se.
U novinarskom poslu upoznate jako siromašne ljude koji jedva preživljavaju. I taman kad pomislite da ne može gore – dogodi se upravo to. Upoznate Zlatka Kišičeka.
Mlad, invalid, živi u ruševini do koje ne vodi niti put. Ne želi automobil, ne želi kuću, ne želi više novca, ne želi biti nikome na teret… Jedino što želi jest srušiti ovu, ionako polusrušenu kuću, i na istome mjestu sagraditi sobu od deset kvadrata. U kojoj bi i dalje uz svjetlost svijeće čitao novine, ustajao u pet ujutro, slušao ptice i napravio par koraka.
– Jedino bih molio ako bih prije smrti živio u sobici u kojoj bih imao peć i krevet. I maleni zahod. To bih lijepo prosio. Desetak kvadrata. Samo materijal, zidare imam, moji dečki bi mi to napravili. Rekli su mi: „Probaj se snajti za materijal. Mi bumo zazidali“ – Zlatko Kišiček je racionalan pa ne ramišlja o bacanju materijala ove „bajtice“. – Mogli bismo iskoristiti drva za grijanje – kaže.
Ne želi automobil, ne želi kuću, ne želi više novca, ne želi biti nikome na teret… Jedino što želi jest srušiti ovu, ionako polusrušenu kuću, i na istome mjestu sagraditi sobu od deset kvadrata.
Kontakt: Zlatko Kišiček, Žarovnica 229. Susjedov broj mobitela: 091/57-333-75
Izvor:
Foto: Siniša Sović
Hrvatska udruga za pomoć žrtvama nasilja, djeci i siromašnima (HUPŽNDS) obratila se javnosti zamolbom za žurne donacije obitelji Marijana Kovačevića, odnosno njegovoj supruzi Tetiani i Viktoriji njihovom dijetu starosti 7 mjeseci.
Naime, Marijan je 100-postotni invalid, a cijela lijeva strana tijela mu je u cijelosti trajno paralizirana prije malo više od godinu dana nakon teškog oblika korone, tri tjedna kome i teškog moždanog udara.
Obitelj ovog hrvatskog branitelja živi kao podstanar u izrazito teškim i nehigijenskim uvjetima – bez struje i hrane, u mraku, na što su prisiljeni.
U nastavku članka priložena je dokumentacija s fotografijama i preporukama za donatore.
– U ovom trenutku HITNO je potrebno prikupiti: 12.439,75 kuna, sukladno predračunu trgovine Pevex, ponuda broj: 1-0013-9718 od 1. kolovoza 2022. godine (Prodajni centar Novi Zagreb). Gospodin Marijan Kovačević dobio je prije malo više od godinu dana najteži oblik Covid-19, od kojeg je na tri tjedna završio u komi u bolnici. Kada se probudio iz kome, dobio je teški moždani udar i cijela lijeva strana mu je ostala trajno paralizirana. Nije mogao niti pričati, tek sada u tome pomalo uspijeva. Navedeno potvrđuje i Marijanov liječnik te je isti izdao liječničku potvrdu. A navedeno se može pročitati i u otpusnim pismima kliničke bolnice Dubrava Zagreb i SBMR Stubičke toplice. Svakodnevno nastavlja liječenje u bolnicama, a određen mu je i fizioterapeut – ističu u HUPŽNDS.
Zbog dugotrajnog ležanja razvile su mu se dekubitalne rane, ima povišen arterijski tlak i stanje akutnog infarkta srca, a uz sve to boluje od šećerne bolesti.
– Zbog svega, Marijan Kovačević je prema vještačenjima Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Tvrtkova ulica 5. Zagreb i rješenju Centra za socijalnu skrb Zagreb od 6. listopada 2021. godine proglašen 100-postotnim invalidom IV. Stupnja. Zaključeno je rješenjem Centra za socijalnu skrb i Zavoda za vještačenje i da mu je potrebna trajna pomoć i njega u punom opsegu. Marijanova supruga mu pomaže do toaleta, do liječnika i sve što treba, a istodobno se brine o djetetu, jer Marijan s obzirom na bolest djetetu ne može promijeniti niti pelene. Paraliziran je i nepokretan. Mi im pomažemo, svakodnevno donosimo hranu i provodimo s njima određeno vrijeme – naglašavaju u Udruzi.2
I dodaju:
– S obzirom na to da mi kao Udruga od Grada i Države nismo primili niti jedne kune, ova i druge obitelji ovise isključivo o Vašoj pomoći. Ovoj obitelji odmah, bez odgode, bit će predana donacija koja se prikupi na bankovni račun Udruge te kupljena hrana, higijenske potrepštine, uredit će se stan za najosnovnije uvjete života i to soba, kuhinja i kupaona, kupiti krevet za spavanje, kinderbet za dijete, popraviti ulazna vrata koja su u jako teškom i raspadnom stanju, kupiti sudoper, stol (jer nemaju nijedan), frižider, WC školjka, peć, sve sukladno Vašim uplatama pomoći. Za dijete će se kupiti ono što u ovom trenutku najviše treba, što će odlučiti roditelji, kao primjerice robica, hrana, pelene i drugo – ističu.
Obitelj je sada bez hrane, bez struje, u mraku, podstanari su, u teškim i nehigijenskim uvjetima. Spavaju na prastarom krevetu u raspadnom stanju, na kojem su do prije više od 5 godina spavale osobe koje su preminule!
Ne mogu si ni jaje ispeći!
S obzirom na to da nemaju struju, ne mogu ispeći niti jaje. Neizdrživo je živjeti u takvim uvjetima i odlučili su potražiti Vašu pomoć.
– Marijan, Tetiana i njihovo dijete Viktorija prema potvrdama zemljišnoknjižnog odjela suda u Zagrebu u vlasništvu nemaju nikakve nekretnine. Marijan i Tetiana kod Javnog bilježnika Alen Juroš iz Zagreba, Dankovečka 8, ovjerili su našoj Udruzi suglasnost broj: OV-3878/2022, punomoć OV-3876/2022 te punomoć od 14.07.2022 ovjerenu kod Javnog Bilježnika Senija Škrinjar Kos, Zagreb, Vlaška ulica 103, broj: OV-1461/2022 da se pomoć prikuplja na račun Udruge, jer su Marijanu računu blokirani, a njegova zakonita supruga Tetiana je Ukrajinka i nema račun. Sve što se prikupi bit će odmah bez odgode predano obitelji i kupljeno sve što im treba, kao i u prethodna tri mjeseca. Za ovu obitelj otvorili smo poseban račun na koji se prikuplja pomoć samo za njih, a koji je sastavni dio ove molbe. Sve što se uplati na ovaj račun ide direktno ovoj obitelji – napominju organizatori humanitarne akcije.
Prema potvrdi Ministarstva hrvatskih branitelja, Marijan je hrvatski branitelj i u teškom je zdravstvenom stanju. Njegova supruga Tetiana Doroshenko rođena je u Ukrajini, u kojoj je trenutno rat i ostala je bez svega. Zbog brige o djetetu, kćeri koja je starosti 7 mjeseci i nepokretnom suprugu nije u mogućnosti odlaziti na posao. Marijan je trajno radno nesposoban i prima 1.500,00 kn osobne invalidnine Centra za socijalnu skrb na zaštićeni račun, jer mu je tekući blokiran. Drugog prihoda nema.
Marijan je cijeli život kao kuhar, a onda i vozač taksija – bio u radnom odnosu. Što se tiče sudjelovanja u Domovinskom ratu, u njemu je proveo 146 dana na bojišnici u Novoj Gradišci.
– Marijan kaže volio bi raditi kao što sam radio i prije i brinuti o obitelji, sve dok ga bolest prije malo više od godinu dana nije spriječila u tome. Bio bi, kaže, najsretniji kada bi radio. Do sada nikada nije molio pomoć, već je i sam pomagao drugima. Liječnici kažu da će cijeli život ostati nepokretan. Osobnu invalidninu Centra za socijalnu skrb Zagreb, u iznosu 1.500,00 kn, zbog blokiranosti tekućeg računa prima na zaštićen račun, na koji mu nitko ne može uplatiti bez odobrenja FINA-e. Ministarstvo Hrvatskih Branitelja i Grad Zagreb upoznati su s ovim problemom i komisija istih bila je kod obitelji, no dosad se osim utvrđenja teškog stanja, psiho podrške i preporuke ništa nije riješilo. Preporuku za pomoć ovoj obitelji dao je Župnik Zagrebačke Nadbiskupije, koji je zajedno s župnim caritasom obišao obitelj i utvrdio teško stanje. Preporuku za ovu obitelj dao je i Centar za socijalnu skrb Zagreb, Peščenica, Predstojnica. Hrvatski Crveni Križ također je utvrdio izrazito teško stanje, a sa svim su upoznati i mediji – navodi se u apelu donatorima.
U nastavku donosimo potrebne informacije za pomoć Marijanu, Tetiani i Viktoriji:
Primatelj: sukladno punomoći od 14.07.2022., ovjerena kod Javnog Bilježnika Senija Škrinjar Kos, Zagreb, Vlaška ulica 103, broj: OV-1461/2022, koju su potpisali gosp. Marijan Kovačević i Marijanova zakonita supruga Tetiana, na traženje ove obitelji, financijska pomoć za ovu obitelj uplaćuje se prema sljedećim podacima:
HRVATSKA UDRUGA ZA POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA, DJECI I SIROMAŠNIMA
Primatelj skraćeni naziv Udruge: HUPŽNDS
IBAN: HR6324020061500119802
Račun za ovu obitelj otvoren u Erste&Steiermärkische Bank d.d.
Opis uplate: Za Marijana, Tetianu i Viktoriju.
Poziv na broj: 1962-1982
Swift/bic za uplate iz inozemstva: ESBCHR22
Prikupljena financijska pomoć i detaljni izvještaji biti će odmah bez odgode predano obitelji, a detaljni izvještaji sa svim obrazloženjima podneseni Institucijama Republike Hrvatske i knjigovodstvu.
Ovaj bankovni račun otvoren je samo za obitelj Kovačević Marijan, Marijanovu suprugu Tetianu i njihovo dijete od 7 mjeseci Viktoriju. Ovaj račun isključivo služi za prikupljanje pomoći za ovu obitelj i u druge svrhe se neće i ne smije upotrebljavati.
Zahvaljujemo od srca svima koji će pomoći ovoj nesretnoj obitelji!
HRVATSKA UDRUGA ZA POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA, DJECI I SIROMAŠNIMA
Skraćeni naziv Udruge: HUPŽNDS.
Ivekovićeva ulica 35. Zagreb. I.kat.
OIB: 47407637610.
Registrirano kod: REPUBLIKA HRVATSKA. Gradski ured za opću Upravu Grada Zagreba.
Registarski broj: 21011908.
Upisano u Ministarstvu Pravosuđa i Uprave RH.
Kontakt Udruge: 091 614 8399.
Email: [email protected]
Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.
Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno
Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.
– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”
Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.
Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.
Kultna varaždinska Kavana Arbia Dorka u Stepinčevoj ulici ovih dana je predstavila pregršt odličnih prigodnih kolača i torti od kojih...
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
