POZNATI PROFESOR ODLAZI U MIROVINU

“Profesore, idete u mirovinu, napišite nam dvojke“, molili su učenici Strojarske i prometne škole svog profesora matematike Branka Topića na kraju školske godine.

No, poznati varaždinski profesor, koji je ujedno i voditelj Centra izvrsnosti za matematiku Varaždinske županije, u koji idu učenici iz Varaždinske i Međimurske županije, nikad nije poklanjao dvojke. Ni sada, uoči odlaska u mirovinu nakon punih 40 godina radnog staža.

Fakini, daroviti i šampon 2 u 1

Cijeli svoj radni vijek Topić je proveo, zapravo, u istoj školi. Zaposlio se 1977. godine u Školskom centru za obrazovanje NGRM kadrova u Varaždinu, iz kojeg su 1992. godine nastale dvije škole: Rudarska i kemijska te Strojarska i prometna škola, iz koje sada ide u mirovinu. No, uz varaždinski “Rudak” Topića veže još nešto. Tu je školu završio njegov otac, rudar po struci.

Generacije učenika profesora Topića pamte kao strogog i vrlo zahtjevnog profesora, no mnogi su krenuli i njegovim stopama te su danas poznati inženjeri i profesori matematike. Stvorio je temelje rada s darovitim učenicima, s kojima je u počecima radio samostalno, a kasnije kroz Centar izvrsnosti za matematiku. Upravo je on bio jedan od inicijatora otvaranja Centra, koji vodi od 2008. godine. Tako će biti i nakon 1. rujna, otkad je službeno u mirovini, što je bio povod razgovora.

Vaši bivši učenici kažu da ste bili zahtjevni, ali korektni. Vaši kolege kažu da ste profesor u pravom smislu te riječi. Kako to komentirate? 

Mislim da djeca, prije svega, cijene korektan pristup, što znači ako im puno daješ, imaš pravo puno od njih i tražiti. Toga sam se držao cijeli život, pa i zadnje dane svog radnog vijeka. Nisam se držao programa, pisao pripreme, moja dokumentacija nije bila sređena, ali uvijek sam imao viziju onoga što će učenicima trebati u životu. To mogu zahvaliti svom profesoru matematike, profesoru Boži Radoviću, koji me zapravo do kraja “zagrijao” za matematiku. Bio je doista poseban čovjek, pravi gospodin koji je iz nas, tadašnjih gimnazijalaca, uspio izvući ono najbolje. Uvijek je išao puno šire od programa, davao nam zadatke koje nitko neće moći riješiti, a to je za mene, tvrdoglavog Dalmatinca, bio izazov. To me potaknulo da idem studirati matematiku. Doduše, prvo sam se upisao na Fakultet elektrotehnike i računalstva (FER) te sam bio dva tjedna student tog fakulteta. No, onda sam se ispisao i krenuo na matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF). I nikad nisam zbog toga požalio. Završio sam inženjerski smjer, praktičnu matematiku, i mogao sam dobiti posao u računarskom centru INA-e, koji je u to vrijeme bio među najjačima u Hrvatskoj. Međutim, hendikep mi je bio što sam u školi učio ruski jezik, a ne engleski. Kako sam bio lijen učiti jezike, rekao sam: “Idem ja u školu!” I tako je sve počelo, 1. veljače 1977. godine, moja prosvjetna priča koja traje punih 40 godina.

Je li danas teže biti profesor u odnosu na vrijeme kad ste počeli raditi u školi? 

Da. U 40 godina škola je ostala ista, ali sve se promijenilo. Malo tko od roditelja se nekad usudio petljati u naš posao. Doduše, ne mogu se žaliti da se meni itko ikada petljao u posao, jer ja to nikad nisam dopuštao. No, generalno gledano, roditelji danas uče učitelje i profesore kako da rade i što da pitaju njihovu djecu. S druge strane, djeci je sve teško, posebno ako se za nešto treba potruditi i sustavno raditi. Baš kao što su moderni šamponi 2 u 1, takva su i djeca, sve bi odjednom.

Za matematiku ga je do kraja “zagrijao” profesor Radović. Davao im je zadatke koje nitko neće riješiti, što je za njega,  tvrdoglavog Dalmatinca, bio izazov.

Koji su vam učenici ostali u sjećanju? 

Oni koji su bili fakini i oni koji su jako dobro znali matematiku. Tako je to u životu, uvijek pamtiš ekstreme. S obzirom na to da u radu u prosvjeti nemate baš neke satisfakcije, jedino što te veseli i motivira je da si nekome od učenika pomogao u jednom dijelu njegovog razvoja, na kraju krajeva, da “dogura” dalje od tebe.

Rad s darovitima

Kada biste opet birali, biste li opet bili profesor? 

Da, bez obzira na to što obrazovanje u našem društvu ima tretman koji apsolutno nije u redu. Pritom ne mislim samo na plaće, već na odnos prema prosvjetnim radnicima i obrazovanju općenito. Većina prosvjetara je u školama zato jer voli svoj poziv, a mnogi svoje slobodno vrijeme troše za rad s nadarenom djecom. Kod nas, nažalost, nema sustavnog rada s nadarenima i u tome su nas mnoge europske zemlje prestigle. Čak je i u zemljama koje su bile siromašnije od nas, poput Rumunjske i Bugarske, postojao sustavni rad s nadarenim učenicima i ljudi koji se samo s tim bave. Kod nas sve to počiva na pojedincima. Zato je bilo lijepo prije deset godina kada je Varaždinska županija prepoznala sustavnu potrebu rada s nadarenom djecom kroz pokretanje Centara izvrsnosti. To je bio jedan veliki iskorak. Iskreno, cijeli sam život sanjao upravo o tome.

Je li to način rada s nadarenom djecom? 

Centri izvrsnosti su jedan vid rada s darovitim učenicima. Prije dvije godine započeli smo u Centru izvrsnosti za matematiku raditi s učenicima trećih razreda osnovnih škola, a ove godine planiramo krenuti s drugim razredima osnovnih škola jer je važno s takvim učenicima započeti raditi čim ranije. No, prošle godine smo, potiho, pokrenuli svojevrstan pilot-projekt u Prvoj gimnaziji Varaždin. Napravili smo jedan razred nadarene djece, uz podršku ravnateljice. U taj razred su se upisala najbolja djeca iz centara izvrsnosti – STEM područja. Takvi razredi su uobičajeni u drugim gradovima i zemljama te je to također jedan vid rada s nadarenim učenicima.

Vi ste uz Miroslava Huđeka iz Varaždinske županije i profesora Miroslava Smuđa inicijator pokretanja Centra izvrsnosti za matematiku. Je li vas kroz svih tih deset godina pratila Varaždinska županija? 

Župani su se mijenjali, no podrška je uvijek bila tu. S aktualnim županom Radimirom Čačićem otvorio sam Centar izvrsnosti iz matematike 2008. 
Ipak, Centar izvrsnosti za matematiku je od svih Centra najuspješniji na natjecanjima. 
Naš je centar najveći po broju polaznika, a i najdulje radimo, pa je logičan slijed i najviše nagrađenih učenika. Mi smo s centrima izvrsnosti napravili svojevrsni brend. Sada se oni pokreću i u drugim gradovima u Hrvatskoj, drugi nas kopiraju, ja obično kažem da sada prodajemo flance drugima.

To (ni)je reforma školstva

Kako komentirate reformu školstva? Što u hrvatskom obrazovnom sustavu treba promijeniti? 

Puno je toga što treba promijeniti u školi. Prvo je potrebno napraviti jedno veliko istraživanje na populaciji naših učenika koji su njihovi interesi, koji način podučavanja bi im najbolje sjeo, i nakon toga krenuti u reformu školstva. Ovo što se sada nudi, to je da ostaje isti broj predmeta s istim brojem sati, a i Sindikat podržava takvu reformu. Tko pametan tu vidi reformu? Reforma školstva bi, po meni, trebala napraviti jedan rez: smanjiti broj predmeta, jer 15 ili 17 predmeta, koliko ih imaju naši srednjoškolci, je suludo. No, kod toga je problem što imate veliki broj predmeta koje biste morali ukinuti.

Profesor Branko Topić rođen je u Siveriću pokraj Drniša, no tamo je kratko živio. Sedam razreda osnovne škole završio je u Pregradi, a osmi razred u Novome Marofu. Nakon toga je upisao današnju Prvu gimnaziju Varaždin, a onda Prirodoslovno-matematički fakultet (PMF) u Zagrebu. Od 1987. godine živi u Varaždinu. Nakon 40 godina rada u prosvjeti veseli se odlasku u mirovinu, no matematiku neće pustiti na miru. 
– Veselim se odlasku u mirovinu, no i dalje ću voditi Centar, nadam se da će me zdravlje poslužiti, a sada, kad mi radni dan više neće trajati 14 sati, imat ću vremena pročitati i koju dobru knjigu – rekao je Topić.

A to bi donijelo otpuštanja iz škola, zar ne? 

Otpuštanja bi bilo, no dio problema s viškom učitelja mogao bi se riješiti kroz izborne predmete. Međutim, malo tko ima petlju to napraviti. Sad će moji kolege u školama reći “lako je njemu govoriti, on ide u mirovinu”. Ali, oni koji me poznaju dobro znaju da sam to isto govorio i prije 15-20 godina. Danas mnogi zamjeraju što djeca moraju dodatno uzimati instrukcije. Kako ne bi kad imaju veliki broj predmeta, od kojih ih polovica uopće ne zanima? Nisam za to da od djece radimo “fah idiote”, ali rezove treba napraviti. To je vrlo teška odluka za političare.

Ovo što sada nudi reforma hrvatskog školstva je isti broj predmeta s istim brojem sati, a i Sindikat podržava takvu reformu. Tko tu pametan vidi reformu?

Mislite li da će to uspjeti nova ministrica Blaženka Divjak? Što očekujete? 

Profesoricu Divjak, koja je isto matematičarka, poznam još iz vremena kad je počela raditi na Prvoj gimnaziji Varaždin. Bila je jako dobra profesorica i radila je s darovitim učenicima. Kao članica Županijskog poglavarstva progurala je ideju rada s mladim darovitim učenicima i nadam se da će kao ministrica imati puno bolji osjećaj od svojih prethodnika za rad s takvom djecom. Što se tiče reforme, vjerujem da će uspjeti neke stvari promijeniti, ali, po mome mišljenju, sadašnja reforma školstva ne nudi rješenja problema. Problem je i u politici. Tako dugo dok vi imate borbu između crvenih i plavih neće biti pomaka. Politiku treba maknuti iz obrazovanja, ali odluka o reformi je politička odluka.

Spomenuli ste da su učenici danas preopterećeni. 

Apsolutno, učenici su preopterećeni i uče mnoštvo činjenica koje im ne trebaju. No, u našem društvu je problem što smo rad kao kategoriju potpuno uništili, djeca misle da se do uspjeha dolazi preko noći. Gdje oni danas mogu vidjeti primjere ljudi koji su uspjeli iz svog rada? Oni imaju primjere kako je netko uspio jer je bio u pravoj stranci ili u pravom trenutku na pravom mjestu, i to je problem. To zamjeram i medijima, jer je vijest uglavnom nešto loše, a rijetko se ističu ljudi koji su svojim radom i idejama uspjeli. Uspjeha nema bez rada, i to djeci od malena treba usađivati, razvijati.

STEM područja naša su budućnost 

Vaša supruga je također matematičarka. Jesu li i djeca krenula vašim stopama? 
Naš najstariji sin je doktor kemijskih znanosti i sad, nakon Finske, ide na postdoktorat u Kanadu, gdje je dobio stipendiju kanadske države. Želi se baviti znanošću, no nažalost, tu nije bilo dovoljno mogućnosti za to. Drugi naš sin je student fizike, a kći je matematičarka.
Mnogi mladi znanstvenici, uključujući i vašeg sina, dio su velikog broja mladih znanstvenika koji odlaze iz Hrvatske. Kako na to gledate? 
Da, moj sin je među desetoricom najboljih studenata u generaciji iz koje je devetero otišlo iz Hrvatske. Prije svega sam tužan jer mladi, obrazovani ljudi, odlaze iz naše zemlje. Mi Hrvati smo dosta talentirani narod, ali što će mladi kad nemaju uvjete za rad, kad ta ista Hrvatska ne može izdvojiti 5.000 kuna za znanstvenog novaka? S druge pak strane, danas kad govorimo o globalizaciji i kad je svijet jedno globalno selo, nije loše da mladi ljudi odu u svijet i upoznaju način rada i radnu etiku u drugim zemljama Europe i svijeta. U Hrvatskoj je problem i to što kod dodjele projekata veliku ulogu igra politika. Dok se to ne promijeni, nema pomaka naprijed. 
Matematika je postala popularna kroz STEM područja na koja se stavlja naglasak? 
Da, napokon. Matematika je u temeljima fizike, biologije, kemije, ni informatike ne bi bilo bez matematike. Uz to je i najzahtjevnija i kod nje nema preskakanja. Učenike uči misliti, a da li društvo to želi nisam baš siguran. Čovjek koji razmišlja je ‘’loš’’ birač. STEM područja su budućnost. 

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović