Povežite se s nama

Ljudi i priče

Pogled s vikendice: potrgane školjke, hrđave perilice i beton

Objavljeno:

- dana

Kneginec Gornji

Zelenilo, potok koji lagano teče kroz šumicu, brežuljci i tišina. Zamislite tu idilu. Tko ne bi htio oazu mira u vikendici u Knegincu Gornjem samo 10 minuta udaljenom od Varaždina?

I sad zamislite da vam u dvorište te iste vikendice već trideset godina netko vozi svoje smeće i pritom ne mislimo na nekoliko kora banane.

Nestao je i put

– Prvi put se početkom osamdesetih netko ispred naše vikendice sjetio baciti limene bačve i kante, a kada je krenulo, nije bilo kraja. Ljudi su ovdje ostavili i ostatke cijele srušene kuće. U međuvremenu su srušena i stabla na vrhu brijega, nestao je put koji je vodio do vikendice, a kako je bilo sve više i više otpada, brijeg je postao klizište.
Meni su na vikendici zbog svega toga počeli pucati potporni stupovi i pitanje je kada će se sve srušiti– priča nam Krešimir Kunić. Bitku s otpadom kod vikendice obitelj Kunić vodi već trideset godina – prijavljuje Općini, inspekciji i koliko mogu – čiste.

Općina Gornji Kneginec po Zakonu je dužna ukloniti  sporni otpad

Prije sedam godina u borbi za čist okoliš pridružio im se i Marijan Bosilj.

– Naslijedio sam zemlju od bake i mislili smo saditi voćke i imati vrt. Jedino ne znam gdje bih mogao zasaditi jabuke – tu kod potrgane zahodske školjke, hrđave veš-mašine ili kod srušenog bangera – sarkastično je komentirao Bosilj.

Kad je 2006. odlučno krenuo u “akciju čišćenja”, u Zakonu o otpadu jasno je stajalo: “grad odnosno općina dužni su osigurati uklanjanje i zbrinjavanje otpada koji je nepoznata osoba odložila izvan odlagališta otpada na njihovom području”.

Općinu Gornji Kneginec je, tvrdi, posjećivao više od petnaest puta, a kad tamo nije naišao na razumijevanje, o svemu je obavijestio i inspekciju Ministarstva za zaštitu okoliša Varaždin. – Inspektor je Općini nekoliko puta naredio da uklone otpad. U međuvremenu je Općina inspektora tužila Upravnom sudu, pa nisu ništa poduzimali dok je trajao spor, ali on je konačno gotov u ljeto prošle godine – u korist inspekcije – kaže nam Bosilj.

Pohod na općinu

Pred kraj rujna, priča nam, ponovno je “pohodio” Općinu.

– Rekli su mi da nema novaca da se to sanira. Jasno mi je da to nije jeftino – tu ima smeća za 250 kamiona, ali boli me ta nepravda. Isto kao i činjenica da je Općina dobila Zeleni cvijet za uređenost. Baš me zanima je li komisija vidjela i ovu “ljepotu” – pita se Bosilj.Zamjenik načelnika Općine Damir Keretić itekako je dobro upoznat s problemom za kojeg tvrdi da nije tako jedniostavan

– Sve skupa bi nas čišćenje koštalo 300 do 500 tisuća kuna što smo predvidjeli u proračunu za 2014. Što se tiče tih ljudi koji tamo voze smeće, komunalni redar ih kažnjava koliko može – objašnjava. No, činjenica je da do ovog divljeg deponija nema ni nikakvog put. On je postojao, ali je isto tako – nestao.

Općina nemoćna: u 6 godina 15 kazni

Kakva osoba morate biti da svoj otpad iskrcate u prirodu i, još gore, u tuđe dvorište? Kroz cijelo vrijeme pisanja ovog članka vrtjelo nam se po glavi. – Od 2007. koliko dugo sam komunalni redar izdao sam 15 kazni – i građanima za koje je kazna 700 kuna kao i obrtnicima koji mogu biti kažnjeni s 2500 kuna, ali i ostalim pravnim osobama za koje je kazna od 1000 do 5000 kuna. To su ljudi koji žive tamo ili vikendaši i nemaju kamo sa svojim smećem pa ga tamo bace. Neki put netko javi, zapiše registraciju auta pa se osoba nađe i kazni, ali velik dio puta se prođe nekažnjeno. Najgore je što ljudi u tom naselju – Biškupovom, znaju o kome se radi, ali ne žele reći – priča nam komunalni redar Mario Grabar. Pitamo se – kome se to na kraju isplati? Smeće će se morati ukloniti na teret proračuna Općine, novaca tih istih ljudi koji solidarno šute o onima koji smeće bacaju i na gnjusan način ga se rješavaju iz svojih dvorišta. Jesu li se ikad zapitali kako bi se osjećali da se to događa njima?

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje