Poznate su prve nominacije za nadolazeće lokalne izbore u Međimurskoj županiji.

Mario Medved, koji je trenutačno na funkciji zamjenika gradonačelnika Grada Čakovca, na predstojećim izborima u svibnju neće se kandidirati za obnašanje funkcije u izvršnoj gradskoj vlasti. On je SDP-ov kandidat za međimurskoga župana.

Za njegova će se zamjenika kandidirati Darko Dania, koji je u ovome trenutku načelnik Nedelišća.

Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Vinko Žganec u širokoj je javnosti poznat kao skupljač narodnih pjesama. No, on pjesme nije samo skupljao, već ih je analizirao i istraživao i uspoređivao s drugim narodnim pjesmama. To su mu omogućile dvije stvari: izvrsno glazbeno obrazovanje i opsežan terenski rad na različitim područjima.

Skupljač i istraživač

Osim u Međimurju, Žganec je pjesme skupljao u susjednim pokrajinama Hrvatskom zagorju i koprivničkoj Podravini, istočnoj Slavoniji i Srijemu, Istri i otocima te na područjima Srbije (Vojvodina), Mađarske (Pomurje, mađarski dio Gradišća) i Austrije (austrijski dio Gradišća).

Znanstveni rad na skupljenom materijalu omogućilo mu je glazbeno obrazovanje koje je stekao tijekom školovanja. Program gimnazija u Varaždinu i Zagrebu te studij teologije koji je pohađao uključivao je klasičnu glazbenu naobrazbu: među ostalim harmonizaciju, starogrčke moduse (načine) i gregorijanske korale.

Panonski tip narodne muzike

U svom je plodnom istraživačkom životu Žganec napisao nekoliko stotina tekstova o narodnoj glazbi. Jedan od najznačajnijih tekstova teorijske naravi je „Muzički folklor naroda u Panonskom bazenu“ objavljen u zborniku „Rad kongresa folklorista Jugoslavije“ 1959. godine. U njemu dekonstruira ideju da je međimurska narodna glazba samo odjek mađarske, što je bila iznimno utjecajna teza koju su zastupali mnogi, između ostalog Bela Bartok.

U tekstu Žganec donosi pojam „tip panonske narodne muzike“. Pod stanovnike Panonskog bazena ubraja Mađare, Slovake, potkarpatske Rusine (Rušnjake), Rumunje, od Hrvata Međimurce i Podravce, od Slovenaca prekmurske Bohnece i porapske Slovence na rijeci Rabi. Zajedničke je crte našao i u pjesmama Lužičkih Srba (Sorba), Moravaca, Poljaka iz Šleske, Ukrajinaca, Moldavaca i Gradišćanskih Hrvata.

„Nekada! Što je to nekada?“

Propitujući taj pojam Žganec se pita kako to da skupine s različitom baštinskom podlogom (on, doduše, koristi termin „rasa“ koji smatram neadekvatnim pa se služim opisnom sintagmom umjesto njega) imaju zajednički tip glazbe. Nabrojeni narodi pripadaju trima skupinama: slavenskoj, romanskoj i ugro-finskoj. Kao moguće objašnjenje Žganec nudi četiri teorije koje se pojavljuju u literaturi: dominacija jednog naroda, princip radijacije, dobrovoljna recepcija i zajednički izvor.

Ne dajući konačan odgovor, Žganec najviše pažnje usmjerava na posljednju natuknicu. Kao mogući zajednički izvor navodi „stare panonske Slavene“ koji su obitavali na ovom prostoru. Po svom dolasku u Panonski bazen tu su tradiciju u svoju narodnu pjesmu uključili i Mađari kao ugro-finski narod.

Žganec tu tezu dodatno osnažuje činjenicom da je glazbena tradicija izrazito konzervativna kategorija. To znači da teško i sporo prihvaća strane utjecaje. Tekst završava pomirljivo konstatirajući da preuzimanje jednog naroda od drugog postoji u određenoj mjeri i da se ne smije smatrati kao nešto negativno. Podsjeća da sve istraživače „muzičkog folklora“ u radu treba voditi jedan cilj: „Služiti istini i samo istini, bez obzira kakvi će biti rezultati naših istraživanja!“