Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Renata Marđetko: Djecu moramo podučiti da zajednici u kojoj živimo treba i davati!

renata marđetko

Objavljeno:

- dana

Koordinatorica palijativne skrbi u Domu zdravlja Čakovec i predavačica na studiju Sestrinstva na Hrvatskome katoličkome sveučilištu u Zagrebu Renata Marđetko rođena je u Čakovcu, dok je porijeklom iz Kotoribe.

Završila je Srednju medicinsku školu u Varaždinu i radila u Županijskoj bolnici Čakovec. Nakon što je završila Višu medicinsku školu u Rijeci, otišla je u Veliku Britaniju, gdje je čuvala djecu i radila s mladim ljudima s posebnim potrebama. Pružila joj se prilika da se pridruži projektnome timu za razvoj projekta za instituciju za palijativnu skrb u Zagrebu, koji nažalost nikad nije zaživio.

– Za mene je uspjeh osjećaj da si u životu prihvaćao ono što ti je dano na tvom putu i da si uvijek davao najviše što si mogao, vrijedno i sa srcem! – kaže ova magistra palijativne skrbi

U to vrijeme, dodaje, dobila je želju da provede nekoliko mjeseci volontirajući u indijskoj Kalkuti, gdje je volontirala u Kući za umiruće, prvoj kući Majke Tereze. Po povratku je završila magisterij palijativne skrbi i volontirala u hospicijima da bi stekla radno iskustvo. Iz Zagreba se vratila u Međimurje, gdje sretno živi s obitelji.

Renata kaže da poštovanje i ljubaznost prema bolesniku čine osnovu kvalitetne skrbi

Prije gotovo devet godina sudjelovala je u osnivanju Udruge „Pomoć neizlječivima“ koja doprinosi razvoju palijativne skrbi u Međimurju i Hrvatskoj. Brinu se o osobama koje boluju od uznapredovalih neizlječivih bolesti te pomažu njihovim obiteljima. Udruga besplatno posuđuje pomagala palijativnim bolesnicima iz svoje posudionice koja broji 400-tinjak pomagala, uključuju se u skrb bolesnika, prepoznaju potrebe i uključuju profesionalce, podižu svijest tribinama i predavanjima te organiziraju edukacije. Financiraju se iz donacija i projekata te zahvaljuju svima koji podržavaju njihov rad.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Srdačna, uporna i pravdoljubac.

Što je za vas uspjeh u životu?
Za mene je uspjeh osjećaj da si u životu prihvaćao ono što ti je dano na tvom putu i da si uvijek davao najviše što si mogao, vrijedno i sa srcem. Možda si pogriješio, posustao, odmorio, zaobišao, odabrao drugi način ili čekao u tišini da shvatiš kako dalje, ali nisi odustao. I da si na tom putu ostao vjeran sebi i svojim vjerovanjima i vrijednostima. I onda, ako i sve to ne rezultira uspjehom koji rječnik opisuje kao „postizanje planiranog cilja“, često u mom životu rezultira dobrim stvarima…

renata marđetko

Osmijeh lajtmotiv

Vaš moto u životu?
„Ja nisam luzer, naprotiv, meni je osmijeh lajtmotiv.“

Vaš uzor u životu?
Tata Jožica-poštenje. Mama Ljiljana-ljubav. Brat Vito-odanost. Deda Jakob-vjera. Deda Vinko-dobrota. Baka Eva-strpljivost. Baka Ruža-upornost. Ujo Branko-poniznost. Teta Katica-vedrina. Teta Treza-radišnost. Stric Franjo-ljubav prema „ognjištu“. Prođeš cijeli svijet želeći učiti „dobro“ od ljudi i onda shvatiš da si tamo otkuda si krenuo već dobio recept i sastojke. Samo ih trebaš koristiti.

– Odricanja i promjene potrebne za odnos ne znače da se odričemo sebe! – smatra Marđetko.

Roman ili poezija?
Poezija.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Kalež moga života“ Henrija Nouwena.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Nemam posebnu želju razgovarati ni s jednom poznatom osobom. Ali kad već pitate, onako sebično, željela bih razgovarati s nekime s kim bi ishod razgovora bio takav da odluči dati neku ozbiljnu svotu novca da bi, barem u našemu kraju, mogli ljudima priuštiti ono što im u palijativnoj skrbi treba. Da se ne osjećamo da moljakamo za neki luksuz, a zapravo samo ljudima želimo pružiti dostojanstvo na kraju. To nije obveza „države“ ili „sustava“, već svih nas.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Volontiram, kuham, putujem, družim se s obitelji i prijateljima…

Što vas može rasplakati?
Lijepa gesta, romantični film, odnos ljudi prema meni na način na koji oni sigurno ne bi željeli da se netko odnosi prema njima…

Nedovoljno osoblja

Što je najteže pri radu s neizlječivima?
Meni osobno to što jasno znam prepoznati što im je potrebno, a često nemam dovoljno načina da pomognem. Vidiš, znaš, a nema nas dovoljno. Teško mi je vidjeti da još uvijek (ili više ne) ne razumijemo da je ljudima koji umiru potrebno nešto drukčije od onih koji će za dva mjeseca ozdraviti.

Kako biste ocijenili kvalitetu i razvoj medicinske skrbi u Hrvatskoj?
Mislim da imamo dobre stručnjake i puno znanja o medicini i skrbi. I da smo uvijek bili vrijedni u sustavu zdravstva. Ono što sada nemamo je dovoljno osoblja, na svim razinama zdravstvene zaštite i u bilo kojoj službi. Kad nema dovoljno osoblja, ne može se pružiti skrb koju bismo htjeli i trebali. Često vidim suze u očima medicinskih sestara baš iz tog razloga bespomoćnosti. Ono čime su bolesnici i njihove obitelji razočarani i povrijeđeni, što previše često čujemo da ne bi bilo istina, je naš odnos prema njima. To možemo u svakome trenutku odlučiti promijeniti i ne košta ništa! U cijelome svijetu je dokazano da poštovanje, lijepa riječ i ljubazan pristup bolesniku nisu samo obveza profesionalca, već čine i osnovu kvalitetne skrbi. Nadalje, naše službe zdravstvene skrbi, iako svatko za sebe radi dobro, nisu povezane, ne komuniciramo dovoljno, ne „predajemo“ jedni drugima bolesnike. To bolesnicima i obiteljima koji idu od službe do službe s „papirima“ u rukama daje osjećaj da su napušteni, izgubljeni. Mislim da to nije namjera nikog od nas.

Što mislite o statusu koje volontiranje ima u našem društvu? Napreduje li, cijeni li se, povećava li se broj volontera?
Ja još uvijek vjerujem da su Hrvati, barem oni „mali“, ljudi koji žele pomagati drugima. Mislim da ljudi cijene osobu za koju znaju da volontira. Možda je ismijavaju ili ne vide puno smisla, ali je ipak cijene. Samo, vidim opasnost: u današnjem užurbanom i „zaštitničkome“ svijetu nitko „nema vremena“ pa djecu ne učimo dovoljno da je zajednici u kojoj živimo potrebno dati, a ne samo od nje tražiti. Mi smo učili volontirati jer smo gledali svoje roditelje kako pomažu u gradnji kuće prijatelju, sudjeluju u radu Caritasa, Crvenoga križa, udruge žena, Društva „Naša djeca“, poribljavanju ribnjaka, čišćenju šume i sličnome. Moji roditelji još uvijek rade neke od tih stvari. I ja nastojim pomagati čim više. Svakako ću, ako budem imala svoju djecu, i njih tome učiti. Nažalost, neki dan sam pitala skupinu izvanrednih studenata koji su odrasli ljudi koliko ih volontira. Od njih 40, dvoje je diglo ruku. Ja želim vjerovati da nije svugdje tako.

Prava ljubav

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Vjerujem u različite vrste ljubavi: u ljubav na prvi pogled, u prvu ljubav, u „filmsku ljubav“, u ljubav koja nije vrijedna naše ljubavi… Koga kakva dopadne! Najviše ipak vjerujem i svakome želim „pravu“ ljubav, a to je ona koja ostaje. Kao što Aki kaže: „Jednom netko će doći, doći da ostane!“

Što je najvažnije u vezi?
Najvažnije je željeti živjeti da drugu osobu činiš sretnom. Iz toga proizlazi sposobnost da čujemo što ta osoba želi i treba, sposobnost da stvorimo kompromis, da stvorimo načine dogovora i rješenja čak i kad stvari ne idu jako dobro. Potrebno je željeti graditi zajednički odnos, a to uvijek traži odricanja i promjene. To nikako ne znači da se odričemo sebe. Naprotiv, svaki puta kad sam odlučila učiniti nešto bolje u svome ponašanju prema voljenoj osobi, učinila sam bolje i za sebe!

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Nemam neispunjenih želja. Možda neispunjenih obaveza, zbog čega mi je žao.

Predanost

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Kuhati.

Omiljeno jelo?
Paneer masala s basmati rižom, indijsko jelo napravljeno svježe na ulici Kalkute. Kad nemam prilike to jesti (smijeh), onda sarma, tjestenina s paradajzom i parmezanom, sve vrste salata.. Volim jesti i pričati o hrani.

Omiljeni kolač?
Zagrebačka kremšnita.

Omiljeni način opuštanja?
Kako kad. Ponekad molitva ili sjedenje u crkvi, ponekad šoping, ponekad sauna, ponekad izležavanje na trosjedu sa suprugom…

Vaš idealni odmor je…
… na mjestu na kojem nisam bila!

Prava žena nikada ne smije…
…nastojati biti muškarac. Jer nije! I ne bi trebala biti!

Gdje se vidite za 10 godina?
Gdje god me moj život odnese, samo se nadam da ću imati istu ljubav prema životu, istu želju da činim najbolje što mogu sebi i drugima te istu predanost Bogu.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje