Koordinatorica palijativne skrbi u Domu zdravlja Čakovec i predavačica na studiju Sestrinstva na Hrvatskome katoličkome sveučilištu u Zagrebu Renata Marđetko rođena je u Čakovcu, dok je porijeklom iz Kotoribe.

Završila je Srednju medicinsku školu u Varaždinu i radila u Županijskoj bolnici Čakovec. Nakon što je završila Višu medicinsku školu u Rijeci, otišla je u Veliku Britaniju, gdje je čuvala djecu i radila s mladim ljudima s posebnim potrebama. Pružila joj se prilika da se pridruži projektnome timu za razvoj projekta za instituciju za palijativnu skrb u Zagrebu, koji nažalost nikad nije zaživio.

– Za mene je uspjeh osjećaj da si u životu prihvaćao ono što ti je dano na tvom putu i da si uvijek davao najviše što si mogao, vrijedno i sa srcem! – kaže ova magistra palijativne skrbi

U to vrijeme, dodaje, dobila je želju da provede nekoliko mjeseci volontirajući u indijskoj Kalkuti, gdje je volontirala u Kući za umiruće, prvoj kući Majke Tereze. Po povratku je završila magisterij palijativne skrbi i volontirala u hospicijima da bi stekla radno iskustvo. Iz Zagreba se vratila u Međimurje, gdje sretno živi s obitelji.

Renata kaže da poštovanje i ljubaznost prema bolesniku čine osnovu kvalitetne skrbi

Prije gotovo devet godina sudjelovala je u osnivanju Udruge „Pomoć neizlječivima“ koja doprinosi razvoju palijativne skrbi u Međimurju i Hrvatskoj. Brinu se o osobama koje boluju od uznapredovalih neizlječivih bolesti te pomažu njihovim obiteljima. Udruga besplatno posuđuje pomagala palijativnim bolesnicima iz svoje posudionice koja broji 400-tinjak pomagala, uključuju se u skrb bolesnika, prepoznaju potrebe i uključuju profesionalce, podižu svijest tribinama i predavanjima te organiziraju edukacije. Financiraju se iz donacija i projekata te zahvaljuju svima koji podržavaju njihov rad.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Srdačna, uporna i pravdoljubac.

Što je za vas uspjeh u životu?
Za mene je uspjeh osjećaj da si u životu prihvaćao ono što ti je dano na tvom putu i da si uvijek davao najviše što si mogao, vrijedno i sa srcem. Možda si pogriješio, posustao, odmorio, zaobišao, odabrao drugi način ili čekao u tišini da shvatiš kako dalje, ali nisi odustao. I da si na tom putu ostao vjeran sebi i svojim vjerovanjima i vrijednostima. I onda, ako i sve to ne rezultira uspjehom koji rječnik opisuje kao „postizanje planiranog cilja“, često u mom životu rezultira dobrim stvarima…

renata marđetko

Osmijeh lajtmotiv

Vaš moto u životu?
„Ja nisam luzer, naprotiv, meni je osmijeh lajtmotiv.“

Vaš uzor u životu?
Tata Jožica-poštenje. Mama Ljiljana-ljubav. Brat Vito-odanost. Deda Jakob-vjera. Deda Vinko-dobrota. Baka Eva-strpljivost. Baka Ruža-upornost. Ujo Branko-poniznost. Teta Katica-vedrina. Teta Treza-radišnost. Stric Franjo-ljubav prema „ognjištu“. Prođeš cijeli svijet želeći učiti „dobro“ od ljudi i onda shvatiš da si tamo otkuda si krenuo već dobio recept i sastojke. Samo ih trebaš koristiti.

– Odricanja i promjene potrebne za odnos ne znače da se odričemo sebe! – smatra Marđetko.

Roman ili poezija?
Poezija.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Kalež moga života“ Henrija Nouwena.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Nemam posebnu želju razgovarati ni s jednom poznatom osobom. Ali kad već pitate, onako sebično, željela bih razgovarati s nekime s kim bi ishod razgovora bio takav da odluči dati neku ozbiljnu svotu novca da bi, barem u našemu kraju, mogli ljudima priuštiti ono što im u palijativnoj skrbi treba. Da se ne osjećamo da moljakamo za neki luksuz, a zapravo samo ljudima želimo pružiti dostojanstvo na kraju. To nije obveza „države“ ili „sustava“, već svih nas.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Volontiram, kuham, putujem, družim se s obitelji i prijateljima…

Što vas može rasplakati?
Lijepa gesta, romantični film, odnos ljudi prema meni na način na koji oni sigurno ne bi željeli da se netko odnosi prema njima…

Nedovoljno osoblja

Što je najteže pri radu s neizlječivima?
Meni osobno to što jasno znam prepoznati što im je potrebno, a često nemam dovoljno načina da pomognem. Vidiš, znaš, a nema nas dovoljno. Teško mi je vidjeti da još uvijek (ili više ne) ne razumijemo da je ljudima koji umiru potrebno nešto drukčije od onih koji će za dva mjeseca ozdraviti.

Kako biste ocijenili kvalitetu i razvoj medicinske skrbi u Hrvatskoj?
Mislim da imamo dobre stručnjake i puno znanja o medicini i skrbi. I da smo uvijek bili vrijedni u sustavu zdravstva. Ono što sada nemamo je dovoljno osoblja, na svim razinama zdravstvene zaštite i u bilo kojoj službi. Kad nema dovoljno osoblja, ne može se pružiti skrb koju bismo htjeli i trebali. Često vidim suze u očima medicinskih sestara baš iz tog razloga bespomoćnosti. Ono čime su bolesnici i njihove obitelji razočarani i povrijeđeni, što previše često čujemo da ne bi bilo istina, je naš odnos prema njima. To možemo u svakome trenutku odlučiti promijeniti i ne košta ništa! U cijelome svijetu je dokazano da poštovanje, lijepa riječ i ljubazan pristup bolesniku nisu samo obveza profesionalca, već čine i osnovu kvalitetne skrbi. Nadalje, naše službe zdravstvene skrbi, iako svatko za sebe radi dobro, nisu povezane, ne komuniciramo dovoljno, ne „predajemo“ jedni drugima bolesnike. To bolesnicima i obiteljima koji idu od službe do službe s „papirima“ u rukama daje osjećaj da su napušteni, izgubljeni. Mislim da to nije namjera nikog od nas.

Što mislite o statusu koje volontiranje ima u našem društvu? Napreduje li, cijeni li se, povećava li se broj volontera?
Ja još uvijek vjerujem da su Hrvati, barem oni „mali“, ljudi koji žele pomagati drugima. Mislim da ljudi cijene osobu za koju znaju da volontira. Možda je ismijavaju ili ne vide puno smisla, ali je ipak cijene. Samo, vidim opasnost: u današnjem užurbanom i „zaštitničkome“ svijetu nitko „nema vremena“ pa djecu ne učimo dovoljno da je zajednici u kojoj živimo potrebno dati, a ne samo od nje tražiti. Mi smo učili volontirati jer smo gledali svoje roditelje kako pomažu u gradnji kuće prijatelju, sudjeluju u radu Caritasa, Crvenoga križa, udruge žena, Društva „Naša djeca“, poribljavanju ribnjaka, čišćenju šume i sličnome. Moji roditelji još uvijek rade neke od tih stvari. I ja nastojim pomagati čim više. Svakako ću, ako budem imala svoju djecu, i njih tome učiti. Nažalost, neki dan sam pitala skupinu izvanrednih studenata koji su odrasli ljudi koliko ih volontira. Od njih 40, dvoje je diglo ruku. Ja želim vjerovati da nije svugdje tako.

Prava ljubav

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Vjerujem u različite vrste ljubavi: u ljubav na prvi pogled, u prvu ljubav, u „filmsku ljubav“, u ljubav koja nije vrijedna naše ljubavi… Koga kakva dopadne! Najviše ipak vjerujem i svakome želim „pravu“ ljubav, a to je ona koja ostaje. Kao što Aki kaže: „Jednom netko će doći, doći da ostane!“

Što je najvažnije u vezi?
Najvažnije je željeti živjeti da drugu osobu činiš sretnom. Iz toga proizlazi sposobnost da čujemo što ta osoba želi i treba, sposobnost da stvorimo kompromis, da stvorimo načine dogovora i rješenja čak i kad stvari ne idu jako dobro. Potrebno je željeti graditi zajednički odnos, a to uvijek traži odricanja i promjene. To nikako ne znači da se odričemo sebe. Naprotiv, svaki puta kad sam odlučila učiniti nešto bolje u svome ponašanju prema voljenoj osobi, učinila sam bolje i za sebe!

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Nemam neispunjenih želja. Možda neispunjenih obaveza, zbog čega mi je žao.

Predanost

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Kuhati.

Omiljeno jelo?
Paneer masala s basmati rižom, indijsko jelo napravljeno svježe na ulici Kalkute. Kad nemam prilike to jesti (smijeh), onda sarma, tjestenina s paradajzom i parmezanom, sve vrste salata.. Volim jesti i pričati o hrani.

Omiljeni kolač?
Zagrebačka kremšnita.

Omiljeni način opuštanja?
Kako kad. Ponekad molitva ili sjedenje u crkvi, ponekad šoping, ponekad sauna, ponekad izležavanje na trosjedu sa suprugom…

Vaš idealni odmor je…
… na mjestu na kojem nisam bila!

Prava žena nikada ne smije…
…nastojati biti muškarac. Jer nije! I ne bi trebala biti!

Gdje se vidite za 10 godina?
Gdje god me moj život odnese, samo se nadam da ću imati istu ljubav prema životu, istu želju da činim najbolje što mogu sebi i drugima te istu predanost Bogu.

Komentari

Komentara

RT