U današnjem užurbanom svijetu prepunom moderne tehnologije izvornost i tradicija sve su cjenjeniji, a njih su u obnovljenoj šarmantnoj staroj obiteljskoj kući odlično spojili supružnici Marina i Vlado Murk iz Podturna.

Obiteljski grunt

Pozvali su nas u svoju “Međimursku hižu starina“, u kojoj je bez velike udobnosti živjelo nekoliko generacija pod istim krovom koji natkriva svega nekoliko malih prostorija. Njezina obnova od temelja do krova trajala je punih osam godina, a i
grunt je sačuvan, jer su naši domaćini obećali roditeljima da ga nipošto neće prodavati u bescjenje.

– Danas sam iznimno ponosna što nisam pogazila riječ datu japeku. Na ovom posjedu je rođeno i odrastalo pet generacija obitelji Strahija, Nedeljko i Murk. Nakon vjenčanja 1980. godine sa suprugom Vladom gradimo novu kuću u kojoj nam odrastaju djeca (Maja Murk Gotal i Luka Murk). Moje djetinjstvo je bilo predivno, rasla sam uz četvero braće i sestara (Stanislav, Stjepan, Nada i Ljubica), a brižni roditelji su uvijek bili uz nas i doživjeli su duboku starost – prisjeća se Marina Murk vremena kada je bilo normalno da više djece spava na jednom krevetu.

Štoviše, njezin otac Antun Strahija je godinama radio u Njemačkoj i Austriji kako bi prehranio obitelj, jer se na selu iznimno teško živjelo.

– Vratio se s privremenog rada tek 1974. godine, kada smo svi završili školovanje. Kao djevojčici bilo mi je najnormalnije da i naši susjedi na svojim imanjima uzgajaju svinje, kokoši te goveda. Mi smo u štali imali do osam krava, a hranili bismo i bikove. Suprugova i moja generacija školaraca nije mogla koristiti željeznicu za prijevoz do Čakovca, a autobus je vozio samo povremeno. Besplatne knjige ili besplatnu mjesečnu kartu za autobus nismo mogli ni sanjati – doznajemo od naše sugovornice.

Žene su jedva dočekale električne pegle jer su stare za faldanje „guzajnki“ težile više od 1,5 kilograma

Iako je njezina izvorna obiteljska kuća donedavno bila u jako lošem stanju, uz znatna ulaganja uspjeli su je u izvornom obliku obnoviti od temelja do krova.

– Nemamo ambiciju imanje pretvoriti u nekakvu turističku atrakciju, nama je najvažnije da tu mogu doći znatiželjna djeca, naši prijatelji i unuci – Jakov i Janja Gotal te Matija Murk. Oni su nam obećali da će u budućnosti čuvati svoju djedovinu, na koju su dobrodošli svi ljudi dobre volje, željni druženja i informacija o izvornoj baštini Međimurja – vele naši domaćini, koji su od propasti sačuvali etnografsko blago ovoga pitoresknog kraja i omogućili da ono bude dostupno javnosti.

To što ih u svemu podržavaju djeca njima je najveća nagrada za uloženi trud i odricanje. Svima koji poput nas prvi put uđu u njihovu staru hižu prvo za oko zapnu stari drveni garderobni ormari i komode. Iz njih su izvađeni dijelovi svakodnevne ladanjske odjeće, ali i ruho koje se odijevalo u svečanim prigodama.

– Imamo veliku obiteljsku zbirku šešira koje su nosili naši pokojni očevi, a iz ormara je izvučen tek manji dio nošnji i druge odjeće koju su odijevali ženski članovi obitelji. Zanimljiva je i kuhinja kojom dominiraju starinski sudoper i stolovi prepuni različitog plehnatog i porculanskog posuđa. U njoj se na zoran način vidi što su ukućani u stara vremena koristili svakodnevno ili u situacijama kada se spravljala hrana s dužim rokom trajanja. U tome su Međimurci, barem kada je o mesnim prerađevinama riječ, majstori od davnina – uvjeravaju nas naši sugovornici.

Od gospođe Marine doznajemo i da je pravi gazda i glava obitelji nekada bio stručnjak za sve – u šumi drvosječa, na polju ratar, u goricama vrsni vinogradar i podrumar, a kod kuće još i stočar te mesar. Sva ta znanja djeca su nekada stjecala kod kuće, a ne u vrtiću ili školi.
– Praksa je bila sve, dok danas poljoprivrednici moraju odlaziti na savjetovanja, čitati priručnike i svako malo „guglati“ internetom. Moj japek je sebi sve što je smatrao potrebnim zapisivao. Bio je sam svoj majstor, pa i agronom kojem, za razliku od današnjih poljoprivrednika, na raspolaganju nisu bili nikakvi poticaji. Stvarno me čudi da se netko danas žali kako se ništa od ratarskih ili povrtlarskih kultura ne isplati uzgajati – ističe ova vrijedna domaćica koja nas je potom provela prostorima osebujne turenske etno hiže u kojoj je izložen i sav potreban alat, bez kojeg su nekada bili nezamislivi radovi u vinogradu, ili na polju.

Ima tu različitih „poluautomatskih“ ružđilica za kukuruz, pila, sjekira, čekića za zabijanje čavala i klepanje kosa, ručnih bušilica, kovačkih kliješta, bruseva, turpija, djetla i ostalih stolarskih drangulija. Više od 80 posto izloženih predmeta je obiteljsko nasljeđe, a nešto je prikupljeno i od donacija.

Žene u formi

– Moja baka koristila je i veliku krušnu peć, a pšenično i kukuruzno zrno mljelo se u obližnjem mlinu na kamen. U jednoj „turi“ peklo se do pet kruhova, a kvasac se proizvodio kod kuće struganjem tijesta koje se nakon miješanja držalo za korito. U tim su komadićima tijesta ostajale gljivice, a sve se do idućeg spravljanja kruha držalo u glinenim posudama. Gdje su zapravo naši stari nabavili prvi pekarski kvasac, to danas ni dragi Bog ne zna. Za nas je bilo sreća da smo mogli držati stoku i perad pa je na stolu uvijek bilo mlijeka, sira, turuša, vrhnja, čvaraka, špeka, krvavica i mesa ‘z banjice… Tu tradiciju zadržali smo u manjoj mjeri do danas. Kao djeca, imali smo točno određene obaveze, dok današnja „vise“ na mobitelima i kompjuterima. Od malih nogu znala sam da majci moram svaki dan pomagati prati posuđe i čistiti kuću, dok je moja starija sestra Ljubica bila zadužena za metenje dvorišta i obavljanje ostalih „vanjskih“ poslova – ističe Marina Murk.

Tek kada bi njih dvije obavile sve predviđene zadaće, mogle su „na cestu“, odnosno otići na igru s vršnjacima koja se nije prekidala ni u mraku. Naime, u Podturen je struja stigla tek 1960. godine, a s njom i prvi, za današnje poimanje, primitivni kućanski aparati. Žene su se najviše radovale električnim peglama jer su im one naslijeđene od baka za faldanje „guzajnki“ težile više od jednog i pol kilograma!

– Žene u Podturnu u godinama iza Drugoga svjetskog rata bile su itekako u formi. Ne samo zbog peglanja, jer se veš prao ručno na obalama u Muri, nego su same tkale i šivale skoro sve što se odijevalo. Muški dio obitelji tu im je priskakao u pomoć uglavnom kada se stupama „trlo“ lan ili konoplju. Kolovrat i tkalački stan imala je skoro svaka hiža, jer su se tkali i zastori. Moja majka bila je u tome naročito vješta. Naime, roditelji su je poslali na školovanje za šnajdericu u Mačkovec ili Mačkofce, kako kažemo. Sve nam je zašila i bile smo zato jako zrihtane puce… – rekla je između ostaloga Marina.

Sve je to smješkajući se strpljivo slušao njezin suprug, koji je jedva dočekao svojih „pet minuta“, kako bi nas proveo prostranim podboltanim podrumima stare hiže.

Vina bilo, vina bu

– Puno je posla bilo s njihovom obnovom. Tu se nekada čuvalo vino u lagvima, ali i do 20 tona krumpira koji se uvijek mogao dobro prodati. Najbolji kupci bili su iz Bosne. Još pamtim jednog koji je dolazio čak iz Modriče, taj je znao odvesti sve što smo nudili, a u sezoni kolinja u Podturnu je bilo kamiona i kombija s registarskim pločicama od Vardara do Triglava.

Za svinjama je vladala prava pomama, a sa Srbima se višak stoke već ujesen trampio za njihovo grožđe. Danas je to nezamislivo pa pajceke i kokice hrane samo one obitelji koje žele imati domaća jaja i mesne prerađevine. Nažalost, postao je problem pronaći dobroga mesara, jer oni najbolji su odavno 70-godišnjaci. Isto je i sa zidarima, jer mladi ljudi se ne žele školovati za takva obrtnička zanimanja – zaključio je Vlado Murk.

Dobrodošli su svi ljudi dobre volje, željni informacija o izvornoj baštini Međimurja

Po svinje i krumpir stizali kupci od Vardara do Triglava

Premda supružnicima Murk danas nedostaje ruku za pomoć oko svakodnevnih poslova, Marina i Vlado ipak uspijevaju s puno ljubavi održavati okućnicu. Stoga uz cvjetne gredice imaju prostran povrtnjak, ali i voćnjak sa starim sortama jabuka, krušaka te šljiva. Izvorni „grunt“ u razdoblju od 50 godina dosta se promijenio. Najstarije kuružnjake su porušili, a u vrtu više nema ni kozlica za čuvanje sijena i slame dugačkih 30 metara. – Pamtim da su parme bile uvijek pune hrane za goveda. Trebalo je to sve pokositi, pa prosušiti i dovesti na grunt. Za zimu se repa trapila na vrtu, a danas je u cijelom mjestu nema ni za lijek.

Nedajbože nekakve „sile“, danas više nitko neće znati kako na taj način prirodno u zemlji uskladištiti repu ili drugo korjenasto povrće. Ljeti pak je najljepše od svega bilo popiti domaće kiselo mlijeko iz štubleka. Pokojna baka Sabina je spravljala barem pet vrsta sira, a slanina ili žganci s mlijekom bili su isto za prste polizati. Ujutro, kada bi djed Antun ustao, kuhao se zajtrek, a ista stvar bila je za ručak i večeru. Puno se radilo fizički i hrana je morala biti kalorična. Danas, ako ljudima krepaju frižideri i ako se zatvore dućani, za tjedan dana su u gradovima su mrtvi svi koji nemaju zalihe konzervi – naglasio je Vlado koji ima jednostavan recept za preživljavanje u takvim situacijama.

Po njemu, svaki „gladuš“ prvo mora skuhati ili ispeći krumpir, a potom narezati slaninu ili špek s lukom. – Takve hrane najedeš se do mile volje i ona ti daje snagu. Mladima bi to trebalo reći i pokazati im kako da nakon dimljenja u pušnici na svojem tavanu posuše kobasice, špek, šunke i ostale trajne suhomesnate delicije… – veli naš domaćin kojeg ove godine u tom poslu nije zasmetao ni topli vjetar.