Nakon desetljeća nebrojenih ideološki obojenih ekraniziranih partizanskih epopeja, izgleda da ni aktualno razdoblje romantiziranog četništva i ustaštva mnogima nije po volji. Bune se povjesničari, predstavnici različitih udruga ali i poznata novinarska pera. Tako je 10. siječnja 2024. u Expressu objavljen ovelik članak Alena Galovića pod naslovom “Film o ustaškoj operaciji Halijard još je gori agitprop od četničke verzije“.

U njemu autor (manje) problematizira film Radoša Bajića “Heroji Halijarda” koji je lani imao premijeru, te njegov godinu dana ranije snimljen pandan Nikole Kneza “Zrakoplovci i barunica”. Potonji se bavi pričom o barunici Veri Nikolić Podrinskoj na čijem su velikom imanju, od kraja 1944. godine pa do ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., boravili zarobljeni saveznički zrakoplovci.

Galović točno piše da su tu bili smješteni američki i engleski avijatičari, ali propušta navesti kako je među njima bilo i Titovih, partizanskih letača. Štoviše, između ostalog je počastio čitatelje brojnim citatima, pa tako i onima iz knjiga povjesničara Bogdana Krizmana:

– O osnivanju tog logora na imanju barunice Nikolić, o odluci da se američki i engleski piloti više ne predaju Nijemcima, pa čak i o Pavelićevu ugodnom ćaskanju sa savezničkim zrakoplovcima, opširno je u svojim djelima pisao povjesničar Bogdan Krizman (Varaždin, 1913. – Zagreb, 1994.), a sva su objavljena u doba SFRJ, dakle nema govora o tezi da su komunističke vlasti tvrdile kako su ti ljudi pobijeni (riječ je o knjigama “Ante Pavelić i ustaše”, Globus, Zagreb, 1978., “Ustaše i Treći Reich”, Globus, Zagreb, 1983. i “Pavelić u bjekstvu”, Globus, Zagreb, 1986.) – piše Galović koji je u zabludi kada čitatelje uvjerava da komunističke vlasti poslije rata nisu tvrdile da su pripadnici Pavelićevih vojnih postrojbi ubijale zarobljene savezničke avijatičare.

Letači i obmanjivači

Naime, čak i njihov neprikosnoven šef Josip Broz Tito je, primjerice, 5. srpnja 1961. u svome govoru u Krčagovu kraj Užica, a povodom 20-godišnjice “ustanka naroda Jugoslavije”, izjavio: “(…) Zar se mogu 150.000 ustaša poginulih u borbi protiv naše narodnooslobodilačke vojske, koja je u Drugom svjetskom ratu bila saveznik Amerikanaca, izjednačivati sada s palim američkim vojnicima, s onim avijatičarima, na primjer, koje su ustaše hvatale i ubijale kada su bili prisiljeni da se spuste na teritorij koji su ustaše kontrolirale?” (Borba, zagrebačko izdanje od 5.7.1961., br. 167., str. 4.).

No, s obzirom na to da ni Krizman ni brojni drugi autori nikada nisu ozbiljnije progovorili o tome tko je najzaslužniji da su zarobljeni saveznički avijatičari u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imali iznimno dobar tretman, prepisivači su širu javnost uskratili za obilje zanimljivih podataka. Među njima su i oni koji govore o tome kako je poglavnik Ante Pavelić zabranio smještanje savezničkih avijatičara u Zagrebu, te da su oni zapravo trebali biti zbrinuti u logorima u Karlovcu ili Varaždinu!

Prkosili Wehrmachtu

To je poslijeratnim Titovim isljednicima otkrio Zdenko Hellenbach, jedan od posljednjih muških članova obitelji Hellenbach von Paczolay, kapetan duge plovidbe austro-ugarske ratne mornarice i prijeratne Jugoslavije. Njegova sestra Helena tijekom Drugog svjetskog rata bila je partizanska liječnica u Sanitetskom odjeljenju Kalničkog područja, te su nove vlasti Zdenka poštedjele duže robije robije (iz zarobljeničkog logora u Bjelovaru pušten je siječnja 1946.) ili pak streljačkog stroja, a obitelji nije oduzet dvorac koji je turistička atrakcija Marije Bistrice.
Zdenko je kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije nakon kratkotrajnog travanjskog rata 1941. godine dočekao na minonoscu “Galeb” u Boki Kotorskoj. Prilikom povratka u Zagreb prijavio se u novoosnovano Zapovjedništvo mornarice NDH, ali mu prvo dodijeljuju posao u Ministarstvu oružanih snaga (MINORS).

– U vojnom odsjeku Maršalata nisam obavljao nikakvu dužnost osim povremenih prijevoda. Kasnije sam raspoređen u vanjski odsjek izvještajnog odjela MINORS-a gdje radim za vezu s hrvatskim izaslanicima. Potom mi je dodijeljena zadaća da se bavim pitanjem ratnih zarobljenika. Nakon dugih muka uspijevam s osnivanjem Ureda za ratne zarobljenike i na tom poslu ostajem do kraja rata – izjavio je Hellenbach koji se pitanjem sudbine ratnih zarobljenika intenzivno počeo baviti ujesen 1943. godine.

I to u bliskoj suradnji s Juliusom Schmidlinom, istoimenim sinom švicarskog konzula i poduzetnika u Zagrebu. Riječ je o izaslaniku Međunarodnoga crvenog križa u NDH, tvorcu vrijedna fotografskog izvješća o logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, odnosno o čovjeku koji je uspješno reorganizirao Hrvatski Crveni križ u ratnim uvjetima.

– U rujnu 1943. održana je konferencija o postupanju sa zarobljenicima, na kojoj sudjeluju predstavnici Ministarstva vanjskih poslova, MINORS-a, Hrvatskog Crvenog križa i međunarodni izaslanik (Schmidlin). Jednoglasno je donesen zaključak kako se s njima ima postupiti sukladno odredbama Ženevske konvencije. Odnosno, da NDH sama drži zarobljenike, a ne da se oni predaju većoj sili, u ovom slučaju njemačkim oružanim snagama. Ujedno je predloženo da se uspostavi ured za ratne zarobljenike i prvi tabor za njihov smještaj. Ovaj zaključak poslan je ustrojbenom odjelu Glavnog stožera OS NDH, ali nije polučio nikakav rezultat – ukazuje Hellenbach koji je naknadno doznao da je GS zatražio stanovište vrhuške njemačkih OS.
Odgovoreno je uz prigovor da se njemačke OS na administrativnom području NDH smatraju eksteritorijalnima.

”Špecijalna” misija

– Stoga su smatrali kako su saveznički zarobljenici njihova briga. Zarobljenici hrvatskih postrojbi pritom uopće nisu spomenuti. U proljeće 1944. godine posjetio me Schmidlin tražeći da se predmet žurno riješi uz napomenu kako se centrala MCK u Švicarskoj čudi da ne ispunjavamo obveze preuzete pristupanjem NDH Ženevskim konvencijama. Osobno sam pokušao Ministarstvo vanjskih poslova i HCK potaknuti da zatraže i donesu odluke za konačno rješenje problema. Pomoć je pismeno zatražena i od ustrojbenog odjela, ali se sve pokrenulo tek kada se Schmidlin izravno pismom obratio ministru OS Vokiću (Ante, ustaški krilnik) – ističe Hellenbach kojem je Vokić naložio da sastavi zapovijed o uspostavi Ureda za ratne zarobljenike u sklopu MINORS-a i ustroji prvi tabor za njihov smještaj pod ingerencijom prvog zbornog područja OS NDH.

Tabor je trebao biti smješten u školi na zagrebačkom Pantovčaku, ali je padom ministra Vokića (puč Lorković-Vokić) već skoro potpuno uređen prostor zauzet od ustaške obrane i svi pokušaji da se to osujeti – propali su.

– Potom upućujem predstavku županstvu pri poglavniku, ali je on odlučio da tabor ne smije biti na području grada Zagreba. Preko zapovjednika prvog zbornog područja tražio sam mogućnost smještaja tabora u Karlovcu i Varaždinu. Čak sam radi toga i osobno otišao u Varaždin. Ali do uspostave nije došlo jer je mjesni zapovjednik u Karlovcu to odbio – ističe Hellelnbach koji je tada obavljao zadaće u činu kapetana bojnog broda.

Imao je puno razumijevanja za savezničke avijatičare koji su mjesecima boravili u barakama u Maksimiru. To ne čudi jer je i sam bio pilot hidroaviona u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tu karijeru morao prekinuti 1923. godine radi zdravstvenih problema nakon pada s mornaričkim zrakoplovom kojeg je pritom potpuno uništio kod Tivta.

– Nakon što ni pražnjenje Gradskog muzeja u Varaždinu, kao najpodesnijeg prostora u gradu za smještaj savezničkih avijatičara u gradu nije odobreno ni od strane glavara ustaškog stožera, inicijativom Zapovjedništva zrakoplovstva stvoren je privremeni logor na Prekrižju u Zagrebu (u barakama ispod Gornjeg Prekrižja na imanju barunice Vere Nikolić op.a.) Bilo je to početkom travnja 1945. godine, a ratnim zarobljenicima smatrani su svi pripadnici stranih oružanih snaga koji su s nama bili u ratnom odnosu – ukazuje Hellenbach.

Pokušao je sazvati i konferenciju na kojoj bi se napokon riješilo pitanje zarobljenih partizana. Međutim, odgovoreno mu je kako se oni ne smatraju ratnim zarobljenicima te da se moraju predati u logore Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR). Isljednicima je tijekom istražnog postupka ujedno jasno dao do znanja kako je osim zarobljenim avijatičarima pomagao i Židovima, te da mu je sestra od 1943. godine partizanka…

– Postupak sa savezničkim zarobljenicima bio je u svakom pogledu ispravan. Bilo ih je svega 51 i mislim da su trojica iskorišteni za neku “špecijalnu” misiju. Koliko mi je poznato riječ je o uspostavi kontakta s engleskim trupama u Italiji kamo su preletjeli avionima NDH. O ovom (istinitom, op.a.) događaju ne znam nikakve detalje, ali vjerojatno ih može dati zrakoplovni pukovnik Kulčar (Eugen) iz zapovjedništva zrakoplovstva. Preostali zarobljenici predani su (početkom svibnja 1945.) partizanskoj Komandi mjesta Zagreb – zaključio je Zdenko Hellenbah.

”Myth and Reality”

Dodajmo i to da je (po uvodno spomenutom Galoviću – “kontroverzni”) pokojni američki povjesničar Charles Michael McAdams vrlo zadužio hrvatski narod svojim knjigama “Allied Prisoners of War in Croatia 1941-1945” (Arcadia, CA, 1980) i “Croatia: Myth and Reality” (Arcadia, CA, 1992), u kojoj se nalazi poglavlje pod naslovom: “Mit: Hrvati su na smrt osudili desetke američkih pilota.” U ovim svojim knjigama, kao i u drugim radovima o hrvatskoj problematici, McAdams je svjedočanstvima pred svjetsku javnost iznio povijesne činjenice u svezi sa savezničkim ratnim zarobljenicima za vrijeme NDH. Rezultate njegovih istraživanja iznimno je cijenio antifašist i Titov general dr. Franjo Tuđman, te ga je kao prvi hrvatski predsjednik 1995. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.