Povežite se s nama

Život i društvo

Varaždinski muzealci i ustaše 1945. odbili u Starom gradu udomiti 50-ak zarobljenih savezničkih avijatičara

Za pripremu i opremanje članka korišteni su primarni izvori javno dostupni u slijedećim ustanovama: National Archives Washington, Bundesarchiv Freiburg, ICRC archives Geneva i Hrvatski državni arhiv.

Objavljeno:

- dana

Nakon desetljeća nebrojenih ideološki obojenih ekraniziranih partizanskih epopeja, izgleda da ni aktualno razdoblje romantiziranog četništva i ustaštva mnogima nije po volji. Bune se povjesničari, predstavnici različitih udruga ali i poznata novinarska pera. Tako je 10. siječnja 2024. u Expressu objavljen ovelik članak Alena Galovića pod naslovom “Film o ustaškoj operaciji Halijard još je gori agitprop od četničke verzije“.

U njemu autor (manje) problematizira film Radoša Bajića “Heroji Halijarda” koji je lani imao premijeru, te njegov godinu dana ranije snimljen pandan Nikole Kneza “Zrakoplovci i barunica”. Potonji se bavi pričom o barunici Veri Nikolić Podrinskoj na čijem su velikom imanju, od kraja 1944. godine pa do ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., boravili zarobljeni saveznički zrakoplovci.

Galović točno piše da su tu bili smješteni američki i engleski avijatičari, ali propušta navesti kako je među njima bilo i Titovih, partizanskih letača. Štoviše, između ostalog je počastio čitatelje brojnim citatima, pa tako i onima iz knjiga povjesničara Bogdana Krizmana:

– O osnivanju tog logora na imanju barunice Nikolić, o odluci da se američki i engleski piloti više ne predaju Nijemcima, pa čak i o Pavelićevu ugodnom ćaskanju sa savezničkim zrakoplovcima, opširno je u svojim djelima pisao povjesničar Bogdan Krizman (Varaždin, 1913. – Zagreb, 1994.), a sva su objavljena u doba SFRJ, dakle nema govora o tezi da su komunističke vlasti tvrdile kako su ti ljudi pobijeni (riječ je o knjigama “Ante Pavelić i ustaše”, Globus, Zagreb, 1978., “Ustaše i Treći Reich”, Globus, Zagreb, 1983. i “Pavelić u bjekstvu”, Globus, Zagreb, 1986.) – piše Galović koji je u zabludi kada čitatelje uvjerava da komunističke vlasti poslije rata nisu tvrdile da su pripadnici Pavelićevih vojnih postrojbi ubijale zarobljene savezničke avijatičare.

Zdenko Hellenbach u odori časnika mornarice Kraljevine Jugoslavije

Letači i obmanjivači

Naime, čak i njihov neprikosnoven šef Josip Broz Tito je, primjerice, 5. srpnja 1961. u svome govoru u Krčagovu kraj Užica, a povodom 20-godišnjice “ustanka naroda Jugoslavije”, izjavio: “(…) Zar se mogu 150.000 ustaša poginulih u borbi protiv naše narodnooslobodilačke vojske, koja je u Drugom svjetskom ratu bila saveznik Amerikanaca, izjednačivati sada s palim američkim vojnicima, s onim avijatičarima, na primjer, koje su ustaše hvatale i ubijale kada su bili prisiljeni da se spuste na teritorij koji su ustaše kontrolirale?” (Borba, zagrebačko izdanje od 5.7.1961., br. 167., str. 4.).

No, s obzirom na to da ni Krizman ni brojni drugi autori nikada nisu ozbiljnije progovorili o tome tko je najzaslužniji da su zarobljeni saveznički avijatičari u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imali iznimno dobar tretman, prepisivači su širu javnost uskratili za obilje zanimljivih podataka. Među njima su i oni koji govore o tome kako je poglavnik Ante Pavelić zabranio smještanje savezničkih avijatičara u Zagrebu, te da su oni zapravo trebali biti zbrinuti u logorima u Karlovcu ili Varaždinu!

Prkosili Wehrmachtu

To je poslijeratnim Titovim isljednicima otkrio Zdenko Hellenbach, jedan od posljednjih muških članova obitelji Hellenbach von Paczolay, kapetan duge plovidbe austro-ugarske ratne mornarice i prijeratne Jugoslavije. Njegova sestra Helena tijekom Drugog svjetskog rata bila je partizanska liječnica u Sanitetskom odjeljenju Kalničkog područja, te su nove vlasti Zdenka poštedjele duže robije robije (iz zarobljeničkog logora u Bjelovaru pušten je siječnja 1946.) ili pak streljačkog stroja, a obitelji nije oduzet dvorac koji je turistička atrakcija Marije Bistrice.
Zdenko je kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije nakon kratkotrajnog travanjskog rata 1941. godine dočekao na minonoscu “Galeb” u Boki Kotorskoj. Prilikom povratka u Zagreb prijavio se u novoosnovano Zapovjedništvo mornarice NDH, ali mu prvo dodijeljuju posao u Ministarstvu oružanih snaga (MINORS).

Kod barunice Nikolić zarobljenici su imali potpunu slobodu, pili čaj, kartali, odlazili na rendes sa zaljubljivim Zagrepčankama…

– U vojnom odsjeku Maršalata nisam obavljao nikakvu dužnost osim povremenih prijevoda. Kasnije sam raspoređen u vanjski odsjek izvještajnog odjela MINORS-a gdje radim za vezu s hrvatskim izaslanicima. Potom mi je dodijeljena zadaća da se bavim pitanjem ratnih zarobljenika. Nakon dugih muka uspijevam s osnivanjem Ureda za ratne zarobljenike i na tom poslu ostajem do kraja rata – izjavio je Hellenbach koji se pitanjem sudbine ratnih zarobljenika intenzivno počeo baviti ujesen 1943. godine.

I to u bliskoj suradnji s Juliusom Schmidlinom, istoimenim sinom švicarskog konzula i poduzetnika u Zagrebu. Riječ je o izaslaniku Međunarodnoga crvenog križa u NDH, tvorcu vrijedna fotografskog izvješća o logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, odnosno o čovjeku koji je uspješno reorganizirao Hrvatski Crveni križ u ratnim uvjetima.

– U rujnu 1943. održana je konferencija o postupanju sa zarobljenicima, na kojoj sudjeluju predstavnici Ministarstva vanjskih poslova, MINORS-a, Hrvatskog Crvenog križa i međunarodni izaslanik (Schmidlin). Jednoglasno je donesen zaključak kako se s njima ima postupiti sukladno odredbama Ženevske konvencije. Odnosno, da NDH sama drži zarobljenike, a ne da se oni predaju većoj sili, u ovom slučaju njemačkim oružanim snagama. Ujedno je predloženo da se uspostavi ured za ratne zarobljenike i prvi tabor za njihov smještaj. Ovaj zaključak poslan je ustrojbenom odjelu Glavnog stožera OS NDH, ali nije polučio nikakav rezultat – ukazuje Hellenbach koji je naknadno doznao da je GS zatražio stanovište vrhuške njemačkih OS.
Odgovoreno je uz prigovor da se njemačke OS na administrativnom području NDH smatraju eksteritorijalnima.

”Špecijalna” misija

– Stoga su smatrali kako su saveznički zarobljenici njihova briga. Zarobljenici hrvatskih postrojbi pritom uopće nisu spomenuti. U proljeće 1944. godine posjetio me Schmidlin tražeći da se predmet žurno riješi uz napomenu kako se centrala MCK u Švicarskoj čudi da ne ispunjavamo obveze preuzete pristupanjem NDH Ženevskim konvencijama. Osobno sam pokušao Ministarstvo vanjskih poslova i HCK potaknuti da zatraže i donesu odluke za konačno rješenje problema. Pomoć je pismeno zatražena i od ustrojbenog odjela, ali se sve pokrenulo tek kada se Schmidlin izravno pismom obratio ministru OS Vokiću (Ante, ustaški krilnik) – ističe Hellenbach kojem je Vokić naložio da sastavi zapovijed o uspostavi Ureda za ratne zarobljenike u sklopu MINORS-a i ustroji prvi tabor za njihov smještaj pod ingerencijom prvog zbornog područja OS NDH.

Tabor je trebao biti smješten u školi na zagrebačkom Pantovčaku, ali je padom ministra Vokića (puč Lorković-Vokić) već skoro potpuno uređen prostor zauzet od ustaške obrane i svi pokušaji da se to osujeti – propali su.

– Potom upućujem predstavku županstvu pri poglavniku, ali je on odlučio da tabor ne smije biti na području grada Zagreba. Preko zapovjednika prvog zbornog područja tražio sam mogućnost smještaja tabora u Karlovcu i Varaždinu. Čak sam radi toga i osobno otišao u Varaždin. Ali do uspostave nije došlo jer je mjesni zapovjednik u Karlovcu to odbio – ističe Hellelnbach koji je tada obavljao zadaće u činu kapetana bojnog broda.

Imao je puno razumijevanja za savezničke avijatičare koji su mjesecima boravili u barakama u Maksimiru. To ne čudi jer je i sam bio pilot hidroaviona u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tu karijeru morao prekinuti 1923. godine radi zdravstvenih problema nakon pada s mornaričkim zrakoplovom kojeg je pritom potpuno uništio kod Tivta.

Domobran čuva ruševinu dvotrupca jer mještani su uvijek bili u potrazi za besplatnim aluminijem

– Nakon što ni pražnjenje Gradskog muzeja u Varaždinu, kao najpodesnijeg prostora u gradu za smještaj savezničkih avijatičara u gradu nije odobreno ni od strane glavara ustaškog stožera, inicijativom Zapovjedništva zrakoplovstva stvoren je privremeni logor na Prekrižju u Zagrebu (u barakama ispod Gornjeg Prekrižja na imanju barunice Vere Nikolić op.a.) Bilo je to početkom travnja 1945. godine, a ratnim zarobljenicima smatrani su svi pripadnici stranih oružanih snaga koji su s nama bili u ratnom odnosu – ukazuje Hellenbach.

Pokušao je sazvati i konferenciju na kojoj bi se napokon riješilo pitanje zarobljenih partizana. Međutim, odgovoreno mu je kako se oni ne smatraju ratnim zarobljenicima te da se moraju predati u logore Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR). Isljednicima je tijekom istražnog postupka ujedno jasno dao do znanja kako je osim zarobljenim avijatičarima pomagao i Židovima, te da mu je sestra od 1943. godine partizanka…

– Postupak sa savezničkim zarobljenicima bio je u svakom pogledu ispravan. Bilo ih je svega 51 i mislim da su trojica iskorišteni za neku “špecijalnu” misiju. Koliko mi je poznato riječ je o uspostavi kontakta s engleskim trupama u Italiji kamo su preletjeli avionima NDH. O ovom (istinitom, op.a.) događaju ne znam nikakve detalje, ali vjerojatno ih može dati zrakoplovni pukovnik Kulčar (Eugen) iz zapovjedništva zrakoplovstva. Preostali zarobljenici predani su (početkom svibnja 1945.) partizanskoj Komandi mjesta Zagreb – zaključio je Zdenko Hellenbah.

”Myth and Reality”

Dodajmo i to da je (po uvodno spomenutom Galoviću – “kontroverzni”) pokojni američki povjesničar Charles Michael McAdams vrlo zadužio hrvatski narod svojim knjigama “Allied Prisoners of War in Croatia 1941-1945” (Arcadia, CA, 1980) i “Croatia: Myth and Reality” (Arcadia, CA, 1992), u kojoj se nalazi poglavlje pod naslovom: “Mit: Hrvati su na smrt osudili desetke američkih pilota.” U ovim svojim knjigama, kao i u drugim radovima o hrvatskoj problematici, McAdams je svjedočanstvima pred svjetsku javnost iznio povijesne činjenice u svezi sa savezničkim ratnim zarobljenicima za vrijeme NDH. Rezultate njegovih istraživanja iznimno je cijenio antifašist i Titov general dr. Franjo Tuđman, te ga je kao prvi hrvatski predsjednik 1995. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Ray Appleman i Charles Turrisi zadovoljno poziraju nakon što su preživjeli prisilno spuštanje svoje leteće tvrđave kod šume Cepidlak (okolica Bjelovara)
Pripadnici PTS-a u travnju 1944. morali su predati Nijemcima šestoricu uhićenih članova posade savezničkog bombardera koji je pao kod Zlatara
Američki zrakoplovac Gene Keck zarobljen je nakon misije 22. ožujka 1945. godine, do svoje smrti u superlativima je spominjao barunicu Nikolić i odnos OS NDH prema savezničkim avijatičarima
Među ciljevima koje je bombardirala posada s fotografije navedena je i Jugoslavija
Pukovnik Ćiril Ćudina dugogodišnji šef Zagrebačkog zbora bio je jedan od onih koji su priskakali u pomoć zarobljenicima
Članska iskaznica i fotografija koje su pronađene kod dvojice zarobljenih zrakoplovaca
Julius Schmidlin (s oznakom Crvenog križa na rukavu) 1944. godine tijekom obilaska Stare Gradiške

Život i društvo

Dječji vrtić “Leptirić” Ljubešćica trebao bi biti dograđen u roku od godinu dana

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

FOTO : IVAN AGNEZOVIC

U Općini Ljubešćica danas je potpisan ugovor s izvođačem radova za projekt dogradnje Dječjeg vrtića “Leptirić” Ljubešćica.

Ugovor su potpisali načelnik Ljubešćice Nenad Horvatić i direktorica tvrtke Kontura Klaudija Korade, koja će izvoditi radove.

Uvođenje u posao očekuje se u roku od 15 dana od potpisivanja ugovora, a rok za izgradnju je 12 mjeseci. Mališani bi u novi dio vrtića trebali krenuti 1. rujna sljedeće godine.

Dogradit će se i opremiti dva dnevna boravka i to jedan za vrtićku skupinu od 20 djece, a drugi za jasličku skupinu od 12 djece. Dogradnjom će se vrtić povećati za dodatnih oko 240 metara četvornih zatvorene površine i oko 50 metara četvornih natkrivenih terasa.

– Ovo je još jedan projekt koji će povećati kvalitetu predškolskog odgoja na području Općine Ljubešćica. Pojavila se potreba za proširenjem vrtića, postoji potencijal za daljnji upis djece, a pojavila se mogućnost da kroz Nacionalni plan oporavka dobijemo financiranje za dogradnju postojećeg vrtića. Pošto imamo i mjesta i lokaciju krenuli smo u projekt u kojem ćemo dobiti mjesta za još dvije odgojne skupine. Prvenstveno je bitno da riješimo problem jaslica jer je na njih najveća navala – rekao je načelnik Horvatić.

Ugovorna vrijednost radova iznosi 687.410 eura, a putem natječaja Ministarstva znanosti i obrazovanja te Nacionalnog plana oporavka i otpornosti osigurano je 324.905 eura. Općina Ljubešćica sama će osigurati preostali dio novca.

Ravnateljica vrtića “Leptirić” Kristina Ivanušec dodala je da je cilj da sva djeca koja se prijave dobiju priliku pohađati vrtić te da se ukine lista čekanja. U “Leptirić” trenutno ide 71 dijete, a za njih brine sedam “teta”.

Nastavite čitati

Život i društvo

U Novom Marofu 220 djece sudjelovalo na jubilarnom 20. Olimpijskom festivalu dječjih vrtića

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U organizaciji Zajednice sportskih udruga Grada Novog Marofa i Dječjeg vrtića Novi Marof, u petak je u Sportskom parku Novi Marof održan jubilarni 20. Olimpijski festival dječjih vrtića – Novi Marof 2024.

Mališani iz sedam dječjih vrtića, njih 220, natjecalo se u olimpijskim disciplinama – trčanje, štafeta 4×20, skok u dalj, bacanje loptice i malom nogometu.

Na Olimpijskom festivalu sudjelovali su mališani iz dječjih vrtića Gumbek, Bambi, Pčelica, Sretna djeca, Leptirić, Tratinčica i Novi Marof.

Festival je otvorio novomarofski gradonačelnik Siniša Jenkač koji je pritom zahvalio svima koji su se odazvali ovogodišnjem festivalu.

– Vjerujem da će biti zabavno, da će biti uspješno. Neka pobijedi najbolji i neka izostanu povrede. Suci neka pošteno i pravedno kroje svoje odluke – rekao je gradonačelnik Jenkač prilikom otvaranja festivala.

Dodao je kako je cilj festivala potaknuti djecu da aktivno sudjeluju u sportu i da im se pokaže da je sport zabavan, zbog čega mu je drago što se i ove godine odazvao velik broj dječjih vrtića i mališana.

Ukupni pobjednici 20. Olimpijskog festivala dječjih vrtića Novi Marof 2024. su djeca Dječjeg vrtića “Tratinčica” iz Varaždinskih Toplica, dok je “fair play” ekipom proglašena ekipa Dječjeg vrtića “Pčelica” iz Bisaga.

Dodajmo da su sponzori ovogodišnjeg festivala, uz Grad Novi Marof, tvrtka Comet d.o.o., M Desing i Art, Hrego Desing, Tehnoguma d.o.o. i voćarna Non stop Novi Marof.

Pojedinačni rezultati

Pobjednici malonogometnog turnira kod djevojčica bila je ekipa DV Gumbek, slijede DV Tratinčica i DV Novi Marof, dok su kod dječaka pobjednici ekipa iz DV Tratinčica, drugo mjesto DV Pčelica i treće DV Novi Marof.

U trčanju na 60 metara kod djevojčica pobijedila je Anja Slatina iz DV „Novi Marof”, zatim Ena Čolja iz DV „Leptirić” i Hana Hanc kao treća iz DV „Tratinčica”. U utrci dječaka najbolji je bio Damjan Denac iz DV „Tratinčica”, drugo mjesto osvojio je Emil Hrebak iz DV „Bambi”, a treće Niko Martinez iz DV „Gumbek”.

U bacanju loptice prvo mjesto osvojila je Amelie Vuradin iz DV „Novi Marof”, zatim Elena Smođi iz DV ” Leptirić” te Nikol Levatić iz DV “Gumbek”. Kod dječaka prvo mjesto osvojio je Leon Hajduk iz DV “Tratinčica”, drugo mjesto Adam Turković  iz DV ” Gumbek”, a treće mjesto Fran Klasić iz DV “Pčelica”.

U skoku u dalj prvo mjesto osvojila je Julia Tuk iz DV Novi Marof, zatim Julija Pokos iz DV ” Tratinčica” te Bruna Horvat iz DV Novi Marof. Kod dječaka prvo mjesto osvojio je David Čamić iz  DV “Sretna djeca”, drugo Gabrijel Pofuk iz DV “Sretna djeca”, a treće mjesto osvojio je Gabrijel Horvat iz DV ” Gumbek”.

U disciplini štafeta 4x20m najbolje su bile djevojčice DV „Novi Marof”, zatim DV “Sretna djeca”, i DV “Tratinčica”. Kod dječaka pobjednici su iz DV “Bambi”, zatim DV “Tratinčica” i DV “Sretna djeca”.

U natjecanju odgojiteljica u disciplini štafeta u guranju automobilske gume prvo mjesto osvojile su odgojiteljice DV “Gumbek”, drugo mjesto DV “Pčelica”, a treće mjesto odgojiteljice DV “Leptirić”.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje