Četvero volontera Caritasa Varaždinske biskupije 2019. godinu zaključilo je obilježavanjem 15. i 25. obljetnice volonterskog rada. Naime, Marija Balenta, Ana Vrbanić i Marko Kolarek primili su priznanja za 15, dok je Ružica Cestar dobila priznanje za 25 godina volontiranja.

Troje od njih bilo je u mogućnosti ispričati svoja iskustva iz dugogodišnjega humanitarnog rada.

Od rata do danas

Ružica Cestar (77) volontirati je počela za vrijeme Domovinskog rata.

– Tada sam vodila ured kod fratara. Dolazili su ljudi sa svojim problemima, a ja sam ih uputila kamo je trebalo. Svaki dan ih je bilo mnogo, roditelji bez djece, žene bez muževa, ljudi su plakali, ridali… Gotovo svakog dana je došao netko komu je netko poginuo, a nitko od nas nije bio spreman na takve strahote. Proživljavali smo to s tim ljudima i te misli smo sa sobom nosili kući – započela je svoju priču najstarija nagrađena volonterka te dodala da im je tešku situaciju olakšao dolazak sada pokojnog liječnika Pavla Brajše, jednog od najpoznatijih hrvatskih psihijatara.

Situacije iz rata ostale su duboko urezane u sjećanju, no od tog je vremena do danas ipak ostalo nešto lijepo:

– Puno godina poslije rata ljudi su mi se javljali sa zahvalom. Ja to nisam na taj način gledala. Još dan-danas ima jedna gospođa koja ne propusti nijedan blagdan ili praznik – Uskrs, Božić, Novu godinu… – da mi se ne javi. Kaže da nemam pojma koliko sam joj pomogla kada joj je bilo najteže – ispričala je Ružica Cestar.

Danas srijedom i petkom radi u Caritasovom odjelu za novorođenčad, gdje pribavlja kolica, krevetiće, odjeću, obuću i sve ostalo što trebaju najmlađi, djeca do škole. Iskustva su joj sada, kaže, lijepa jer nema tako bolnih trenutaka. Javljaju se obitelji koje nemaju dovoljno novaca, a trebaju osnovne stvari za djecu. Tada ona, ako trenutno nečega nema u zalihi, zapiše što treba i pokuša nabaviti.

– Lani smo imali 15-ak novorođenačkih i nešto manje od 600 ostalih dječjih paketa, to je nešto manje nego godinu prije. Volontiranje je dobrobit, ali ne samo za korisnike nego i za nas. Čovjek se osjeća plemenitije, zadovoljnije. Sretna sam kada uspijem nešto nabaviti za te ljude – govori naša sugovornica.

Manjak volontera

S druge strane, Ana Vrbanić (73) volontira u Caritasovoj kuhinji, gdje priprema namirnice za ručak, koji potom dijeli. Relativno mlada je otišla u mirovinu, pa je osjetila potrebu da višak slobodnog vremena iskoristi za volontiranje.

– Kada dijelim ručak na liniji i vidim da dođu žene s malom djecom, to me dosta pogađa. Ali, mnogi nas već poznaju, pa kada dođu, pozdrave, nasmiju se, porazgovaramo s dječicom i roditeljima… tada je lijepo i njima i nama – rekla je Ana Vrbanić te napomenula da to nije težak posao, ali je problem taj što nema dovoljno volontera.

U kuhinji se radi u dvije smjene, pa tako jedna smjena jedan tjedan radi četiri dana, a idući dva dana. Tu ukupno radi 16 volontera, a dnevno se priprema oko 300 obroka.

– Korisnici tu imaju samo ručak, ali neki nose hranu kući, pa uvijek skuhamo više. Dolaze nam jesti i iz prenoćišta, pa ako traže kruha ili kakav komadić mesa, uvijek im damo da si spreme za večeru. Kad smo bili na staroj lokaciji, sve smo radili ručno, sad je lakše jer imamo mašine za rezanje, ali i dalje nas nema dovoljno. Trebaju nam mlađi volonteri, apeliramo na sve žene i muškarce koji idu u mirovinu i imaju dosta slobodnog vremena da nam se pridruže i da se „pomladimo“. Ja sam zadovoljna, odem među ljude, čujem vijesti… dok me zdravlje služi, još uvijek imam volje – govori sa smiješkom.

Treća nagrađena volonterka Marija Balenta također je u mirovini, a u Caritasu čisti i glača kute, stolnjake i ostalo rublje, no ovog puta nije bila u mogućnosti podijeliti svoja volonterska iskustva.

Donatori

Marko Kolarek (33) najmlađi je nagrađeni humanitarac, koji pomaže pri volontiranju još od malih nogu.

– Sve je počelo od mog djeda i sad pokojne bake. Kad su oni počeli volontirati, ja sam se kao mali „motao“ po prostorijama, pomagao nositi stvari i sve ono što je trebalo. Meni je to sve bilo više kao igra i ispunjavanje vremena, sve do 18. godine, kada sam dobio vozačku dozvolu i mogućnost da mogu upravljati kombijem – ispričao je Marko.

Tada se ozbiljnije posvetio humanitarnom radu. Sada s djedom ide k donatorima, prevozi robu od župa, trgovačkih centara ili ostalih i doprema je u Caritas. Osim toga, sudjeluje u podjeli prigodnih paketa, koja se priređuje dva puta godišnje, ali i u svemu ostalome što treba. Određenog radnog vremena nema, već vozi prema potrebi, a nekad su to i subote i nedjelje.

– Volim pomagati, volim kad mogu napraviti dobro djelo. Širimo ljubav, poruku da je dobro činiti dobra djela. Nisam baš često u direktnom kontaktu s korisnicima, moj posao je doprema, ali drago mi je da sam jedna karika u tom lancu, u distribuciji od darivatelja do krajnjega korisnika, odnosno onoga u potrebi – govori Marko, koji je ujedno djelatnik Varaždinske biskupije. Zaposlen je u računovodstvu, župni je suradnik, a aktivan je i u katoličkim skautima.

Otkrio je i da postoje redovni donatori koji daju kruh, pecivo, jogurte, mlijeko i ostale namirnice na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj bazi. To su pravne osobe, dućani i restorani, a volonteri u kuhinji prilagođavaju se donacijama – meni za ručak prilagođava se onomu što imaju u skladištu ili prema roku trajanja proizvoda.

Ukupan broj volontera u Caritasu je oko 50, a u radnom su odnosu samo glavni kuhar i skladištar.

– Broj volontera varira. Dođu ponekad neke žene volontirati, ostanu dva-tri puta i više se ne jave. To je problem, pa molimo sve koji imaju vremena da dođu pomoći. Vidjet ćete, isplatit će vam se! – složni su volonteri Caritasa.