UTMB Mont-Blanc najprestižnija je trail utrka na svijetu. Godišnje se za nju prijavi čak 27.000 ljudi, a sreću da startaju ima njih 2300 nakon izvlačenja. Među natjecateljima koji su startali utrku bili su Varaždinci Marko Dugandžić (40) i Dean Štrlek (37) te Međimurac Bojan Bračko (39).

No, nije ovaj trojac iz SRD 315 Sjeverozapad samo startao utrku, već ju se završio.

Sreća?

– Znamo ekipu koja se godinama priprema za nastup na utrci i jednostavno nema sreće s izvlačenjem. Velika je stvar uopće bila sudjelovati, no uspjeli smo je i završiti – istaknuli su ponosno Marko Dugandžić, Bojan Bračko i Dejan Štrlek koji su se posljednje dvije godine intenzivno pripremali za utrku od 171 kilometara s 10.000 metara visinske razlike.

– Trenirali smo na Ivanščici i stadionu Sloboda. Naravno da bi se uopće mogli prijaviti morate u zadnjih godinu dana imati završene dvije utrke od 100 kilometara ili pak utrku od 100 milja te jednu utrku od 50 kilometara – rekao je Marko Dugandžić koji je završio utrku koja se trči oko najvišeg europskog vrha te prolazi kroz Francusku, Italiju i Švicarsku. Utrka ima nekoliko kontrolnih točaka i na svaku natjecatelji moraju stići u maksimalnom zadanom vremenu. Ako natjecatelj ne stigne na kontrolnu točku u tome vremenu, oduzima mu se broj i automatski je diskvalificiran.

Ovu spartansku utrku u prosjeku završi samo 60 % natjecatelja. Dugandžić je utrku završio u vremenu 46:21:49, Štrlek za 45:07:09, a Bračko u vremenu 45:50:08.

– Uf, bilo je čupavo, ali nema toga Boga da odustaneš. Kad si tamo, među svom tom kremom najboljih trail trkača na svijetu, osjećaš se stvarno posebno – dodao je Dugandžić koji se tijekom utrke borio s ozljedama fleksora kuka i lista.

– Na takvoj utrci koja traje dva dana otvaraju vam se stare rane, odnosno ozljede koje su vas prije mučile. Bilo je zbilja kriznih situacija, no tu su moji suporteri supruga Rosana i Nino Vinković odigrali ogromnu ulogu – istaknuo je Dugandžić.

Suporteri

S njim se složio i Štrlek kojeg su kroz utrku podupirali Jelena Sekelj i Oskar Mažgon.

– Iako ti mnogi kažu: “Što će ti suporteri?”, to nije tako. Ti ljudi ti toliko mnogo znače. Sve ti spreme, što god trebaš od okrijepe, no ono što je najvažnije je da te pripreme na to što ti slijedi u utrci nakon pojedine kontrolne točke. Naravno pružaju ti veliku podršku i neizmjerno te bodre – rekao je Štrlek.

Bojanu Bračku su suporteri bili supruga Natalija te Smiljana i Dražen Janžek. Sva trojica trčali su nadljudskim naporima, pa čak i na nadmorskoj visini od 2600 metara.

– Ma nije problem nadmorske visini, jedino što vjetar jače puše i hladnije je. Najveće probleme imali smo kad smo se spuštali. Tu ti iznimno trpe mišići i zglobovi. Baš su nas ubijali ti spustovi – rekao je Dugandžić s njim se složio i Štrlek.

– Na ravnici nije bilo problema, čak ni na usponu, ali kod spustova bilo je jako teško. Ovo što je Marko napravio, to je izvanredno. U tako lošem stanju, s takvim ozljedama, završio je utrku. Moram reći da je polovica natjecatelja koja nije završila utrku bila u sigurno boljem stanju nego Marko – pohvalio ga je Dean Štrlek koji je tijekom utrke imao problema sa žuljevima.

Ozljede

Sa žuljevima je problema imao i Bojan Bračko.

– Imao sam dva ogromna žulja na peti. Oni su malo smetali, ali ništa strašno. Naravno, da sam bio umoran nakon utrke, no još sam čak i kući vozio kombi – dodao je Bračko iz Šenkovca.

Uz ozljede i žuljeve koji su ih mučili, Štrlek, Bračko i Dugandžić borili su se s halucinacijama.

– Najgore je kad se spusti noć. Tada počinju halucinacije. Za panjeve mislite da su životinje, a ja sam iza sebe čuo glasove Marka i Rosane iako su iza mene bili neki Francuzi – ispričao nam je Štrlek.

Naravno, neki i pokleknu pa zaspe pored staze.

– Strgan si tijekom noći i valjda da zaspim na dvije minute, prespavao bih cijelu utrku. Bilo je borbi u glavi. Vidiš ljude kako spavaju uz stazu, a jedan natjecatelj je spavao u potoku – dodao je Dugandžić. Obojica Varaždinaca imala su krizne situacije, razmišljali o odustajanju, no nisu pokleknuli.

– Najgore je kad si počinjete zamišljati koliko još imate do kraja. Tu jaka glava ima važnu ulogu – otkrio je Štrlek. Na kontrolnim točkama više se odmarao Bračko nego Štrlek i Dugandžić.

– Pola sata sam se odmarao u svakoj kontrolnoj točci – dodao je Bračko.

Krize

U kontrolnoj točci dočekali bi ih njihovi suporteri, a tamo su natjecatelji mogli nešto pojesti.

– Jeo sam samo juhe i čokoladice. Jedino sam imao veliku želju da pijem Fantu limun, pa su onda za mene u cijelom Chamonixu tražili to piće – nasmijao se Dugandžić koji je dodao da je zanimljivo da se na UTMB utrku prijavljuju uglavnom stariji natjecatelji.

– Mi smo bili među mlađima. Nećete na startu te utrke vidjeti 20-godišnjake, jer jednostavno za tu utrku morate biti brutalni u glavi – jasan je Dugandžić koji je najbliže odustajanju bio na predzadnjoj kontrolnoj točci.

– Ove godine bila je specifična situacija jer je organizator zabranio tablete protiv bolova. Došao sam dvije minute do vremena na kontrolnoj točci. Jedva sam se gegao. Tražio da mi daju blokadu. Već se medicinski tim razgovarao da moram odustati. No, Rosana me izvukla van i nastavio sam utrku – istaknuo je Dugandžić koji je u finiš u Chamonixu ušao među posljednjima.

– Kad sam ulazio u cilj grad je bio prepun jer je taman bilo proglašenje. Cijeli grad je navijao za mene. Osjećao sam se kao svjetski trail trkač. Nezaboravno iskustvo – ističe Dugandžić.

Prazno

No, obojica su se nakon utrke osjećala vrlo isprazno.

– Stvarno si brutalno potrošen i još te puca adrenalin, ali osjećaš se baš prazno – dodao je Štrlek koji radi kao brend menadžer u jednoj farmaceutskoj kompaniji, dok je Dugandžić trener u Teniskom klubu Varteks.

Trail utrke kojima se bave više od pet godina su im hobi i ispušni ventil, a nakon UTMB utrke oporavljali su se oko dva tjedna.

– Meni se tek nakon dva tjedna obnovila koža na stopalima – otkrio je Štrlek, dok je Dugandžić kad se vratio imao i koronavirus.

– Još me i korona satrla, no u jednu ruku i dobro jer sam bio prisiljen mirovati – rekao je Dugandžić koji je imao podljeve na listu i na mjestu fleksora kuka.

Sad kad su se dojmovi slegli, obojica planiraju nastaviti nastupati na ekstremnim trail utrkama.

– Želja je Trail de St. Jean. Riječ o utrci od 330 kilometara s visinskom razlikom 24.000 nadmorske visine – zaključio je Dugandžić.