Canjuga o drvenoj medalji

Žao mi je izbornika Željka Babića jer je dobar čovjek, trener i veliki radnik. Sličnom medijskom i linču javnosti bio sam i osobno izložen kao izbornik hrvatske ženske rukometne reprezentacije.

Naime, na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj 2014. godine nismo uspjeli proći skupinu. Bio sam bez ozlijeđene Mirande Tatari i pod pritiskom nismo izdržali. Tada sam dao ostavku i to je bila moja odluka. Kad seciramo nastupe hrvatske muške rukometne reprezentacije u Francuskoj, moramo krenuti s pretpostavkom da nam je prije početka prvenstva cilj bio ući među osam najboljih. To smo i ostvarili. Ušli smo u polufinale i tamo doživjeli dva bolna poraza, koji će svi pamtiti. No, da nam je to netko ponudio prije prvenstva, sigurno bi to objeručke prihvatili. Ipak, boli način na koji smo izgubili od Norveške i Slovenije. Po meni nije ključan trenutak utakmice protiv Norveške bio promašeni sedmerac Horvata. Pet minuta prije kraja imali smo plus dva, a i u napadu u kojem je izboren sedmerac Musa je promašio čisti zicer. Također, u prvom produžetku imali smo plus dva i to kasnije olako ispustili. Što se događalo na terenu to najbolje zna izbornik i u to ne ulazim.

Umor

Također, protiv Slovenije svi smo očekivali da ćemo moralno potonuti nakon poraza od Norveške. To nije bio slučaj. Odlično smo igrali do 45. minute, imali plus osam i na kraju izgubili. Osobno bih na plus osam stavio sve mlade igrače i rekao im neka poginu na terenu. Također ne bi mi u igri u isto vrijeme bili Duvnjak i Cindrić, već bi uvijek jedan bio izvan igre, a drugi u polju. Ono što se dogodilo našima je umor, i Babić je reagirao i u 55. minuti kad smo još imali vodstvo isticao da još nije gotovo. Što se dogodilo u obje utakmice trener najbolje zna i u to se ne želim miješati.

Svi ogorčeni

No, javnost je ogorčena, kao i ljudi iz Saveza, četvrtim mjestom na svijetu. Iz Saveza je cijelo vrijeme cilj bio „slaganje“ ekipe za Europsko prvenstvo u Hrvatskoj iduće godine. Ako je tako, onda konstatacije o razočaranju padaju u vodu. Također, moramo si priznati da igrači koje ima Babić nisu ni blizu onih koje je vodio Lino Červar i s kojima je osvojio Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. i olimpijsko zlato u Ateni 2004. godine. Naime, Stepančić i Šebetić nisu ni blizu Metličića, Mamić ne djeluje kao Lacković, vratari Losert, Matošević i Šola su bolji od današnjih Pešića, Stevanovića i Ivića, Sulić i Vori su bolji od Muse i Kontreca, Džomba je bio jači od Horvata, Balić od Duvnjaka. Jedini igrač iz sadašnje reprezentacije koji je top svjetska klasa je Manuel Štrlek koji je bolji od Nikše Kaleba, ali je Kaleb bolje igrao u obrani. Zato se moramo osvijestiti jer smo četvrti na svijetu.

Pa vas pitam u kojem smo sportu četvrti na svijetu i u kojem području?

Izvor:
Foto: Arhiva