Nakon turneje po Europi s Ansamblom narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, mladoj Aniti Huđek iz Varaždina, plesačici/pjevačici u Ansamblu, ukazala se prilika da posjeti Zanzibar, otočni dio egzotične Tanzanije s pogledom na prostranstva Indijskog oceana.

Avionska karta završila je u džepu nakon poziva Nataše Krsmanović, prijateljice iz Beograda koja posljednjih godinu dana boravi u Africi, gdje od siječnja 2020. radi u zanzibarskoj školi za djecu od dvije do 11 godina – Kiwengwa Independent School.

Karibu, Zanzibar!

Let iz Zagreba preko Dohe do Zanzibara prošao je po planu, a već po dolasku na aerodrom uslijedio je prvi kulturološki šok, koji je dao naslutiti da će ovo putovanje biti itekako zanimljivo.

– Kako sam izašla iz aviona, zapuhnuo me val vrućine i vlage. Uputili smo se prema aerodromu; kaos je blaga riječ za događaje koji vas dočekaju. Čekanje u redu bez ikakvog reda, 300-ak ljudi u prostoriji bez ventilacije, pomicanje u nove redove… – govori nam Anita.

Kad je konačno obavila proceduru, na suncu ju je dočekao Ally, simpatičan taksist s njezinim imenom na tabli, koji ju je odveo do mjesta Kiwengwa, gdje žive Nataša i njezin dečko Habib, koji se bavi izradom projekata za razvoj turizma u Africi.

– Prvo me obuzeo strah da ćemo „pokupiti“ nekog od prolaznika ili biciklista jer prometni znakovi ne postoje, a semafor se ignorira, ali brzo sam se smirila shvativši da je ovakva vožnja ovdje normalna i da se apsolutno nitko ne uznemirava. Svakih 15 kilometara škola, trgovine na kotačima, bicikli, mopedi i „Ferrari cow“ kao prijevozna sredstva, “dala dala” (autobus) koji kao da je ispao iz filma „Ko to tamo peva“, puno boja i uzoraka, od marama koje plešu na vjetru preko raslinja do malenih kuća. Kao malo dijete promatrala sam taj kaotičan svijet oko sebe. Stigavši do kuće, Ally je sa mnom čekao domaćine, pa smo prikratili vrijeme učeći nove riječi u hladovini pod palmom. „Karibu, Zanzibar!“ („Dobrodošli u Zanzibar!“) i „Asante, asante sana!“ („Hvala, hvala puno!“) – prve su svahili riječi koje sam naučila!

Hakuna matata

Jedna od plaža s fotografija koje se izlistaju kada u Google utipkate „Zanzibar“ nalazi se na minutu hoda od kuće domaćina u kojoj je Anita bila smještena.

– Sunce, povjetarac, bijeli pijesak, topli Indijski ocean, toliko nestvarno da mi je trebalo vremena da povjerujem sama sebi. Odmor za dušu i tijelo, hakuna matata! – bila je oduševljena Varaždinka.

Posebno su je oduševile krave koje slobodno šeću okolo, vole se maziti i nije im strano fotografiranje s turistima, a ljudima na plažama i cestama često prave društvo i koze, magarci, kokoši, psi ili mačke.

U društvu domaćina, drugog dana bilo je vrijeme za posjet „centru“ malog mjesta Kiwengwa – mjestu trgovine, razmjene robe i druženja. Uslijedila je nabavka voća.

– Banane, žute i zelene, za kuhanje i pečenje, ananas, razne vrste avokada, tikvi i manga, dugoljaste lubenice, papaja, marakuja, agrumi… Miomirisa i boja na sve strane! Nakon kupovine počastili smo se lokalnim specijalitetom: sokom od šećerne trske s limetom – rekla je Anita.

Prepun avantura bio je idući dan – došao je red na posjet glavnom gradu Zanzibara, Zanzibar Cityju, čiji centar čini stari antički grad Stone Town, koji je od 2000. godine pod zaštitom UNESCO-a, a naša je Varaždinka osvojila i obližnji otok Prison Island.

Zanzibar City

– Vožnja “dala dalom” do glavnoga grada trajala je 40 minuta, no vrijeme proleti jer se toliko toga događa uz glavnu cestu. Uputili smo se u stari dio grada, koji ima povijesnu arhitekturu i jedinstvenu kulturu, spoj antike s arapskom, indijskom, perzijskom, europskom i svahili kulturom. Radi se o labirintu vrlo uskih ulica s kućama, trgovinama, malim radnjama, bazarima i džamijama, a sve je od pijeska i kamena – opisala je, uz napomenu da bi se u tom labirintu izgubila da nije imala odličnog vodiča po imenu Rama, koji je u vremenu za odmor ostao zbunjen i iznenađen njezinom gestom dijeljenja grickalica jer lokalno stanovništvo nije naviklo da turisti s njima dijele svoje stvari i hranu.

Osim Stone Towna, Anita je u glavnom gradu posjetila i rodnu kuću legendarnog Farrokha Bulsare, puno poznatijeg pod imenom Freddie Mercury. Danas je njegova rodna kuća, kaže, jedna od atrakcija otoka, a nedavno je u njoj otvoren muzej posvećen ovom velikom glazbeniku. Muzej je danas i Sultanova palača, koju je također obišla.

Nadalje, jedan od šokantnih trenutaka koji čovjeka jedno vrijeme ostave nasamo sa svojim mislima svakako je bio posjet nekadašnjoj tržnici robova.

– Cijena ulaznice je 5 dolara, no vrijedi jer će vam dobar vodič ispričati cijelu povijest otoka. Unutar kompleksa, na mjestu gdje se odvijala prodaja, danas ponosno stoji anglikanska crkva. Mogu se posjetiti i prostorije u kojima su se robovi „skladištili“ i sledi ti se krv u žilama kada u podrumu slušaš priče o tim jadnim ljudima, poput one da je njihova cijena ovisila o intenzitetu boli koju su mogli podnijeti prilikom bičevanja – ispričala je.

Prison Island

Onaj tko posjećuje Zanzibar nikako ne smije propustiti izlet na otočić Changuu, koji je danas poznat pod imenom Prison Island zbog zatvora koji ga je obilježio. U jednom je periodu služio i kao karantena za oboljele od žute groznice, a danas je mali otok dom divovskim kornjačama, paunima i malim antilopama, a dio zauzima i hotel. Predivna plaža koja ga okružuje stalno mijenja oblik zbog velikih promjena u plimi i oseci.

– Ono što me stvarno oduševilo na cijelom Zanzibaru je ta obiteljska atmosfera, sve teče svojim tokom – istaknula je Varaždinka, a najviše pozornosti privukle su divovske kornjače, koje su naviknute na ljudsko društvo.

Postoje dvije vrste kornjača na otoku: aldabra divovske kornjače, koje su na Zanzibar stigle kao poklon sa Sejšela, te nešto manje zanzibarske kornjače.

– Stvarno vjerujem da životinje osjete osobu, onako istinski i duboko, zato straha nije bilo, pa sam uživala sjedeći pored njih, hraneći ih, mazeći i masirajući im vrat i noge, to baš jako vole. Najstarija kornjača ima 195 godina i kako je gospodin čuvar rekao: „Iako ima 195 godina, i dalje može raditi ‘bunga bunga’!” Mislim da potrebe za prijevodom nema! – govori sa smiješkom.

Hrana

Najbolje osvježenje nakon cjelodnevnog istraživanja na vrućini i sparini je mladi kokos – voda kokosa i nakon toga meso mladoga kokosa, a nezaobilazna je bila i lokalna zalogajnica. Upravo je to jedno od glavnih pitanja prilikom posjeta nekomu mjestu – kakva je hrana?

– Pikantna govedina s rižom i začinima; sve je bilo “pili pili” (ljuto), što meni odgovara, i jako fino. Odlučila sam tako jesti u malim lokalnim „bistroićima“ ili kod kuće ili „s ceste“. Restorane za turiste sam izbjegavala. I to je bila prava odluka – ističe.

U zanzibarskoj prehrani općenito prevladavaju govedina i riža, koja je malo drukčija od one koju mi konzumiramo, govori Anita, i to je najčešće ljuto, a, naravno, jede se i puno ribe. Nerijetko se u hranu dodaju razne kombinacije začina, povrća i voća, kao što je, primjerice, urojo juha ili „zanzibarski mix“, u koji kuhar dodaje sastojke po želji naručitelja te se jede s chapati kruhom: – Urojo juha mi je ondje definitivno bila najdraže jelo. Guštala sam u hrani, toliko kombinacija, drugačije i fino!

Budući da se uz zanzibarski jelovnik veže mnoštvo začina, Anita nikako nije mogla propustiti posjet vrlo bogatoj farmi začina, kroz koju ju je provela vodičica.

Život u Zanzibaru

I dok mnoštvo boja, okusa i mirisa, „hakuna matata“ način života i česti uzvici „pole, pole“ („polako!“) odaju dojam lagodnog života, tamošnje stanovništvo susreće se sa svojim problemima. Većina mještana bavi se turizmom na razne načine, suvenirnice i restorani za turiste drže cijene otprilike kao što su u Hrvatskoj ili skuplje, a prosječna plaća na Zanzibaru je otprilike 150 dolara. Pritom se obrazovanje i zdravstvo skupo plaćaju, pa su siromaštvo i neobrazovanost društva najveći problemi. Kriminala na otoku je vrlo malo, za razliku od kopnenog dijela Tanzanije. Otok je prilično siguran – nema krađa ni nasilja, no turistima se noću nerijetko nudi droga jer je to još jedan brz način zarade. Velika prijetnja lokalnom neobrazovanom stanovništvu su razni pridošlice, sektaši iz zapadnih zemalja skloni manipuliranju religijskim svjetonazorima radi financijske koristi.

Velik problem predstavlja i ekološka neosviještenost lokalaca – dok su plastične vrećice na otoku zabranjene, što se na prvu čini kao odličan potez, s druge strane, smeća ima posvuda, govori Anita.

Za kraj, Varaždinka je saznala ponešto i o ratu i današnjem životu u Ruandi, budući da simpatični domaćin Habib, dečko njezine prijateljice Nataše, vuče korijene iz Ruande, no više o tome saznat ćemo nekom drugom prilikom.

Najposebniji dan – druženje s djecom

– Najposebniji dan definitivno je bio onaj kada smo se družili s djecom. Svratili smo prvo do sirotišta, pa do škole i na kraju smo se družili s djecom Masaija. Učili smo plesati i pjevati, ponovili novonaučeno gradivo, a posebno su ih obradovali pokloni, bojice i igračke koje su darovali Ansambl LADO, KUD Sijač Lučko i prijatelji – otkrila je Anita.