Naslovna fotografija: Mirko Banjeglav

U izložbenom prostoru Centra za kulturu u Čakovcu protekloga četvrtka, 1. listopada, otvorena je izložba fotografija Facebook grupe “Čakovčanke i Čakovčanci” pod nazivom “Čakovec nekoć IV. – priča o kupalištu na kraju grada”.

Otvorio ju je autor i organizator, ujedno administrator spomenute Facebook grupe, Daniel Hampamer-Kiga, a prisustvovali su joj i zamjenik gradonačelnika Čakovca Zoran Vidović te europarlamentarka Sunčana Glavak.

Ovo je četvrta izložba u organizaciji popularne Facebook grupe Čakovčanke i Čakovčanci s fotografijama objavljenima tijekom osam godina otkad grupa postoji. Tema izložbe, ovoga puta, je Gradsko kupalište koje je radilo šezdesetak godina, od 1934. Motivi na fotografijama raspoređeni su od same izgradnje do rušenja u devedesetima prošloga stoljeća, dok je najveći broj s motivima svakodnevnih ljetnih radosti posjetitelja kupališta, mladih i starih, u nekoliko generacija.

Autori fotografija su Josip Strahonja, Josip Tarnai, Mirko Banjeglav, Ivica Žišković, Emil Hudin, Edo Lukman, Bojan Damiš, Josip Štingl i Zlatko Vrzan. Jedan od ciljeva izložbe je da iz mraka ladica i privatnih arhiva izvuče fotografije koje, kako vrijeme prolazi, postaju sve dragocjenije.

Izgradnja kupališta

Jedan od najznačajnijih događaja u rekreaciji građana dogodio se 1934. godine kada se prišlo gradnji kupališta u Čakovcu na privatnu inicijativu i uz pomoć općine. Postojao je “akcioni odbor” za gradnju kupališta, koji je sazvao sastanak građana 18. travnja. Na čelu odbora je Adolf Fischer. Gradnja je zamišljena na sljedeći način: dio novca bila bi subvencija općine, i to u visini od 48 000 dinara iz već postojećeg fonda za gradnju kupališta. Sljedećih 12.000 dinara osiguralo bi Društvo za proljepšavanje Čakovca… (Izvor: Marin Horvat – “Razvoj tjelesnog vježbanja i sporta u Čakovcu”).

Nostalgija za kupalištem

“Završila je škola…jupiii…praznici…Tata mi je donio godišnju ulaznicu za kupalište. Kako li sam samo sretna bila. Počelo je ljeto. Škvadra iz kvarta po cijele dane provodila je tamo. Svega par stotina metara od kuće. Tri bazena. Olimpijski, srednji i mali. Što sve nismo naučili, tamo, na našem kupalištu.

Ručnik, karte, lopta, puno veselja, uvijek nasmiješena lica. Od ranog smo jutra zvonili jedni drugima na vrata, sačekivali se na stubištu i onako, čoporativno, kretali na kupanje. Tik do prvih tuševa, pokraj olimpijskog bazena, uvijek je bilo mjesto gdje smo se smjestili. Nismo ga rezervirali, ali nekako, kao da se podrazumijevalo da je to naše mjesto. Cure i dečki iz Nazorove. Svaka je škvadra iz kvarta imala svoje. I kao nepisano pravilo toga smo se držali.

Voda u bazenima nije bila grijana. Osim od sunca. Ali to nam nije smetalo. Ostavljali bi ručnike i odmah poskakali u vodu. Dečki su potapljali cure, a one su vrištale, kao da im to ne paše. A zapravo, sve je to bilo dio igre u kojoj smo svi uživali. Ponekad smo pravili ludosti. Trčali iz jednog bazena u drugi, pogotovo ako su u nekom mijenjali vodu pa je bila ledena kao iz pipe. Cvokotali nam zubi i poplavile usnice, ali tko će jednom tvrdoglavom pubertetliji reći da to nije dobro, kupati se u hladnoj vodi. Ništa nam nije smetalo. …
…Možda sam neke stvari zaboravila. Možda potisnula u svom sjećanju, ali jedno sigurno znam. Nikada nisam toliko uživala u ljetu kao kad sam bila dijete. Jer, naše staro kupalište nije bilo samo obično kupalište. Bio je to pravi mali raj u jednom radišnom gradiću, oaza čiste radosti, naše more. Bilo je to mjesto koje je obilježilo živote mnogih, zato ga se i danas s takvom nostalgijom sve češće sjećamo.” (Vesna Janković)

Moderatorica je na otvorenju bila povjesničarka umjetnosti Maja Žvorc. Izložba će ostati otvorenom do 26. listopada.