Inga Grgić, Sabina Petković i Stela Horvat iz Karate centra Šenkovec dobitnice su Nagrade „Dražen Petrović“ Hrvatskoga olimpijskog odbora. Dodijeljena im je povodom obljetnice utemeljenja toga tijela prošlog mjeseca kao članicama juniorske karate reprezentacije u katama.

Tim smo povodom razgovarali sa šesnaestogodišnjom Ingom, učenicom Srednje škole Čakovec.

– Drugi sam razred opće gimnazije Srednje škole Čakovec. Što se tiče karatea i nadahnuća za bavljenje tim sportom, ono izvire iz dviju činjenica: da je moj otac Tihomir karate trener i izbornik te da sam se dugo bavila plesom. Jednoga dana htjela sam vidjeti što to on toliko zanimljivoga radi… Otišla sam na trening, radili smo razne vježbe za motoriku, ljestve, koordinacije, sprinteve, nekakve igrice i slično…

Eto, dan-danas sam još tu, upravo se navršilo deset godina otkako treniram. Roditelji i obitelj su mi definitivno najveća podrška u karateu i u dobrim i u lošim trenucima. Uvijek su tu da me tješe kad dođe do poraza ili slave kad je pobjeda u pitanju. Ponosni su na mene jer vide koliko se trudim i koliko toga žrtvujem… Uz prijatelje, koji su, naravno, također podrška, otac Tihomir i majka Bojana su najveća! – kaže Inga.

Red, rad i…

Dodaje da je atmosfera na treninzima najčešće odlična:

– Kad se trenira, vladaju red, rad i disciplina – ali među vježbama i tijekom treninga cijelo vrijeme se šalimo i s trenerom i međusobno. Svi smo prijatelji, ne samo na treninzima… Ponekad dolazi i do nesuglasica zato što smo možda ustali na krivu nogu (smijeh)… Umorni smo i iscrpljeni, no sve je to normalno i riješi se nakon nekog vremena.

Moja se ekipa sastoji od mojih najboljih prijateljica, Stele i Sabine. Prijateljice smo već niz godina! Stela i ja se poznajemo još od vrtića, dok smo Sabinu povukli u ekipu zato što nam je trebala treća članica. Ona nam se učinila odličnom jer je prije radila borbe, osim kojih na ekipnim natjecanjima postoji i kategorija kata.

Kate podrazumijevaju borbu sa zamišljenim protivnikom – imamo određene elemente u određenom ritmu koje onda izvodimo pred sucima. Družimo se cijelo vrijeme, nerazdvojne smo i ovisimo jedna o drugoj… Ne radi se o klasičnom prijateljstvu, već odnosu koji se temelji na iskrenosti, međusobnoj podršci, zabavi, uživanju u karateu i tako dalje.

Ostali ljudi s kojima radim ili sam se upoznala putem karatea neki su od najkvalitetnijih i najboljih koje sam upoznala u životu! Dijelimo iste interese, imamo isti cilj, odričemo se mnogočega, žrtvujemo svašta da bi natjecanje izgledalo kako treba. Valja, na primjer, paziti i na prehranu! Ako taj vikend imamo pripreme, primjerice, nema rođendana! Sama se ni ne sjećam kad sam zadnji put slavila rođendan…

Posvećeni smo samo jednome – naravno, volimo se zabavljati i družiti – ali kad se radi, radi se; kad je natjecanje, natjecanje je! – ističe mlada karatistica. Dodaje da je putem bavljenja karateom upoznala puno ljudi iz svih dijelova svijeta, pri čemu nije nemoguće da nekoga od njih jednoga dana i posjeti u nekoj dalekoj zemlji. Smatra da se nikad ne zna tko može pomoći u bilo kakvoj škakljivoj ili drugoj situaciji.

Divna iskustva

– Uz pomoć karatea stvaraju se predivna prijateljstva za cijeli život! Upoznajete ljude, stvarate lijepa iskustva, proputujete jako puno! Sa svojih šesnaest godina posjetila sam mnoge zemlje kao što su Danska, Čile, Španjolska, Francuska, Italija, Srbija, Bosna, Slovenija, Austrija, Mađarska, Argentina, Nizozemska… Naravno, cilj je uvijek što bolje odraditi natjecanje.

Temelj treninga ovisi o razdoblju: kad imamo natjecanje, tada radimo isključivo karate…  Svaki dan ponavljamo jedno te isto do savršenstva, do automatizacije, ali naravno, nikada nije dovoljno dobro da ne bi moglo biti bolje! Kad smo izvan sezone, tada se priprema temelji na radu u teretani, treninzi su svakoga dana po sat-dva, nekad i tri, tijekom vikenda idu pripreme… Slobodnog vremena zato imam jako malo.

Tijekom sezone, ako mogu, uzmem vremena za sebe: odmorim se, odspavam kako treba, gledam filmove, čitam knjige, radim za školu (odlična sam učenica!), družim se s obitelji, nađem vremena za prijatelje koje ponekad vidim jednom u 5 – 6 mjeseci… Tu i tamo odem u šetnju, uživam u prirodi, prošećem gradom… To me opušta. Treninzi znaju biti jako naporni i iscrpljujući, dođeš do neke granice kada naprosto više ne ide…

Ili je loš dan ili tjedan, ponavljaš cijelo vrijeme jedno te isto, jednostavno je previše svega pa onda pukneš na treningu – to se zna događati svakome od nas. Jednostavno je previše pritiska, tijelu treba odmor i psihički i fizički, ali generalno govoreći treninzi su za mene vrijeme opuštanja kad iza sebe ostavim sve brige te sam fokusirana samo na karate. Ako toga dana iz nekog razloga ne ide, naravno, ljuta sam, no to je sastavni dio sporta, baš kao i povrede, koje su dosta česte.

Trenutno se borim s dosta teškom povredom ramena – jako je iscrpljujuće, osobito kad su operacije u pitanju, traje i traje, ne možete trenirati, a tijelo i srce žele, ali sve se to događa u sportu – objašnjava Grgić, inače dobitnica brojnih nagrada i priznanja.

Pregršt nagrada

Dosad je bila prvakinja Balkana pojedinačno i ekipno prošle godine, viceprvakinja Balkana, šesterostruka državna prvakinja pojedinačno i više od šest puta ekipno, pobjednica Svjetske lige u Umagu… Dvaput je na Europskom prvenstvu osvojila treće mjesto s ekipom koju čine već spomenute Stela Horvat i Sabina Petković, inače odlične učenice Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu.

– Europsko prvenstvo koje se održalo lani u Danskoj bilo nam je prvo službeno prvenstvo na kojem smo nastupile i odmah smo uzele medalju. Taj smo uspjeh ponovile i ove godine u Budimpešti. Perspektivna sam sportašica Međimurske županije i već nekoliko godina reprezentativka u karateu. Osvajačica sam brojnih nagrada. Zadnja i najznačajnija dosad koju sam dobila jest Nagrada „Dražen Petrović“ za najbolju žensku ekipu do 16 godina. Ona nam je dodijeljena na temelju trećeg mjesta u katama na Europskom prvenstvu u Budimpešti.

Ova Nagrada stvara mi neopisiv osjećaj te sam imala izuzetnu čast primiti je, jer je ona dokaz da se trud i rad itekako isplate, da netko ipak prati naše rezultate, nas kao mlade nade u sportu, ono za što treniramo i za što se žrtvujemo! To je velik poticaj za daljnju karijeru i lijep vjetar u leđa za mlade sportaše – zaključuje ova odlična učenica, čiji mlađi brat Ozren je također državni prvak te za kojega se nada da mu upravo ona predstavlja uzor.