Piše: mr.sc. Siniša Golub, ravnatelj Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode

Kao ni u slučaju proglašenja Yellowstonea prvim nacionalnim parkom na svijetu 1872. godine, tako se ni prilikom proglašenja značajnog krajobraza rijeke Mure (ZKRM) zemaljska kugla nije pomjerila iz svoje osi niti pak ubrzala svoju rotaciju. Ipak, nešto se važno jest dogodilo: Međimurje je ispisalo zlatnu stranicu svoje povijesti!

Naime, do tog vremena u Međimurju su bila službeno zaštićena samo pojedinačna stabla i čakovečki Perivoj Zrinski kao spomenik parkovne arhitekture. Proglašenje ZKRM-e označilo je prekretnicu u promišljanju vrijednosti prirode u širem i modernom smislu tog pojma. Postale su važne odrednice poput cjelovitosti područja, funkcionalnosti cjeline, ljepote krajobraza, usluga ekosustava, održivog turizma i rekreacije u očuvanoj prirodi.

Sve što je u smislu zaštite uslijedilo nakon travnja 2001. – proglašenje Regionalnog parka Mura-Drava i njegovo uvrštenje na svjetsku listu Rezervata biosfere pod kapom UNESCO-a – samo je logična nadgradnja na viziju koju je Međimurska županija imala na samom početku 21. stoljeća.

Razumijevanje zaštite prirode

Ponovimo po stoti put: kategorija zaštite „značajni krajobraz“ nije stroga niti isključuje čovjeka iz zone zaštite, nego omogućava regiji provedbu koncepta tzv. održivog razvoja u koji se zaklinju sve razine vlasti, od općinske preko državne do svjetske. A upravo je ZKRM omogućio Međimurcima da nauče prva znanja o tome što je današnja zaštita prirode.

Naravno da bilo kakva zaštita u svojem začetku izaziva prijepore, pa tome nije izmaklo niti Međimurje. Tim više što do tog trenutka u Međimurju nije bilo zaštićenog područja većeg od točkastih lokaliteta pojedinačnih stabala te petnaestak hektara perivoja u središtu Čakovca. A tad se odjednom zaštićenim proglasila četvrtina županije, bez jasnih znanja što to znači na lokalnoj razini. Namjerno pišem „znanja“ jer informacije su uvijek postojale, samo nije bilo prohodnih kanala prema njima. Ti su kanali otvoreni tek 2007. godine kad je s radom krenula Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Međimurske županije koja je do današnjeg dana „skratila“ svoj naziv u: Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode.

Ustanova djeluje iz sjedišta u Križovcu i jedna je od najagilnijih ustanova za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Djelatnici ustanove stalno su na terenu i neprestano šire informacije i dijele znanje, i opet ponavljaju: Zaštita prirode kakvu imamo u Međimurju ne donosi nikakva stroža ograničenja od onih koja su propisana drugim zakonima. Ilegalna gradnja, nedozvoljeno odlaganje otpada, pustošenje šuma krivolov i krivoribolov – sve je to već propisano kao prekršajno ili kazneno djelo u drugim zakonima. Javne ustanove za zaštitu prirode tu su kao dodatne oči na zaštićenom području kako se takve radnje ne bi događale na mjestima za koja smo se, kao društvo, složili da su vrednija i da zaslužuju posebnu zaštitu. Mangupi koji to drukčije tumače su manjina, doduše glasna, ali manjina.

Čemu sve to?

Povijest je mnogo puta pokazala da će ljudi postupati razumno tek kad iscrpe sve druge mogućnosti. Tako je i u odnosu čovjeka spram prirode, čemu svjedoči današnje stanje planeta u cjelini. Zato se, kroz evoluciju odnosa prema zemlji, razvila institucionalna zaštita prirode, kako bi se neka područja proglasila svetinjom te očuvala od zahvata koji bi zauvijek izbrisali njezine izvorne odlike. Međimurje je naučilo svoju lekciju s megazahvatima na rijeci Dravi, pa županijska politika nije htjela da ista sudbina snađe i Muru. Zato je proglašeno područje ZKRM, te osnovana ustanova koja je po slovu Zakona o zaštiti prirode zadužena za sva zaštićena područja u Međimurskoj županiji.

U dvadeset godina od proglašenja ZKRM-e, u Međimurje je pristiglo mnogo europskog novca za brojne projekte koje je ovdje nemoguće popisati. Mnoga su radna mjesta otvorena ili održana jer su provedeni projekti kojima se status sveukupne međimurske baštine diže na višu razinu. Tko to niječe, tome nije jasan duh vremena u kojem živimo, niti pak razumije na koje je sve načine očuvana priroda važna za život neke (bilo koje!) lokalne zajednice.

Svrha zaštite prirode

Vrijedni projekti i investicije na temu prirode nisu osnovni cilj zaštite prirode, ali su ogledalo prioriteta nekog društva. To da li neko društvo ulaže u zaštitu prirode ili samo otvara nove zone male privrede, mnogo govori o tome kako to društvo sebe vidi u desetljećima koja su pred nama. Svrha zaštite i očuvanja prirode ostaje trajno ista: osigurati dovoljno kisika i pitke vode tu gdje živimo tj. bez potrebe da migriramo u druge dijelove svijeta kao što smo desetljećima iz Međimurja odlazili trbuhom za kruhom, omogućiti svim generacijama da žive život dostojan čovjeka u zelenilu i svježini, a ne samo u betonu i staklu. Čuti žabu u toplu ljetnu noć ili vidjeti pčelaricu na odronjenoj obali, mnogima je vrijednije od novog televizora ili automobila koji juri 200 prema zidu ekološke i ekonomske neizvjesnosti.

Bila su potrebna dva desetljeća da Međimurci naslute svrhu zaštite prirode, a procesi kolektivnog sazrijevanja na tom polju još nisu gotovi. Evolucija odnosa prema prirodi kao vrednoti stalni je proces. Nedavni pomor pčela podsjetio nas je koliko je svijet oko nas krhka struktura, posebno dok se moćno oružje nađe u rukama neukih pojedinaca. Upravo zaštićena priroda služi kao rezervoar biološke raznolikosti iz kojeg se popunjavaju praznine koje nastaju tamo gdje se čovjek previše razmahao u svojim „civilizacijskim poduhvatima“.

Iza nas su dva izazovna desetljeća, a pred nama još izazovnije vrijeme u kojem će se ljudska vrsta morati nositi s pandemijama, klimatskim promjenama i novim uvjetima okoliša u kojem ćemo morati živjeti. Značajni krajobraz rijeke Mure mali je djelić „geografije nade“ da ćemo preživjeti. Mali, regionalni, ali naš. Zato, nemojmo ga se olako odreći, jer on je dokaz da kao društvo ipak razmišljamo sedam generacija unaprijed.

Doprinos pojedinaca, udruga, institucija

Mnogo je pojedinaca i institucija zaslužno za proglašenje ZKRM-e zaštićenim i ovdje se ne mogu svi pobrojati. No, neka imena ipak treba izdvojiti. Sandra Golubić iz Međimurske županije odradila je lavovski dio posla oko administriranja cijelog procesa zaštite, uz potporu ondašnjeg župana Branka Levačića i svesrdno zalaganje njegovog nasljednika na mjestu župana Josipa Posavca. Josip Movčan (1925.-2016.) kao svjetski stručnjak u zaštiti prirode i začetnik modernog međimurskog turizma bio je desna ruka župana Levačića kroz provedbu projekta „Međimurje malo“, a operativnu priču u tom smjeru nastavio je Rudi Grula. Tada aktivna, a do danas utrnula Udruga Mura na čelu s Marijom Purić Hranjec je kroz stručni rad članova doprinijela izradi stručne podloge za proglašenje zaštite. Zavod za prostorno uređenje Međimurske županije „posložio“ je prostorno-plansku podlogu kao preduvjet za proglašenje zaštite. Zaštitarsko-ekološka organizacija Nobilis vrlo je glasno zagovarala ideju zaštite, publicirala edukativne i informativne materijale, održavala radionice i senzibilizirala javnost, što je u konačnici rezultiralo proglašenjem zaštite, dana 18. travnja 2001. godine.