Nekad su ljudi manje imali, ali su se više družili, međusobno poštovali i jedni drugima davali. Uskrsni običaji s godinama su nestajali, ali čuvarice baštine iz ludbreške Udruge „Žene iz Centra svijeta“ nastoje očuvati dio povijesti koji se prenosio iz priča naših starih, ali i predmeta koji su ostali kao simbol nekih drugih vremena.

Kako se slavio Uskrs u prošlom stoljeću, kakvi su bili običaji i što je taj blagdan predstavljao obiteljima iz našega kraja? Odgovore na ta pitanja potražili smo upravo kod čuvarica baštine.

Dočekale su nas u Bakinoj hiži, prigodno ukrašenoj pisanicama i drugim predmetima koji simboliziraju Uskrs.

Članice Udruge Štefica Vusić i Biserka Kutnjak prvo su nas odvele u obilazak Bakine hiže i dedekovog dvora, koji su prepuni predmeta kojima su se nekad naši djedovi i bake svakodnevno služili. Ima tu svega, od starog posuđa, odjeće, namještaja, dječjih igračaka i fotografija pa do tkalačkog stana i raznih radnih strojeva smještenih u dvorištu.

Štefica Vusić potom nas je vratila u prošlost kroz priču svoje pokojne bake.

– Veliki tjedan je počeo Cvjetnicom, tom blagdanu najviše su se veselila djeca. Mame su na taj dan djecu lijepo uredile, potom se išlo u crkvu, a na procesiju su se nosile cicamace i grančice žutike – počela je priču Štefica.

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu svi su se pridržavali posta.

– Žene su ribale posuđe u pepelu, a kuhala se nemasna hrana. Ljudi su nekad živjeli oskudno, nije bilo ni hrane kao sad, jeli su što su doma uzgojili. Cijeli tjedan prije Uskrsa žene su čistile kuće, prali su se prozori i sve se pripremalo za blagdan. Djeca su izrađivala pisanice, ali tad nije bilo boja i ukrasa kao danas. Jaja su se kuhala s ljuskama luka, od kojeg su dobila boju – prepričava nam Štefica običaje kojih se sjeća iz djetinjstva i o kojima joj je kasnije govorila njezina baka.

Na Veliki četvrtak, koji je zadnji dan korizme, išlo se na misu, a euharistijsko slavlje bilo je posvećeno Isusovoj posljednjoj večeri.

– Veliki petak je spomendan Isusove muke i smrti, u crkvu se išlo na klanjanje, a na Veliku subotu mame i bake djecu su vodile na ljubljenje križa – govori nam Štefica. U subotu navečer u nekim krajevima palile su se vuzmenke, a ta tradicija ostala je do danas. U nekim obiteljima na Veliku subotu jeo se i kompot od jabuka ili drugog voća koje je raslo u njihovu vrtu.

Na sam Uskrs ujutro nosila se hrana na posvetu.

– Ludbreški Razvitak izrađivao je posebne košarice za svetilo. U te košarice stavljali su se šunkica, prgice, jaja, sol, hren i domaći kruh. Kako su ljudi živjeli skromno, ta jedna šunkica čuvala se za Uskrs. Moja babica je na vrh košarice stavljala mali stolnjak koji je ukrasila križićem – prisjeća se Štefica.

Posvećena hrana poslužila se na uskrsnom doručku.

– Ako je ostalo nešto mrvica na stolu, nakon doručka bi se te mrvice pokupile i dale živini ili se bacile u oganj. Za misu na Uskrs žene i djeca su se posebno uređivali. Bila je obvezna nova odjeća, a babice su se „štimale“ sa svojim snahama. Poslije mise išlo se doma na ručak, koji je bio pripremljen u skladu s mogućnostima, ali nitko nije ostao gladan. Na stolu je obvezno bio bijeli stolnjak, a pripremala se pečena patkica ili pile. Uz to su bili domaći mlinci, matovilac koji smo brali na livadama bio nam je salata, neki su imali ciklu, a pripremao se i umak od hrena. Bilo je tu domaćega kruha i kolača, a ako netko nije imao svog vina, sigurno ga je dobio na poklon. Tad ljudi nisu imali puno, ali su međusobno dijelili. Više su se družili, djeca su se zajedno igrala. Bilo je puno smijeha, lijepih riječi, nije bilo toliko jala. Sad imamo puno više mogućnosti, imamo više hrane, ali se manje družimo. Je li nekad bilo bolje? Ovisi koga pitate. Svako vrijeme nosi svoje običaje i navike – zaključuje Štefica.

Najmlađi Ludbrežani uče o običajima naših starih

Članice Udruge „Žene iz Centra svijeta“ rado će ugostiti sve one koje zanima dašak naše prošlosti; aktivno sudjeluju u organizaciji izložbi i radionica, spremne su dijeliti recepte za tradicionalna jela. Ipak, najdraži gosti su im mališani iz dječjih vrtića.
– Udruga u travnju slavi 16. rođendan, ali čuvamo baštinu koja je stara više od stoljeća. Ususret blagdanima redovito organiziramo radionice za djecu jer želimo da naši običaji žive. Učimo djecu kako da izrade pisanice onako kako su to radili naši stari, a dječji smijeh najbolji nam je poklon – rekla nam je Biserka Kutnjak.