Kojeg god Varaždinca pitali što u njihovu gradu zaista vrijedi ili je pak u nekom trenutku vrijedilo, popis će osim nekih najosnovnijih znamenitosti zasigurno obuhvatiti i intelektualnu elitu.

U ovoj skupini Varaždinaca ima pravih erudita, poput hrvatskog veterinarskog stručnjaka Romana Majnarića, koji je služeći kao dočasnik u Prvom svjetskom ratu na bojišnici posljednjem austrijskom caru u lice sasuo svu istinu o bijedi njegove vojske.

Ugledna obitelj

Od njegovog unuka, Jurice Majnarića, doznajemo da je Roman rođen 7. kolovoza 1889. godine u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru od oca Nikole i majke Marije, rođ. Prettner.
– Romanov otac bio je tamošnji načelnik, a majka učiteljica. Nakon smrti muža, ostala je sama ali svu djecu uspijeva školovati. Tako i Roman kao srednji sin završava donjogradsku zagrebačku gimnaziju, maturira 1908. te odlazi na studij veterine u Budimpeštu. Početkom 1913. godine je diplomirao, a u međuvremenu njegov stariji brat Nikola postaje profesor gimnazije u Zagrebu. Potom i sveučilišni profesor klasičnih jezika, dok mu mlađi brat Marijan gradi karijeru uglednog šumarskog savjetnika u rodnome Gorskom Kotaru, a kasnije i Zagrebu. Za razliku od braće, Roman ostaje u stranom svijetu jer pronalazi posao u bečkome sveučilištu, gdje godinu dana radi zajedno sa znamenitim stručnjakom Manningerom na post-diplomskom studiju bakteriologije (kao asistent fakulteta) – govori Majnarić o svom djedu koji je od 1914. do 1918. okusio sve strahote Velikog rata.

Naime, na bojištima na Soči i Galiciji doživio je ranjavanje, a s obzirom na to da je višestruko odlikovan, omogućen mu je susret s carem Karlom.

– Roman nije pripadao zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj, te je Karlu iz svečanog postroja negdje na Isonzu iskreno opisao žalosno stanje vojske i pesimizam trupa. To ga je na kraju gotovo koštalo života pred vojnim sudom – ističe Majnarić.

Ubrzo nakon što je nastupilo primirje, Roman dolazi u Varaždin, u grad u kome mu je četiri godine posao veterinara čuvao zemljak – načelnik dr. Pero Magdić.

Oslobađao Međimurje

– Treba znati da je prije nastupa službe, kao vrsni konjanik i rodoljub pristupio bivšem austrougarskom pukovniku Dragutinu Perku. S njegovim je konjičkim postrojbama pridonio oslobođenju Međimurja od ostataka mađarona i ugarske vojske. U novonastalom Kraljevstvu SHS počeo je raditi kao veterinarski savjetnik kod varaždinskog gradskog poglavarstva u Varaždinu. Iz sačuvanih obiteljskih dokumenata koje je ljubomorno čuvao i skupljao moj otac, dr. Nikola (Nikica) Majnarić, proizlazi da se 25. ožujka 1923. oženio s Gretom Samidom iz Mozirja u Sloveniji. Supružnici 1926. definitivno sele u Varaždin i kupuju kuću na Trgu bana Jelačića od Flore Hoffman Bliss. Roman je imao sinove Juricu i Nikolu koji će postati ugledni liječnici u SAD-u. Bio je aktivan u društvenom životu grada i od 1933. godine ponosan – podupirajući član Kraljevske uniformirane i naoružane građanske čete – napominje Majnarić i dodaje da se u godinama između dvaju ratova Roman aktivno bavio unapređivanjem i modernizacijom veterinarske službe u gradu i okolici.

Stoga mu se kao posebna zasluga može pripisati izvanredno pedantno vođen nadzor nad gradskom klaonicom, koju je modernizirao (implementirana namjenska mehanizacija, elektrifikacija, aparatura za stvaranje pare, dispozicija otpadaka i drugo). Uz to, uveo je osobiti nadzor nad rukovanjem, transportom, uskladištavanjem, obradom te prodajom mesa i mesnih prerađevina. Skrbio je nad izradom i kvalitetom kobasičarskih proizvoda i adekvatnim rashladnim uređajima.

Nabavio prvi trihinoskop

– Kao jedan od prvih u državi, u to vrijeme nabavlja od tvrtke “Reichert” trihinoskop, pomoću kojeg obavlja svakodnevno ispitivanje uzoraka svinjskoga mesa. Cilj je ostvario – godinama nije bio zabilježen ni jedan slučaja trihineloze u gradu! Tim su se aparatom služili mnogobrojni studenti veterine, koji su često prije Drugoga svjetskog rata dolazili na ljetnu praksu u Varaždin. U međuvremenu, od 1933. godine Roman Majnarić se posvećuje bakteriologiji, pa sustavnim i dužim studijem u Zagrebu ostvaruje i doktorat veterine. To mu uspijeva obranom disertacije: “Prilog upoznavanju uzročnika furunkuloze kod riba”. Kao gradski veterinarski savjetnik aktivno se bavi i problemima preventive zaraznih bolesti stoke, što mu dobro uspijeva, zahvaljujući unaprijed solidno planiranim i izvedenim masovnim cijepljenjima protiv oboljenja svinja, ali i sustavno provođenim maleinizacijama, kasnije i cijepljenjima peradi – naglašava Majnarić.
Uz sve spomenuto, aktivan je pri organizaciji i stručnom provođenih tjednih, mjesečnih i godišnjih sajmova stoke u Varaždinu.

Pionir potpomognute oplodnje

– Dr. Majnarić bio je jedan od pionira umjetne inseminacije, osobito nakon završetka rata, kada je premješten iz grada Varaždina na rad u veterinarsku stanicu Jalžabet, a nakon nekoliko godina i u Čakovec. Bilo je to razdoblje intenzivnog bavljenja svakodnevnom praksom i masovnim akcijama cijepljenja, preventive i naravno – inseminacije na punktovima. Uz sve to, rado se bavio publiciranjem zanimljivosti iz prakse. Posebno su ga zanimale teratološke i atavističke deformacije kod mladunčadi različitih vrsta životinja. O tome je davao svoje kraće izvještaje s ilustracijama, u tada aktualnoj stručnoj veterinarskoj periodici. Roman je u jesen 1953. umirovljen, a dvadeset godina kasnije umire na Novu godinu 1973. u svojem Varaždinu – zaključio je Jurica Majnarić.