Iako u mirovini, varaždinska endokrinologinja Dubravka Dvoršćak još se uvijek ne rastaje od svoje ordinacije i pacijenata.

Rođena je 1950. godine u Varaždinu, gdje je 1969. godine završila Gimnaziju te zatim upisala Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizaciju interne medicine obavila je u Kliničkoj bolnici Rebro, a poslijediplomski studij i magisterij iz dijabetologije također je završila u Zagrebu. Cijeli svoj radni vijek provela je u Općoj bolnici Varaždin. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim kongresima s područja endokrinologije i dijabetesa te ističe važnost kliničkih pokusa za kvalitetu posla koji obavlja. Njezini je pacijenti opisuju kao “veliku ženu i liječnicu osebujnog karaktera koja zna stvoriti opuštenu atmosferu”.

Pratite li portal Najdoktor.com i koliko Vam znače komentari Vaših pacijenata?

Ankete su uglavnom rezervirane za političare i sportaše, pa sam bila pomalo zatečena anketom o liječnicima. Svaka anketa pruža bolesnicima neku informaciju o radu liječnika, ali ne može ocijeniti njegovu stručnost, ona je više odraz kontakta i simpatije. Svaka pohvala godi i na tome zahvaljujem svojim pacijentima. Komentare rijetko gledam jer više vremena provodim u prirodi.

Pacijenti ističu da im se rado posvetite ne gledajući na vrijeme i da znate stvoriti opuštenu atmosferu.

Najvažnije je čovjeka osloboditi straha od liječnika i njegove dijagnoze. Teško je kontrolirati podsvijest! I sama kad odlazim drugom liječniku osjećam izvjestan nemir, nesigurnost. Jednostavnost, opuštenost, smiješak i slušanje sigurno stvaraju dobru atmosferu.

Također spominju da se “volite pozabaviti kompliciranim slučajevima i rijetkim bolestima kojima se nitko ne želi baviti”? Možete li izdvojiti slučajeve pacijenata koje su možda drugi otpisali, a Vi ste im uspjeli pomoći?

Uvijek me je intrigirao dijagnostički postupak. Potrebno je znati kako se gradi dijagnoza. Postupak bi se mogao usporediti s rješavanjem puzzla. Oduvijek sam voljela rješavati zagonetke! Potrebni su znanje, iskustvo i magareća upornost te želja da se posao dovrši. Rezultati uvelike ovise o okruženju u kojem radiš i o suradnicima, Učila sam od velikih ljudi i najboljih liječnika. Nijedan moj pretpostavljeni iz Opće bolnice Varaždin nije me nikada sputavao u mom radu, a suradnici mi nikada nisu prigovarali, barem ne glasno, zbog obima posla koji sam im nametnula. Bez timskog rada nema rješavanja “kompliciranih slučajeva” ni dijagnostike “rijetkih bolesti”. Na drugi dio pitanja odgovor je – ne. Rekla bih, veliki se uspjesi brzo zaboravljaju, a male nas greške dugo progone. Bolje se sjećam krivih dijagnoza.

U mirovini ste, ali još uvijek radite, i to gotovo puno radno vrijeme? Odakle Vam volja i motivacija za daljnji rad?

Vratila sam se da pomognem do povratka kolegica sa specijalizacije jer obim posla ne može obaviti samo dvoje endokrinologa. Nadam se da je korist obostrana. A odakle motivacija? Volim raditi, a medicina je ono što najbolje znam raditi. Još uvijek me zanimaju novi stavovi i nova otkrića.

Puno se danas govori o odlasku mladih liječnika iz zemlje. Kako gledate na taj problem?
Smatram da su razlozi za egzodus liječnika u inozemstvo okruženje u kojemu rade, uvjeti rada, mogućnost usavršavanja i napredovanje u poslu te, na kraju, i materijalna strana, koju ne možemo zanemariti.