Radnici Aquatehnike su službeno na godišnjem odmoru. To je sve što oni danas, više od dva tjedna nakon što je gradonačelnik Ivan Čehok najavio predstečaj njihova poduzeća, znaju o svom radnom statusu.

Radnicima, od kojih je većina u Aquatehnici od njezina izdvajanja iz Varkoma 2009. godine, se nitko iz vodstva poduzeća nije dosad obratio ni jednom jedinom riječju. Vjeruju da poslovna kultura podrazumijeva obraćanje radnicima u trenutku kad njih 92-oje od novinara saznaju da će radnu knjižicu uskoro zamijeniti dosjeom na Zavodu za zapošljavanje. Sastanak s radnicima su od vodstva poduzeća službeno zatražili Radnički industrijski sindikat i Radničko vijeće tvrtke, ali bezuspješno.

– Zabrinjavajuće je da informacije uopće ne idu prema radnicima – kaže Siniša Milićić, predsjednik RIS-a.
Ali dok su najavu predstečaja mogli pročitati u medijima, informaciju o pokretanju postupka pred Trgovačkim sudom Grad i Varkom nisu podijelili s novinarima. Prijedlog je predan 1. ožujka, a pet dana kasnije je Sud zatražio dopunu dokumentacije, koja mora biti dostavljena u roku od osam dana, što znači da bi svaki dan trebala stići odluka Suda.

(Ne)miran san

I za godišnji odmor su radnici Aquatehnike saznali iz obavijesti na oglasnoj ploči. – Pokušali smo saznati što se događa, ali baš ni do koga nismo mogli doći. Očekivali smo da će nam barem tajnica, koju poznajemo godinama, reći nešto, ali nitko ni „a“. Novog smo direktora dotad svaki dan viđali u firmi, ali tog dana ne – zbunjeni su radnici, koji ne znaju bi li se nazivali „bivšima“ ili ne. Direktor Mirko Andabaka je kao novi voditelj poduzeća ujesen predstavljen novinarima u Gradskoj vijećnici. Gradonačelnik ga je predstavio kao dobrodošlo pojačanje u trenutku kad je Aquatehnici krenulo, kad čeka 200 milijuna zarade od poslova na varaždinskoj Aglomeraciji i kad, rekao je Ivan Čehok, radnici mogu napokon mirno spavati. Tek koji mjesec kasnije ne spavaju ni oni mirno, ali vjerojatno san teško dolazi na oči i direktoru. Prije je dobio otkaz nego što se posušila tinta na njegovu Ugovoru o radu.

Čehok kaže da ćemo lako pronaći novi posao. Možda je moja struka tražena, ali ne znam koliko sam tražen ja sa svojih 58 godina? (Ivan)

Moglo bi Vas zanimati:

Tražite bolji posao? Evo koja su zanimanja najpoželjnija, a koja radna mjesta najmanje privlačna

Čak 42% građana Hrvatske bi radilo u IT-ju, najnepoželjniji sektor je trgovina, a dodatne edukacije žele iz stranih jezika i...

Gradonačelnik ne vidi razlog za nesanicu jer je uvjeren – kako je rekao na sjednici Gradskog vijeća, a potom još nekoliko puta – da nitko od radnika Aquatehnike neće biti dugo nezaposlen jer je, koliko on zna “njihova struka tražena“.

Čovjeku s kojim smo razgovarali teško je dijeliti gradonačelnikov entuzijazam. – Možda je moja struka tražena, ali ne znam koliko sam ja sa svojih 58 godina tražen? A nas oko dvadesetak je starije od 55 godina. Ne znam kome sam ja poželjan – pita se naš sugovornik, koji, kao ni ostali s kojima smo razgovarali, nije želio da mu ime napišemo u novinama. On se, naime, još uvijek nada nekom čudotvornom rješenju za opstanak, pa se, kako veli, „ne bi htio sad nekome zamjerati“.

Zabranjen ulaz

Nije čudno što Ivan, nazovimo ga tako, i njegovi vršnjaci teško mogu shvatiti da je firma propala. Svi su oni, poput njega, ovdje proveli cijeli radni vijek. Ivan ima ukupno 37 godina radnog staža u poduzeću. Kao završeni srednjoškolac se zaposlio u Varkomu, a kad je u travnju 2009. godine osnovana Aquatehnika, kao tvrtka kći, prebacili su ga, zajedno s kolegama, u novo poduzeće.

– Potpisali smo ugovor prema kojem imamo sva prava prema kolektivnom ugovoru iz Varkoma, plaću, staž, sve… A vidite što se sad dogodilo. Ogradili su se od nas i sad, izgleda, idemo na burzu. Danas ne znamo jesmo li na burzi, u predstečaju, stečaju… Gdje? Nitko nam ništa ne govori. Morali su nam reći što se događa. Novog smo direktora vidjeli jedanput, kad nam je rekao da će sve sad biti dobro. I evo…. – kaže.

Na pitanje razgovara li sa svojim kolegama i što oni kažu o situaciji, postaje, ako je to uopće moguće, još malodušniji. – A što da kažemo? Svi smo vam mi nekoliko godina do penzije. Baš ništa ne znamo – kaže i veli da mu nije jasno što se dogodilo pred koju godinu, kad je tvrtka počela gubiti novac.

– Tad je slijedila jedna glupost za drugom i počeli smo polako propadati. Sve je jača bila sumnja da se firma namjerno vodi u dugove kako bi je netko jeftino kupio. Jer mi smo od šest milijuna kuna plusa u malo više od godinu dana došli u veliki minus, koji je samo rastao. Posla je bilo toliko da smo svaki dan radili od 7 do 17 sati i svaku subotu. Sad plaču zbog tih nekakvih potpisa koji su nam uništili posao na Aglomeraciji. I ovi novi su tek sad to saznali? Ma nikom vam ja tu ne vjerujem. Svi gledaju svoje interese, a koji su to, vidjet će se uskoro. Zar nije sramota da Varkom radi tako velik posao, a mi propadamo? – prepričava nam Ivan svoje, ali i gledište svojih kolega.

On kaže kako je čuo da njemu i kolegama nije dozvoljen ulazak u poduzeće i da je u tijeku popisivanje imovine.

Unatoč svemu, Ivan se nada kako postoji način da se tvrtka oporavi, radnici se vrate i on s mirom za koju godinu ode u mirovinu.

Njegov kolega, nazovimo ga Denis, pripada drugoj generaciji. Srednjih je godina, ima dvoje djece koje još uvijek školuje. Svjestan je da može pronaći posao ako/kad firma propadne, ali razmišlja da, ako već dođe u situaciju promijeniti posao, radije ode u inozemstvo, gdje će biti bolje plaćen. – Ljudi masovno odlaze iz Hrvatske i vjerujte da bi puno više njih otišlo da nismo narod sklon čuvati stalni posao kad ga imamo. Tu nema navike mijenjanja radnog mjesta, pa često radimo i za manju plaću, samo „neka je posla“. Međutim, kad se dogodi ovako nešto, napravimo ono za što dosad nismo imali hrabrosti, odemo iz Hrvatske. Ne želim to, ali bio bih glup da ovdje tražim posao, a vani mi ga nude, i to za puno bolju plaću – kaže.

Nikad nisam razmišljao o odlasku u inozemstvo, ali ako dobijem otkaz, radije ću otići raditi za dobru plaću nego ostati u Hrvatskoj. (Denis)

Denis se sad već nada da će se poduzeće prodati i: – Da će doći novi gazda, koji će nas sve pozvati natrag – slažu se naši sugovornici.

Zapravo se svi nadamo da će doći novi gazda, koji će nas sve pozvati natrag. Dok radimo, svejedno nam je tko je vlasnik firme. (Marko)

Njima je danas sasvim svejedno hoće li se tvrtka prodati ili pripojiti nekome, što god. – Nama je cilj raditi i dobiti plaću. Vjerujte, rijetko se kome ide van ako ne mora – slaže se s Denisom i „Marko”, najmlađi od ove trojice, i bez obitelji o kojoj mora brinuti. On je jedan od onih u ranim tridesetima za kojima vape strana tržišta: to su mladi radnici, ali s velikim iskustvom, kojima nije potrebna nikakva obuka.

Nelogičnosti

– Traženi smo, ali u našoj smo tvrtki dobri jedino za burzu, dok će na Aglomeraciji raditi Slovenci i tvrtka iz Slavonskog Broda, koliko znamo. Bilo bi dobro da nam netko suvislo objasni zašto je tako – slažu se.

Ma što god im sad pokušali objasniti gradonačelnik Ivan Čehok i direktor Varkoma Željko Bunić, nitko ih ne može uvjeriti da tvrtka poput Aquatehnike – za koju ima posla na tržištu i koja ima vlastitu mehanizaciju – mora propasti.

Nitko ne zna koji je smisao otpuštanja radnika u trenutku kad se firma sprema u predstečaj. Cilj je nagodbe osposobiti firmu za redovno poslovanje iz kojeg će vraćati dugove vjerovnicima i uspostaviti likvidnost i solventnost, pa nije jasno kako bez radnika ostvariti ove ciljeve?!

Ignoriranje radnika i Sindikata

Iako je Aquatehnika u velikom dugu, Siniši Miličiću, kao ni radnicima, nije jasno zašto radnici moraju otići. – Nelogično je da za jednu dobro opremljenu i kadrovski ekipiranu tvrtku nema mjesta na ovom području. Tvrtka je dobro posložena, ima ISO certifikat, vlastiti vozni park, radnike s iskustvom… – nabraja Siniša Miličić reference Aquatehnike. Ovakav odnos prema radnicima i njihovim pravima u Aquatehnici za njih nije ništa novo. Siniša Miličić kaže da se nikad nisu poštovale zakonske obveze prema Sindikatu, ali radnici za to u dobra vremena nisu marili.

– Nikad iz tvrtke nismo dobili informacije koje smo zatražili. Zakon nalaže da vlasnik svaka tri mjeseca Sindikatu pošalje izvještaj o poslovanju, promjeni vlasnika i svemu što se tiče radnika. U Aquatehnici su se uvijek pravili bedasti i slali nam spisak zaposlenih radnika. Tako je bilo dosad, a ovo sad je vrhunac. Mi smo tek na sjednici Gradskog vijeća Varaždina čuli da tvrtka ide u predstečaj?! T

o je grubo kršenje radničkih prava – u čudu je Siniša Miličić. Zbog svega smatra da aktualna vlast na čudan način pokazuje svoju, kako kaže, navodnu zabrinutost za radnike. – Oni ništa ne znaju, osim da su radnici kojima je ostalo godišnjeg danas na godišnjem, a oni koji su ga iskoristili, mogli su pročitati da su oslobođeni obveze rada. I ništa drugo ne znaju. Lijepa briga – ljut je Siniša Miličić na gradsku vlast i vodstvo Varkoma i Aquatehnike.