Kad pogledate njegove fotografije, osjećaji se miješaju.

Ponekad vas hvata neopisivo veselje, ponekad nostalgija ili čak i tuga, no sve ih povezuju pripovijedanje i ljepota. Odnedavno se ime Čakovčanina Ivana Šardija nalazi i na IMDb-u, Internet Movie Databaseu, odnosno internetskoj filmskoj bazi, na što je osobito ponosan:
– Zaljubio sam se u medij fotografije nakon što sam počeo sa snimanjem videa. Dugo sam se bavio glazbom, svirao gitaru i glasovir, i nekako je došlo do toga da sam želio snimati popratne spotove za svoju glazbu, koja je bila dosta apstraktna.

Nakon što sam kupio videokameru, shvatio sam da mi je fotografija zapravo draža… Fotografija uhvati jedan trenutak, a potom mašta izgrađuje kontekst i okolinu kojih možda nema na samoj fotografiji. Video je nešto potpuno drugo, u fotografiji je angažman promatrača, odnosno publike, veći. Osobito sam se zaljubio u set-fotografiju, snimanja na filmskim setovima. Prekrasan mi je taj „uređeni kaos“, iz kojeg nastaju predivni rezultati. I sâm sam kaotična osoba, što je vjerojatno karakteristika mnogih umjetnika – kaže uz smijeh.

Priča kao putovanje

Šardijeve fotografije iznimno su narativne. Smatra da su fotografije vrsta putovanja, što mu je druga velika strast:
– Zaljubio sam se u poetiku te umjetnosti, u sposobnost vađenja trenutka iz tijeka vremena, sposobnost da se ga zadrži na duže vrijeme. Pod zadržavanjem ne mislim na čuvanje u računalu! Fotografije se moraju dijeliti, barem ispisati u malom formatu, pregledavati i uživati u njima! Fotografija treba biti fizička. Rijetko koje sredstvo ima toliki potencijal da ljudima vrati sjećanje: kad se ujutro probudiš i spaziš je na zidu, može te vratiti u neki prekrasan vremenski interval, no ne budi sjećanje samo na vizualno već i na mirise, zvukove i ostalo! Vizualna smo bića, rado zaboravljamo, a slika u bilo kojem obliku ima moć memorijskog fokusiranja. Volim putovati, istraživati nova područja, nove kadrove… Ne volim utjecati na kadar, namještati scenu, radije virim iz prikrajka. Možda zato toliko volim krajobraznu fotografiju.

Dodaje da se fotografija kao medij stalno razvija:
– Tehnologija ide naprijed, a mediji i umjetnička sredstva zajedno s njom, no srž fotografije oduvijek je ista. Efekti mogu biti „nabrijani“, tehnika fenomenalna, oprema vrhunska, no i dalje mislim da su priča i interpretativni kontekst pojedinca oduvijek ono što je ovu umjetnost izdvajalo od ostalih. Jedna od važnih stvari za mlade fotografe u Međimurju je postojanje fotoklubova.

Članovi Fotokluba Čakovec uvelike su mi pomogli u razvoju dobronamjernim kritikama i savjetima. Vrlo su kvalitetni kao ljudi i učitelji. Uveli su me u svijet fotografije na velika vrata, pomogli mi da dođem do jedne razine, nakon koje poetiku dalje mogu i moram razvijati sam.

Kritika i iskrenost

Ivan ističe važnost i vrijednost argumentirane kritike. Osim pomoći članova čakovečkog Fotokluba, ima podršku roditelja, koji su se također bavili fotografijom, a važna mu je i iskrenost prijatelja, od kojih uvijek traži da objasne zbog čega im se konkretno djelo sviđa ili ne sviđa.

– Iako je narativnost, kao i poticanje na razmišljanje, prema mome mišljenju jedna od najvažnijih karakteristika umjetnosti, ipak je, ako se umjetnošću bavite profesionalno, važna i oprema. Kao što sam već spomenuo, tehnologija i tehnika ubrzano se razvijaju u današnjem svijetu. Unatoč svemu, ako iz jednadžbe izbacimo komercijalnu fotografiju, smatram da mobitelom ili analognim fotoaparatom čovjek koji zna što radi jednako dobro može uhvatiti trenutak, odnosno esenciju trenutka, i prenijeti ga na medij.
Nema sumnje da će se za ime perspektivnog fotografa još čuti, a imat ćete prilike njegova djela upoznati putem izložbi. U međuvremenu, uživajte u trenucima koje je „uhvatio“ na njegovoj službenoj web-stranici www.ivansardi.com.