ŠOKANTNO

Neki ljudi žive teško, jedva krpaju kraj s krajem, no barem imaju kakav–takav krov nad glavom.

To se ne može reći za obitelj Kunert iz Varaždina. U 21. stoljeću Štefica, Ivan i njihov 39-ogodišnji sin Zlatko žive u kući koja ima samo dvije prostorije, a nema krov. 
Kad pada kiša, strahuju za vlastiti život.

– Budni smo cijelu noć ako pada kiša, jer jednostavno ne možemo spavati. Po cijeloj sobi imamo posude, lonce u koje kupimo vodu. Sljedeći dan smo nizašto, pijemo tablete i svoje troje smo već na živce „zgrabili“ – rekla je gospođa Štefica (59) pokazujući strop sobe iznad koje nema krova. Strop se raspada, a pravo čudo je da električne instalacije još funkcioniraju.- Bojimo se da se ne zapale električne instalacije, kada kiša pada – dodao je Štefičnim suprug Ivan.

Oboje su toj trošnoj kući već 39 godina, otkada im se rodio sin Zlatko. On je teško obolio nakon prometne nesreće.

– Zlatko ne može ništa raditi. Završio je srednju školu, počeo raditi i jednog dana, kad je je išao na posao, doživio je prometnu nesreću – objasnila nam je njegova majka.

Od troje članova obitelji, jedino Štefica radi i skrbi za obitelj. Za kruh zarađuje u Koki.

– Radim ujutro, poslijepodne i noćne. Ne žalim se nimalo, no  od moje plaće ne možemo pristojno živjeti. Uvijek pazim da kupujem na akcijama, pazim na svaku kunu, no očajna sam – dodala je.

Opasnost

Najveći problem obitelji je što žive u potencijalnoj opasnoj kući. Naime, prije šest godina urušio se dio krova, a u lipnju ove godine i drugi dio iznad dvije prostorije u kojima obitavaju.
Susjedi i prolaznici ne vjeruju da je taj objekt nečiji dom.

– Prvo smo mislili da ovdje nitko ne živi, a kasnije smo shvatili da ovdje ipak živi tročlana obitelj. Strašno – rekla je nam je gospođa koja živi stotinjak metara od kuće u Optujskoj koja se raspada.

Štefica nam je objasnila da je podnijela zamolbu Gradu Varaždinu da im se u najam dodijeli socijalni stan.

– Zamolbu sam podnijela još 1984. godine. Čak 25 godina sam čekala i 2007. godine donijeto je rješenje da nam se stan dodijeljuje u najam na osam godina. Međutim, naš sin ne bi u tom stanu ne bi mogao ostati poslije naše smrti. Ne mogu dopustiti da se moj bolesni Zlatko nađe na cesti, kada ja i moj suprug umremo – jadna je Štefica.

Izlaz ne vidi.

– Pokucala sam na vrata brojnih institucija i tražila da se nekako riješi naša situacija, no sva vrata su mi zatvorena. Meni se kuća ruši. Milostinju ne tražim, nego samo molim da nam se malo pomogne – rekla je kroz suze.
Tužan je i njezin suprug Ivan kojem je 68 godina.

Tuga

– Radio sam kod privatnika kao električar, rekli su mi da imam zlatne ruke, no što mi sada to znači – rekao je Ivan.
Štefica je istaknula da su mnogi okretali glavu od njihovih problema.

– Ljudi ne razumiju zlo sve dok ih ne snađe. Neću bolesno dijete na cestu baciti. Moje dijete nikoga ne prosi koru kruha, no sami mu ne možemo omogućiti omogućiti dostojanstven život. Uvijek smo bili ljudi  koji su druge vodili pod ruku. Svima smo bili dobri, a sad su svi prozori i vrata zatvoreni – rekla je.

Ipak, neki od susjeda su im ponudili pomoć i na tome su im beskrajno zahvalni. No, situacija obitelji Kunert je katastrofalna i pitanje je što će biti s njima kad se temperature spuste, pa nakon jesenjih kiša stignu zima i snijeg.

Izvor: Foto: Ivan Agnezović