VELIKI BOŽIĆNI INTERVJU

Povoda za razgovor s mons. Josipom Mrzljakom, biskupom Varaždinske biskupije, zasigurno je više nego ikad prije. Ne sjećamo se kad smo u božićno vrijeme doživljavali ovolike „tektonske pomake“ u Hrvatskoj i svijetu kao danas: izbjeglička kriza, kriza funkcioniranja vlasti, kriza moralnih vrijednosti, gospodarska kriza…

To su samo neke od tema o kojima, uoči Božića a početkom Godine milosrđa koju je, signifikantno, proglasio papa Franjo, razgovaramo s biskupom Mrzljakom, tim više što je on i predsjednik Hrvatskoga Caritasa.

Značaj milosrđa

Upravo uoči Božića, papa Franjo proglasio je Godinu milosrđa. Što je nama milosrđe danas? Zbog čega je upravo danas, na najvišoj crkvenoj razini, potrebno naglašavati značaj milosrđa u svijetu?
Papa Franjo proglasio je ovu Svetu godinu milosrđa zato da se čovjek kroz tu godinu što više približi Bogu, da upozna Boga. U prvoj rečenici njegove bule „Lice milosrđa“ piše: „Isus Krist je lice Očevog milosrđa“. Tu je početak i to je najvažnija poruka: Krist se ponovno rađa i želi biti s nama uoči Božića. Jer Božić je i događaj i događanje. Bio je povijesni događaj prije više od dva tisućljeća, a sad je, kao i svake godine, i događanje, jer Bog i sad želi biti s nama, da ga upoznaju i oni koji slabo poznaju Boga.

Moglo bi Vas zanimati:

Bilić s Posavcem istrčao utrku: Politika bi se trebala ugledati u sportaše. Važno je doći do cilja, ali…

Danas je održana utrka Centrum Mundi Ludbreg, a među gotovo 400 trkača bili su i ludbreški gradonačelnik Dubravko Bilić i...

Kad ljude upitamo tko je Bog, puno je odgovora. Netko ga zamišlja kao nepoznatu silu u svemiru, netko kao sliku… Papa Franjo nas poziva da u Isusu Kristu prepoznamo Boga kao čovjeka koji želi biti s ljudima, koji želi biti milosrdan, koji voli čovjeka. Nijedan mu čovjek nije dalek. On želi i onoga koji je pogriješio i koji je u nevolji, i njemu želi pokazati svoje milosrđe, jer to je njegova bit. Papa Franjo neprestano govori da je Bog milosrdan, ali čovjek ne traži Boga, ne dolazi u Božju blizinu, zato poziva ljude da spoznaju svoju slabost i svoju potrebu za Božjom blizinom, a koja se očituje milosrđem. Već u Betlehemu Bog preuzima sudbinu ljudi na sebe. Ako doista želimo slijediti Isusa na njegovu putu, budimo milosrdni kao što je Otac nebeski milosrdan.

Naša vjera, naime, nije ideologija, nego vjeru treba živjeti. Riječ Božja mora se po nama utjeloviti. Kao što se utjelovila u Betlehemu, tako se mora i u 21. stoljeću utjeloviti u svakom čovjeku i u zajednici vjernika. Mora se vidjeti da Božja riječ živi, da nije samo povijest, nego i sadašnjost.

Ako doista želimo slijediti Isusa, budimo milosrdni kao što je Otac nebeski milosrdan.

Kako djelatno biti milosrdan? Kako uskladiti ideal milosrđa sa stvarnim okolnostima? Primjeri nam se svakodnevno nameću, spomenimo samo onaj gorući: trebamo li, odnosno možemo li uopće, milosrdno i u potpunosti izaći ususret izbjeglicama iz dalekih zemalja ako, s jedne strane, taj izbjeglički val donosi i realne opasnosti poput narušavanja sigurnosti te ekonomske i društvene stabilnosti, i ako, s druge strane, toliki naši sugrađani žive na rubu gladi, ili čak s onu stranu ruba gladi?

Svoje milosrđe možemo pokazati na različite načine, a pritom su poseban izazov izbjeglice koji napuštaju domove. Što je u pozadini ove izbjegličke krize, teško možemo znati. To su igre velikih sila, ali mi smo tu da, kad nam čovjek dođe ususret, izvršimo što papa Franjo naglašava: djela milosrđa. Sedam je tjelesnih djela milosrđa: gladne nahraniti, žedne napojiti, siromaha odjenuti, gosta (stranca, putnika) primiti, bolesna i utamničena pohoditi (dvoriti), zarobljenika i prognanika (izbjeglicu) pomagati te mrtva pokopati. To su djela milosrđa na koja smo pozvani i kojima svjedočimo svoju vjeru. U okolnostima izbjegličke krize svaka zemlja se postavlja na svoj način, ali žica nije rješenje. Vjerujem da će se uskoro ljudi pitati kako je uopće bilo moguće razmišljati o žici. Nismo li ne tako davno bili svjedoci pada Berlinskog zida i svega što se prije toga događalo, bjegova, stradavanja i pogibija ljudi?!

Mislim da postoji način da se prijelaz granice kontrolira, ali ne sa žicom. Možemo razmisliti i o stavovima gospođe Merkel, koja se sukobljava i sa svojim suradnicima oko toga kako treba primiti nesretne ljude koji sigurno ne bježe od lagodnog života, nego od rata i bijede.

Fascinantan Božić

Osobno promišljam misterij Božića već gotovo pola stoljeća, i to gotovo svakodnevno, i još uvijek ga ne mogu racionalno pojmiti, čak ni malim dijelom. Što je to toliko dubinski vrijedno u poruci Božića da već dva tisućljeća fascinira ogroman dio čovječanstva?
Sigurno ste čitali i Matoša i mnoge druge pisce koji su pisali o Božiću, koji nekad opisuju samo slavljenje, ali se i nezaobilazno pitaju, promišljaju smisao Božića. Svaki čovjek mora si postaviti takvo pitanje, da Božić ne ostane samo na emocijama. Često slušamo da je ljudima Božić samo lijepo sjećanje iz djetinjstva, ali da nikad nisu dotaknuli dubinsko pitanje.

Ljudi su različiti. Više nas je od sedam milijardi i svaki je posebno Božje stvorenje.

Evanđelje po Ivanu kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,14), a prije toga: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,11-12). To je sudbina Božje Riječi kroza svih ovih 20. stoljeća: neki je prihvaćaju, neki odbijaju, neki niječu, ali oni koji je prihvaćaju mogu biti Božja djeca i doživjeti Boga kao Oca koji pomaže hod kroza zemaljski život. To je to svjetlo koje mi naglašavamo ukrasima po gradovima i po domovima. Zato je i polnoćka u pola noći, u mraku jedne od najdužih noći, ali svjetlo rasvjetljuje mrak. Tako i čovjek bez Boga živi u mraku, jer ne zna smisao svog života i ne zna odgovoriti na prevažna pitanja: Odakle sam? Zašto sam? Kamo idem? Koji mi je konačni cilj? Odgovore možemo pronaći upravo u Riječi Božjoj.

Može li poruka Božića, može li Kristova poruka, Evanđelje, ta radosna vijest, “evangelion”, danas biti misao vodilja i onima koji nisu kršćanske vjere, ili koji uopće nisu vjernici? Ili, obrnuto, što je to u mnogih ateista i agnostika što ih toliko odbija od poruke Evanđelja, i kako to da smo svjedoci tolikih napada na Crkvu i averzija prema religioznosti, pa čak i prema duhovnosti?

Neki misle da pravi ateist zapravo ni ne postoji. Na primjer, pater Bono Šagi tvrdi da svaki čovjek u nešto vjeruje ili nekome vjeruje. Možda i mi svojim ponašanjem prikrivamo pravo Božje lice. Možda na licima ljudi Crkve građani katkad vide i nešto što im priječi njihov put prema Bogu. No mi se nalazimo u jednom Babilonu, gdje čovjek čovjeka ne razumije. Govorimo istim jezikom, ali se ne razumijemo, a pogotovo kad govorimo jezikom mržnje, kad želimo nekoga ocrniti, riječi mu izokrenuti, ne čuti dokraja što misli.

To doživljavamo čak i kad se prenose misli pape Franje, kad se istrgnu iz konteksta i krivo se tumače. Zar nije primjer toga i pregovaranje oko Vlade i govor kojega bi se trebao postidjeti kulturni čovjek, jer tako ljudi međusobno ne komuniciraju? To šteti svima nama, a posebno mladim ljudima, koji iz toga ništa dobro ne mogu naučiti.
Nije lako odgovoriti na pitanje zašto uopće postoji mržnja, gdje je korijen mržnje. U ovim danima kada dolazi Bog, u kojemu nema mržnje, koji je sama ljubav, bilo bi dobro da se svatko zapita: otkud u čovjeka mržnja? Nije li možda od onoga koji je neprijatelj Božji od samih početaka? To je vječiti problem Babilona: kako i tada, tako i danas, Babilon na Božje mjesto želi staviti čovjeka, ali onda se ljudi više ne razumiju.

Pomažemo svima koliko možemo, zato u Varaždinu uskoro počinjemo graditi Caritasov dom.

Ljudi jesu različiti. Više nas je od sedam milijardi i svaki od nas je posebno Božje stvorenje. Tijekom cijele povijesti nisu postojala dva ista čovjeka. U svakoga Bog udahnjuje dušu i svaki je plod ne samo ljubavi svojih roditelja, nego i plod Božje kreativnosti. Ipak, možemo naći puno toga što nas povezuje, kao na primjer pripadnost jednoj naciji, rasi, vjeri… Puno toga nas može povezati, ali treba tražiti te poveznice među ljudima.

Očito je, dakle, da se vremena stubokom mijenjaju, i da se i Crkva mora mijenjati. Kako Crkva, koja, opet, nije monolitna institucija nego je također izložena podjelama, odgovara na sve te izazove, i kako će to činiti ubuduće?
U svojoj buli papa Franjo navodi da je Godina milosrđa proglašena povodom 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskoga koncila 1965., dodajući da „Crkva osjeća veliku potrebu očuvanja živim toga događaja. S Koncilom je Crkva ušla u novu fazu svoje povijesti”. Papa nas poziva da ponovno oživimo poruke Koncila, koji i sada živi. Crkva je htjela da Drugi vatikanski koncil bude jedna živa poruka vremenu u kojem Crkva živi, vremenu i tada i sada. Drugi vatikanski sabor traje, i svi pape poslije su išli tim putom, posebno Ivan Pavao II., pa i Benedikt XVI., kao i Franjo, na poseban način. Papa Franjo dolazi iz jednoga drugog svijeta, drugačijega od našega, svijeta velikog siromaštva u kojemu vladaju i glad i nepravda, i ima osjećaj upravo za te najrubnije kršćane. Zato je i bio u Africi i pokazao bliskost s njima, i poziva sve nas vjernike, svećenike i biskupe da ga slijedimo svojim primjerom na tome putu na način koji priliči pojedinom kraju ili narodu.

Papa govori o siromašnoj Crkvi za siromahe, no da bi Crkva mogla pomagati siromahe, mora nešto imati. I u Africi pomažemo misionare, koji su sigurno bogatiji od stanovnika, ali misionari svoja dobra koriste za pomoć stanovnicima. I papa ima materijalna dobra; u Rimu je izgradio gostinjac za siromahe, ali ne može sve nadijeliti. Tako i mi u Varaždinu pomažemo svima koliko je moguće u danim prilikama, pa ćemo započeti izgradnju Caritasova doma, koji će biti mjesto pomaganja ljudi, sukladno djelima milosrđa: gladne nahraniti, žedne napojiti, siromaha odjenuti… Projekt je gotov, s početkom građevinske sezone počinju i radovi.

Političke podjele

Podjele su očite u cijelom društvu, naročito u politici. Kako gledate na blokadu funkcioniranja vlasti zbog međustranačkih pregovora? Nije li odgovornost političara da budu pritom malo milosrdniji prema nama građanima? I dakako, što očekujete od nove vlasti, pa ma kakvog sastava bila?
Očekujem da se stranke slože oko bitnih problema, a to su demografsko pitanje, koje je gotovo kritično, te iseljavanje iz Hrvatske. Naši župnici daju nam izviješća koliko se ljudi rodilo, krstilo i umrlo, i svake godine bude razlika od oko tisuću ljudi samo na nivou Varaždinske biskupije! U 20-ak godina to je 20.000 ljudi manje nego kad je Biskupija osnovana i kad je na njezinom području živjelo 360.000 ljudi. Problem su i neobrađena polja, zapuštena zemlja koja bi mogla prehranjivati ljude, a s druge strane ljudi su nezaposleni. Neke stvari su nam zajedničke i treba se naći konsenzus. To je pitanje egzistencije, pitanje hoće li nas sutra biti ili neće. Zemlja je jednako dana svim ljudima i svatko ima pravo na njoj živjeti.

I na kraju: kako slaviti Božić? Što biste poručili onima čiji će blagdanski stol nužno biti skroman unatoč propagandi prebogate ponude trgovačkih centara, onima pred neizvjesnom budućnošću, osiromašenima, ovršenima, bolesnima, posustalima, klonulima duhom? Kako u tim uvjetima razvidjeti, razlučiti, providjeti i usvojiti poruku nade koju odašilje događaj rođenja Djetešca?
Božić se u prvom redu doživljava u ljudskom srcu. Pripovijedao mi je jedan svećenik koji je bio u zatvoru u Staroj Gradiški da su ih na Božić natjerali u šumu, na snijeg, na najteže radove. U pauzi su se malo skupili, uzeli malo kruha, izgovarali „Ovo je moje tijelo“ i molili se. Kasnije je rekao da mu je to bio najradosniji Božić u životu.

Okupljanje za stolom, u obitelji i na misama jako je važno, ali doživjeti Božić u svom srcu je pravo slavljenje Božića. Kada se advent i Božić pretvaraju u šopingmaniju, to šteti slavljenju Božića. Želimo da i najsiromašniji osjete Božić te da imaju što je najpotrebnije i posebno će naši biskupijski i župni Caritasi biti aktivni i ni u jednoj župi tog dana neće biti čovjeka bez hrane. I neće biti samo onoga što je najosnovnije, ne samo kruha i vode, već i nečega više, ali još je važnije da naši karitativni djelatnici pohode ljude u kuće i da im znaju reći lijepu riječ i uputiti božićnu čestitku.

Na kraju, evo i moje čestitke: Želim svima da vam se dogodi Božić i ove, 2015. godine!

GODINA MILOSRĐA 

Isus Krist je lice Očevog milosrđa. U ovim riječima može se dobro sažeti tajna kršćanske vjere. Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta, dosežući u njemu svoj vrhunac. Otac, „bogat u milosrđu“ (Ef 2,4) nakon što je Mojsiju otkrio svoje ime kao „Gospodin je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću“ (Izl 34,6), nikada nije prestao, na razne načine kroz povijest, pokazivati svoju božansku prirodu. U „punini vremena“ (Gal 4,4), kada je sve uređeno sukladno njegovom planu spasenja, poslao je u svijet svog jedinog Sina, rođenog od Djevice Marije, kako bi na konačan način otkrio svoju ljubav prema nama. Tko god vidi Isusa vidi Oca (usp. Iv 14,9). Isus iz Nazareta svojim riječima, svojim djelima i svojom cijelom osobom otkriva Božje milosrđe. (…)
U stvari, otvorit ću Sveta vrata na pedesetu godišnjicu zatvaranja Drugog ekumenskog vatikanskog koncila.

(U hrvatskom prijevodu ovdje navedeno prema web-stranici: http://hr.opusdei.org/hr-hr/document/jubilej-milosrda-koji-je-proglasio-papa/

Izvor:
Foto: