Art/media

Već petu godinu u ovo vrijeme kolumnu posvećujem Vukovaru. Ove godine naš list izlazi točno na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. I ove godine taj dan dočekujemo podijeljeni. A ove godine dočekujemo ga i u svjetlu Šešeljovog oslobađanja.

Što je dobro u tome što se Šešelj vratio u „otadžbinu“? Ništa, osim jedne stvari. Sada napokon svi slušaju što govori. Sve je to već rekao u Haagu, ali nitko nije slušao. Sada su svi čuli da je rekao: „Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić su suradnici u mojim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti“.

Eto. Pisao sam već da Hrvatska ne bi smjela imati ništa sa Srbijom dok joj je na čelu četnik Nikolić. I premijer Vučić je četovao. Ivica Dačić bio je bliski Miloševićev suradnik. Srbija dlaku mijenja, ali ćud baš i ne – ako izuzmemo detroniziranog Borisa Tadića i ubijenog Zorana Đinđića. Srbija, naravno, ide u EU, ali obožava Putina.

A što Hrvatska radi? Dijeli se. Dijeli se na dvije, pa i na, čuli smo i to, pet kolona. Obični Hrvat iscrpljuje se između onih centara moći koji, s jedne strane, doista žele uništiti sve što je nacionalno, i onih koji, s druge strane, doista manipuliraju nezadovoljstvom branitelja. Ali između tih ekstrema egzistira većina Hrvatske, pa i hrvatske politike. Zato mislim da nije nemoguće povratiti nacionalno jedinstvo, barem oko ključnih tema – poput Vukovara. 

Naš je problem što ne razvijamo kult Vukovara. U SAD-u su još uvijek popularne kape i majice s natpisom: „11. 9. 2001. – Nećemo nikada zaboraviti“. Gdje se u nas mogu nabaviti slični artikli s natpisom „18. 11. 1991. – Nećemo nikada zaboraviti“? Trebalo bi ih proizvesti. Moglo bi se na njima dodati i: „Nećemo ni oprostiti“. A možda bi samo trebalo citirati stih iz lijepe pjesme Ivice Pepelka: „Da se ne zaborave rane devedesete“. I u skladu s time i živjeti.

Izvor:
Foto: