Povodom 30. obljetnice preleta pilota Danijela Borovića avionom MiG-21 s aerodroma bivše JNA u Željavi, na oslobođenu ali i devastiranu zračnu luku u Puli, Predsjednik RH ga je odlikovao Redom Kneza Domagoja s ogrlicom. Na ulazu u vojni dio pulskog aerodroma je u čast Boroviću, 2019. godine postavljen avion MIG-21 i spomen obilježje, pa se nameće pitanje kada će se takvo nešto dogoditi na području Varaždinske županije.

Štoviše, jubilarna obljetnica ponovno je pokazala koliko su pravi junaci hrvatskog neba samozatajni.

Naime, piloti HRZ-a, poput umirovljenog pukovnika Danijela Borovića, vrhunski su profesionalci i nisu navikli istjerivati pravdu. Stoga do današnjeg dana ostaje nejasno zašto od četvorice pilota-lovaca, koji su za isto toliko MiG-ova-21 oslabili bivšu JNA, nijedan nije stekao čin generala Oružanih snaga RH.

–Rudolf Perešin je preletio u Klagenfurt 25. listopada 1991. godine, a nakon što je avion godinama čuvan u austrijskoj zrakoplovnoj bazi Zeltweg (Fliegerhorst Hinterstoisser), taj simbol junaštva je 2019. godine vraćen u Hrvatsku. Nažalost, šira hrvatska javnost zapravo malo toga zna o pilotima borbenih zrakoplova koji su strahovito puno riskirali u Domovinskom ratu, ne samo svoje živote nego i živote članova svojih obitelji – ističe Danijel Borović.

U to vrijeme sustav JNA je još relativno dobro funkcionirao, iako ta armija realno više nije imala ništa s predikatom “narodna”.

– Već od Slovenskih dana rata, Jugoslavenska armija pretvorila se u bestijalnog agresora. Tada sam bio oficir, pripadnik Ratnog zrakoplovstva u činu kapetana 1. klase, pilot borbenog zrakoplova i nastavnik letenja – naglašava Borović.

Pucali po šavovima

S obzirom na to kakav je bio tadašnji komandant RZ-a i PZO-a, te kakvi su mu bili nadređeni u Generalštabu, a napose Veljko Kadijević – zloglasni savezni ministar obrane bivše SFRJ -„Eseferjot“ – nije ni čudo da je Ratno zrakoplovstvo bivše države pucalo po šavovima. Takvu situaciju četvorica junaka hrvatskog neba uspješno su iskoristila.
– Nakon Perešinova odlaska u Austriju strahovito se zakomplicirala situacija na aerodromu Željava. Sve sigurnosne službe, na čelu s Kontraobavještajnom službom (KOS), bile su zatečene i napravljena je analiza kako se to uopće moglo dogoditi. Hrvate, ali i sumnjive pripadnike drugih nacija, ne samo da su pritvarali, nego su ih lisicama vezali za radijatore u zrakoplovnoj bazi. Perešin je mjesec i pol dana prije bijega preselio suprugu i kćer u Stubičke Toplice, a “bezbednjacima” je ispred nosa furgonom usred bijela dana odvezao i sav namještaj iz stana u višekatnici, dok je naša obitelj morala  sve ostaviti u bihaćkom stanu. „Točku na i” Perešin je stavio  tijekom izvidničkog leta iznad Slovenije, koji je okončao uspješnim slijetanjem u neutralnu Austriju. Čim je to objavljeno u medijima, svi hrvatski piloti stavljeni su pod prismotru, a general i zapovjednik 5. korpusa Ljubomir Bajić javno je zaprijetio zrakoplovcima na bihaćkom aerodromu urlajući: “Pa kako da dobijem rat kad mi je aerodrom pun ustaša?! Prvi koji pokuša makar jednu fotelju iznijeti iz stana, biti će uhićen!” – govori Borović o tadašnjoj situaciji u jednoj od najskupljih i najčuvanijih europskih podzemnih zrakoplovnih baza.

Komu vjerovati?

Uz njega, još trojica pilota su odmah preventivno “skinuta” s bilo kakvog letenja.

– Poslali su nas i na izvanredne liječničke preglede u Beograd, gdje su nam utvrdili dijagnozu: „ neurotično ponašanje prouzrokovano situacijom“. To je značilo da mjesec dana ne smijemo sjesti u avion, pa tako još jednom i time su nas maltretirali cijelu jesen, te ponovno sjedam za komande trenažnog aviona (dvosjed MiG-21) tek 22. prosinca 1991. godine. U siječnju 1992. godine obavio sam svega dva nastavnička leta, i to danju. Raslo je i moje nestrpljenje za prelet jer se čekalo međunarodno priznanje RH, a ja sam sve teže podnosio situaciju da svakodnevno moram raditi s ljudima i truditi se da oni ne primijete štogod sumnjivo u mojim reakcijama– veli Borović.

Stoga je plan svog bijega razradio sam, a za organizaciju izvlačenja supruge Snježane i sina Vanje, dogovorena je logistička pomoć dvoje civila. Supruga i sin morali su ostati u Bihaću praktično do Borovićeva polijetanja.

– Od osobe koja mi je bila jedina veza s Oružanim snagama RH (Slavko Hodak, oficir za sigurnost u Željavi), zbog tajnosti sam tek u zadnji čas trebao doznati na koji aerodrom ću sletjeti. Često me pitaju: “Pa zašto nisi doletio u Varaždin?“  Odgovor je da naš aerodrom nije imao uvjeta za to, niti  sam ja o tome mogao odlučivati, već brigadir Drago Frančišković iz inspekcije Ministarstva obrane. Sve sam te događaje detaljno opisao u knjizi “Prelet za Hrvatsku”, pa i zašto je za prelet odabrana Zrakoplovna baza Pula. Jako smo pazili da što manje ljudi zna detalje preleta, da se u slučaju razotkrivanja plana, ne može otkriti daljnja mreža mojih suradnika – naglašava naš sugovornik.

U 1. lovačkoj eskadrili

Spomenuti prelet odigrao se 4. veljače 1992. godine s aerodroma bivše JNA u Željavi. Borović je u teškim uvjetima, noću, bez vanjske vidljivosti, uspješno prizemljio MiG-21 na pulski aerodrom. Time je Republika Hrvatska dobila svoj prvi nadzvučni zrakoplov u sastavu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. No, najveću radost za hrabrog pilota predstavljala je ponoćna informacija o tome da je njegova obitelj na sigurnom u Splitu.

– Njihov put do Hrvatske ispao je drugačijim od planiranog. Imali su dva sata za izvlačenje najkraćom rutom prema rijeci Savi, a na kraju su morali ići prema Drvaru, Posušju i Splitu! Nisam imao pojma tko je s njima, tko ih vozi i vodi preko četničkih prepreka. Dva dana je od javnosti i neprijatelja uspješno skrivana informacija da Hrvatska ima nadzvučni borbeni avion. Odnosno, sve dok to osobno nisam odobrio nakon dolaska obitelji u Zagreb – objasnio je Borović.

Njegov avion je tih dana u Puli premještan noću po kaponirima za smještaj, s ciljem da se onemogući njegovo uništenje od strane aviona JNA. Iz Pule je nakon nekoliko dana prebačen u Zrakoplovnu bazu Pleso.

– Ne čekajući dolazak Borovića, to je u žurbi izveo pilot koji nije bio osposobljen za upravljanje najnovijom verzijom MiG -21 i malo je nedostajalo da nastrada tijekom brišućeg leta iznad Gorskog kotara, jer nije uključio neke upravljačke sustave. Ubrzo se pristupilo nastavku potpunog ustrojavanja 1. lovačke eskadrile, sastavljene od pilota borbenih zrakoplova. A njihov broj je rastao jer su me u preletima slijedili piloti Ivica Ivandić i Ivan Selak. S tri aviona bilo je lakše provoditi trenažu pilota, a imali smo i sjajne tehničare. Uglavnom je bila riječ o zaposlenicima Remontnog centra “Zmaj” iz Velike Gorice. Nažalost, svu vrijednu opremu za održavanje i servis borbenih zrakoplova je „odvukla“ JNA, a skupocjena sredstva i strojeve  koje nisu mogli odvući,  uništili su pri povlačenju. Nešto rezervnih dijelova i opreme tehničari su uspjeli pronaći i spasiti iz disperziranih zrakoplovnih skladišta na teritoriju RH, te su avioni dobro održavani cijelo vrijeme – tvrdi ovaj vitalni Kneginčanin, koji je, podsjećamo, nekoliko godina u civilstvu uspješno obavljao i dužnost direktora varaždinske gradske tvrtke „Varaždin Airport d.o.o.“


Početak borbenog djelovanja 1. lovačke eskadrile u 1992. godini (postrojba je pet puta mijenjala ime!) započeo je letovima na području Prijedora i Prnjavora i nažalost, leteći u avionu kojeg sam preletio, oznake „101“, 24. lipnja 1992. godine stradao je pilot Ante Radoš.

Djelovanja su nastavljena ujesen 1993. godine uništavanjem neprijateljskih dalekometnih raketnih i topničkih bitnica na Baniji i Kordunu, te je u jednom djelovanju nastradao pilot Miroslav Peris.

– U to vrijeme je iz bivših sovjetskih republika postupno nabavljeno više aviona, koje smo odmah po sklapanju testirali u probnim letovima i stavili u uporabu, te kompletirali dvije eskadrile MiG-ova. Osposobili smo i puno mlađih pilota koji su tek skupljali iskustvo i nalet. No, na borbene zadaće su išli najiskusniji piloti, pogotovo 1995. godine u sklopu VRO-a Bljesak i Oluja, dok su mlađi vršili zadaće nadzora zračnog prostora. Nažalost, u letu za pripremu akcije Bljesak, nastradao je Zlatko Mejaški, a drugog dana Bljeska i Rudolf Perešin – ukazuje Borović.

Sve borbene letove tijekom Domovinskog rata hrvatski piloti MiG-ova izveli su bez radarskog navođenja, uglavnom u brišućem letu i s avionom  kojem osnovna namjena uopće nije bila napadanje ciljeva na zemlji.

U brišućem letu

– Na optičkim nišanima u kabini nismo mogli postaviti potrebno “pretjecanje” u odnosu na cilj, za  djelovanje raketama i bombama iz brišućeg leta. Stoga smo morali eksperimentirati i vježbati na poligonu kako bismo postigli nužnu učinkovitost. Letjelo se nisko, tek toliko da ne zakačimo žice dalekovoda, a koliko je to bilo opasno može posvjedočiti primjer pilota Ivandića, koji se s jednog takvog leta vratio s oštećenim krilom, iz kojeg su mehaničari izvlačili ostatke zdrobljenog granja s krošnje drveća. Iz tih lovaca-presretača hrvatski piloti i aviomehaničari izvukli su maksimum u ratnim uvjetima, ali i kasnije u onima mirnodopskim. Stoga je razumljivo da smo za njih sentimentalno vezani i nadam se da niti jedan neće završiti u rezalištu, već će im se pronaći odgovarajuće spomen mjesto – zaključio je Danijel Borović.