Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje Dragica Benčik: govori švedski, romantičarka je u duši, a nepravda je doslovno rasturi do boli!

Objavljeno:

- dana

– Ima više ljudi koji su ostavili pozitivan trag u mom životu. Iznimno važna mi je bila jedna učiteljica hrvatskog jezika, gospođa Maja Mahnik, bez čije pomoći bih teško završila osnovnu školu u roku, nakon povratka iz Švedske.

Moj direktor na bivšem radnome mjestu, gospodin Zvonimir Merlić, naučio me je mnogim životnim vrijednostima, a osobito poštovati rad svakog čovjeka! No, moj najveći uzor je moja mama! Ona je jedna izuzetna, divna, nesebična i hrabra žena koja moju sreću, moje želje i potrebe uvijek stavlja ispred svojih! – započela je priču Dragica Benčik, ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje.

Rođena u Hrvatskom zagorju u jednome mjestašcu u blizini Lobora, zelene brežuljke ubrzo je zamijenila novom životnom sredinom. Njezina se obitelj prvo nakratko skrasila u Kućan Marofu pokraj Varaždina. Put ih je potom na nekoliko godina odveo u Švedsku, nakon čega slijedi povratak u Varaždin.

Vjerujem u dobro!

– Osnovnu školu započela sam u Hrvatskoj, da bih od 3. do 6. razreda školu pohađala u Švedskoj. Povratak u Hrvatsku bio je prilično bolan, težak i traumatičan. Nakon osnovne škole, srednjoškolsko obrazovanje nastavila sam u Varaždinu, gdje sam stekla zvanje medicinske sestre, no nikada nisam radila u struci – otkriva Benčik.

Visokoškolsko obrazovanje nastavlja na tadašnjem Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Po uspješnom završetku redovnog studija, prvo zaposlenje dobiva u Centru „8. maj“ Varaždin. Riječ je o najvećoj tadašnjoj zaštitno-radnoj organizaciji otvorenog tipa za zapošljavanje osoba s invaliditetom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Od 1998. godine dobiva stalni posao u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec, gdje posljednjih 10 godina obnaša dužnost ravnateljice.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Pozitivna, uporna, odana… Vjerujem u dobro!
Što je za vas uspjeh u životu?
Bez obzira na okolnosti koje nas okružuju, uspjeh u životu je živjeti tako da se svakog novog jutra u ogledalu mogu mirno pogledati u oči, bez osjećaja nelagode i srama zbog svojih postupaka. Znam, to zvuči staromodno i otrcano,ali kako godine prolaze, to sam ponosnija što živim na taj način!
Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
O estetskim zahvatima kao opciji zasad ne razmišljam! Ali… nikad ne reci nikad!
Vaš moto u životu?
„Dok god ima mraka, biće i svanuća.“ (Ivo Andrić)
Koji odjevni stil njegujete?
Volim jednostavnost u odijevanju, po mogućnosti da je to odjeća od prirodnih materijala. U svakodnevnom životu često kombiniram tamnoplavu, sivu, crnu, bijelu i bež boju. U posebnim prilikama volim odjenuti dugu crnu haljinu u kombinaciji s crvenim ili srebrnim detaljima! Rekla bih da preferiram jednostavan stil odijevanja koji u pravilu nastojim upotpuniti s nekim decentnim, ženstvenim, ali neobičnim modnim dodacima!
Što nikad ne biste odjenuli?
Nisam razmišljala o tome! Ali zato, kao i svaka prosječna žena, volim maštati o lijepoj odjeći, obući i modnim detaljima koje bih voljela imati!
Pratite li trendove u modi?
Ne spadam u tzv. modne „žrtve“. Ne nosim nužno najpopularniju odjeću u nekom trenutku. Biram odjeću u kojoj se prije svega osjećam dobro, kako u svakodnevnom životu tako i u posebnim prilikama! Naravno, uvijek nastojim izgledati lijepo i primjereno prilici!
Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Duga krznena bunda. Imam je u ormaru već više od 20 godina. Šteta uloženog novca, jer nosim je iznimno rijetko!
Kazalište ili kino?
Kazalište.
Film ili sapunica?
Film.
Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Manipulatori su među nama“ autorice Isabelle Nazare-Age.
Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
Clint Eastwood.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Slobodnog vremena imam relativno malo. Obveze i aktivnosti koje nosi sadašnji posao su brojne, a često se odvijaju i izvan redovitog radnog vremena. Vrijeme koje mi preostane posvećujem obitelji i prijateljima.
Vjerujete li u horoskop?
Ne.
Što vas može rasplakati?
Osjećaj nemoći. Nemoći u smislu da ne mogu pomoći ili promijeniti neke situacije i događaje koji nekomu nanose veliku tugu ili bol. Ponajprije ljudima, ali i životinjama! Obožavam pse! Posebno mjesto u mom srcu ima Edi, pas mog brata!
Jeste li romantični?
Vjerujem da jesam!
Najromantičniji trenutak u životu?
U prvom ili drugom razredu osnovne škole, kad još nisam imala svoj bicikl, dva su prijatelja iz razreda, potpuno svojevoljno, svakodnevno dolazili do moje kuće, koja je od škole bila udaljena oko tri kilometra, kako bi me vozili u školu. Jedan je vozio mene, drugi torbu! Svakodnevno su se prepirali tko će što voziti! To je bilo nešto najljepše i najromantičnije u mom životu!
Možda prasak, ali…
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Ne vjerujem. Vjerujem da se na prvi pogled može dogoditi iskra, veliki prasak, grom iz vedra neba! Odjednom ti se zacrni pred očima i u glavi! Odjednom netko zaokupi sve tvoje misli i rasplamsa ti maštu do te mjere da ne primjećujete pada li kiša ili grije sunce! To ludilo, srećom, ipak traje kratko. Ovo slatko ludilo je istinski začin svakom životu, a nasreću, može se dogoditi više puta i u bilo kojoj životnoj dobi! Ljubav vidim kao puno staloženiju i trajniju emociju koju obilježava uzajamni osjećaj pripadnosti i poštovanja partnera!
Što prvo primijetite kod muškarca?
Lice, a na licu oči. Oči su ogledalo duše. Ako se dobro zagledaš u nečije oči, u njima vidiš sve što želiš i ne želiš: nečiju iskrenost i laž, tugu i bol, sreću i zadovoljstvo!
Što je najvažnije u vezi?
Uzajamno poštovanje i povjerenje, koje se postiže stalnom i dobrom komunikacijom među partnerima.
Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Teško mi je to decidirano reći. To prije svega ovisi o tome tko me je povrijedio! Teško se nosim s osjećajem izdaje, koji mogu izazvati samo važni i bliski mi ljudi!
Što mislite, tko je više ljubomoran, žene ili muškarci?
Podjednako! Polazim od pretpostavke da i žene i muškarci u jednakoj mjeri mogu biti osobe nesigurne u sebe! Smatram da je okidač za ljubomoru u vezi osobna nesigurnost ljubomornog pojedinca, a ne ponašanje partnera!

Prvo u Švedsku

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Oduvijek želim puno putovati! Dosad sam uspjela nešto proputovati, ali puno premalo u odnosu na ono što bih željela vidjeti u životu! Prije svega želim ponovno otići u Švedsku, tamo boraviti barem mjesec-dva, a tek nakon toga i na sve ostale željene destinacije!
Omiljeni način opuštanja?
Cjelodnevni boravak u pidžami, uz kavu, čitanje i kartanje bele s prijateljima!
Vaš idealni odmor je…
Ljenčarenje na našemu moru! Ne volim gužvu i strku kakva vlada u sezoni! Bablje ljeto na Jadranu je zakon! Čisti užitak! Divota!
Svaka prava žena nikad ne smije…
Nametnute zabrane su kontraproduktivne za svaku osobu, a time i za ženu. Što će netko činiti ili neće, kako će se netko ponašati, to treba biti osobni izbor svake odrasle osobe, odnosno svake žene! U civiliziranom društvu odrasle osobe biraju svoje postupke i ponašanja i slijedom istih snose odgovarajuće posljedice.
Iz takta vas može izbaciti…
S očitom nepravdom bilo koje vrste iznimno se teško nosim! Moj mentalni sklop naprosto ne prihvaća postojanje jednakih i jednakijih. To me rastura do boli, doslovno!

Volim kuhati, a bome i jesti. Jednom sam pripremila kotlovinu za 100 ljudi i oduševila!

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Volim kuhati, a bome i jesti! Ovo drugo se i podosta vidi! Moram se pohvaliti vezano za kuhanje! Prije desetak godina, povodom odlaska kolege iz škole u mirovinu, pripremila sam kotlovinu za stotinjak ljudi! Za tu smo avanturu kotao za kotlovinu posudili od nekog nogometnog kluba! Svi koji su kušali rekli su da je kotlovina bila odlična!
Omiljeno jelo?
Volim ja puno toga, ali škampi na žaru su mi broj jedan! No, kad nema škampa, a često ih nema, volim jesti meso s roštilja i grah na sve moguće načine!
Omiljeni kolač?
Japanski vjetar s puno čokolade, lješnjaka i šlaga!

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje