Vladimir Novak

Ak’ se ovo ovak’ nastavi i ne riješi sve to skupa, ja ponovno pakiram kofere i vraćam se natrag u Ameriku! Oni mi barem za zakinutost od dva centa u mojoj mirovini danas isplaćuju po 12 dolara mjesečno. I to vam je Amerika. Za razliku od nas – tim nas je riječima otpravio Novak iz svojeg toplog doma na Šalati, a mi se nadamo da se to ipak neće dogoditi

I da nije opsežne fotomonografije “Hrvati u Americi”, koja je ovih dana ugledala svjetlo dana s 550 fotografija na 260 stranica, razloga za susret s njezinim autorom, Vladimirom Novakom, bilo bi napretek. Posebice znaju to oni kojima je barem donekle poznat životni put ovog Varaždinca,  diplomiranog redatelja koji je nakon Drugog svjetskog rata otišao u SAD gdje je radio kao fotograf, novinar, urednik, spiker… A danas, nakon što je po bijelom svijetu, a najviše po SAD-u “poderao mnogo cipela” i “automobilskih guma” gnijezdo je sa svojom trećom bračnom družicom Marijanom Novak svio u šarmantnoj boemskoj građanskoj mansardi, ostavštini njegove majke na Šalati.

– Rođen sam u Optujskoj ulici. Moj otac Miroslav Novak bio je suvlasnik kina Gaj prije II. svjetskog rata zajedno s Mijom Cepancem, a moja majka bila je sestra prof. Filića, dok je moj krsni kum po kojem sam i dobio ime bio Vladimir Milković, brat varaždinskog pjesnika Zvonka Milkovića. Prije nego što je otvorio kino, moj otac radio je kao knjigovođa u banci -štedionici Vladimira Milkovića gdje je i upoznao moju majku koja je ondje isto tako radila. I moj otac i prof. Filić bili su članovi Matice hrvatske kao i Rotary kluba u Varaždinu – veli Vladimir Novak na početku „filma svojeg života”.

Matej me upoznao s Jerryjem Lewisom s kojim sam se isto tako družio, prisjeća se Novak

Tijekom II. svjetskog rata služio je vojsku u Domobranskoj pukovniji u Zagrebu. Nakon rata OZNA strijelja 18-godišnjeg brata Borisa Novaka, a do danas ne zna zbog čega su partizani strijeljali njegovog brata i još petero članova njegove obitelji.
– Po završetku rata krenuo sam ponovno u Zagreb na studij povijesti umjetnosti i studirao sam kod prof. Grge Gamulina. To je bilo 1948. godine, da bih dvije godine kasnije u Beogradu upisao Visoku filmsku školu i ondje završio filmsku režiju zbog ljubavi prema filmu. Naime, bio sam najmlađi kinooperater u Jugoslaviji jer sam ispit položio sa 16 godina i radio sam u očevom kinu. Budući da sam u Beogradu stanovao kod poznatog varaždinskog sportaša, hokejaša Borisa Renauda koji je dao izgraditi stadion Tašmajndan u Beogradu i klizalište, angažirao me da ozvučim stadion. Radio sam u Kinoteci i za Avalu film. No nikako nisam mogao doći do stalnog zaposlenja zbog “kapitalističkog porijekla” i oca suvlasnika kina kojem je poslije rata oduzeta sva imovina.  Bio sam Hrvat, nisam bio član Komunističke partije, a kao takav nisam mogao napredovati u karijeri. Zato mi je 1959. “pukao film” i krivotvorenom putovnicom prvo sam pobjegao u Francusku, a zatim u Belgiju.
U Belgiji je proveo tri godine.
Ne biste vjerovali: dok su svi došljaci radili kao fizički radnici, ja sam dobio posao na jednoj klinici kao rendgenski tehničar. Imao sam prekrasan, veliki ured s kaminom i bijelu kutu i kravatu… – pripovijeda Novak koji se sa smiješkom prisjeća mladenačkih dana.

U SAD je došao 1962. godine.
– Kod grada Buffala u državi New York primio me, još se i danas sjećam, velečasni dr. Stjepan Lacković, rodom iz Marije Bistrice, inače bivši tajnik kardinala Stepinca. Pobrinuo se da pronađem jeftini stan, a zaposlio sam se u najprestižnijoj američkoj klinici za onkologiju i najvećoj takvoj na svijetu Roswel Park Memorial Institute kao tehničar rendgenolog, i to zahvaljujući dr. Zvonimiru Marasu, bratu “babe Ikače“ ili Marice Hrdalo – dramske umjetnice Nele Eržišnik. Tamo sam proveo svega pet mjeseci, jer mi otac iz Varaždina šalje pismo s vizit-kartom proslavljenog poljskog redatelja i producenta Rudolfa Mateja. Bio je u posjetu Varaždinu jer je njegova sestra bila udata u Varaždinu za prof. Wisserta. Budući da je moj otac već onda vodio Ured Turističke zajednice grada Varaždina, koji je bio na Korzu gdje je danas slastičarna Mama mia, Matej je kod njega došao promijeniti dolare u dinare. Tako su se upoznali i popričali o filmu jer je moj otac prije rata radio u Saša filmu u Beču, a i bio je prijatelj Oktavijana Miletića, a i Matej je radio kao mladić u Saša filmu u Beču. I otac mu je objasnio da ima sina u Americi, a Matej me sa svojom vizit-kartom odmah uputio kod svoje sestre na Beverly Hills – prisjeća se Novak koji je u SAD-u radio i kao zidar, i to zdušno jer je vidio da se može dosta zaraditi ako se radi subotom i nedjeljom. 

Kao dobrovoljac i Hrvat prijavljuje su u Vijetnamski rat, a za angažman dobiva priznanja

Preselivši se u Los Angeles, počinje njegovo prijateljstvo s Rudolfom Matejom koji ga je upoznao s ondašnjim zvijezdama filma.
– Matej me upoznao s Jerryjem Lewisom s kojim sam se isto tako družio, pa onda s poznatim glumcem Jackom Palanceom. Posjećivao sam hrvatsku Katoličku crkvu i nisam nikad bio snob. Veliki šok sam doživio kada sam vidio kolika je razlika između svijeta bogatih s kojim me na večerama upoznavao Matej i našeg domaćeg svijeta koji radi u Americi – govori Novak.

No kako sve što je lijepo kratko traje, tako je i druženje s redateljem Matejom, koje je obećavalo blistavu redateljsku karijeru za Novaka, trajalo kratko. Svega nekoliko mjeseci jer je Matej – umro.
Još dok je bio živ, Novak je preko Katoličke hrvatske crkve pokušavao pokrenuti radiopostaju za Hrvate u Južnoj Kaliforniji. I to mu je pošlo za rukom.

– Dobili smo svoju radiofrekvenciju kod jedne velike radiopostaje KTYM i prva radioemisija za Hrvate u Južnoj Kaliforniji trebala se početi emitirati u subotu 23. 11. 1963. godine, a u petak 22. 11. 1963. je oko 13 sati ubijen predsjednik SAD-a John Kennedy. Kako smo mi prvu emisiju imali pripremljenu u prigodničarskom stilu, slavljenički s koračnicama i sličnim pjesmama, pozvao me svećenik i cijelu noć smo do jutra radili prvu radioemisiju za Hrvate u Americi koja je bila posvećena ubojstvu Kennedyja – prisjeća se Novak početaka rada na radiju gdje je bio urednik, novinar i spiker
No nije se dugo zadržao na radiju, iako je surađivao do 1994. godine. Krenuo je s fotografijom.

U knjizi sam posebno poglavlje posvetio Varaždincu Ferdinandu Konščaku

 Oko 1966. godine upoznao sam liječnika iz Karlovca dr. Anthonyja Butkovicha. Bio je prelijep muškarac, bonvivan, volio je dobro i lijepo živjeti. Bio je oženjen za ženu koja je od njega bila starija 30 godina, ali iznimno imućna. On me uveo u život visokog društva na Beverly Hillsu u Hollywoodu i širom mi otvorio vrata njihovih života. Zahvaljujući njemu,  fotografirao sam predsjednika SAD-a Ronalda Reagana, generala Omara Bradleya, admirala dr. Ulyssesa Granta IV, hotelijera Conrada Hiltona, pjevača Eltona Johna, tenora Metropolitan Opere Lauritza Melchiora i mnoge filmske zvijezde poput Clinta Eastwooda, Gregoryja Pecka, Jane Fonda i Julie Andrews – sa sjetom se prisjeća Novak.

Kao dobrovoljac i Hrvat prijavljuje su u Vijetnamski rat, a zbog zasluga i sudjelovanja u američkom političkom životu dobio je mnoga priznanja, među ostalima počasnu titulu pukovnika od guvernera Louie B. Nunna jer se kao novodošli hrvatski emigrant prijavio u rat, a još nije bio američki građanin! Na nagovor dr. Butkovicha Novak 1966. godine postaje članom Republikanske stranke, a godinu dana kasnije član Poglavarstva grada Los Angelesa.
Tada je upoznao budućeg guvernera i kasnije predsjednika SAD-a Ronalda Reagana koji ga je nakon izborne kampanje u kojoj je sudjelovao i pobjede 1981. pozvao u Washingtonu.

– Pristojno sam odbio poziv. Nisam želio odustati od svoje knjige na kojoj sam radio 40 godina o Hrvatima u Americi, nisam želio odustati od rada na radiopostaji za Hrvate u Južnoj Kaliforniji i na angažmanu oko života hrvatskih iseljenika u Južnoj Kaliforniji, a i Washington mi se nikad nije sviđao – kazao nam je bez imalo žaljenja Novak kojem su Reagan i supruga Nancy svakog Božića slali čestitke.
Od 60-ih godina sve do sredine 90-ih godina Novak je održao brojna vrlo uspješna predavanja s dijapozitivima o Hrvatima u američkim knjižnicama, bio je član Hrvatske akademije Amerike u New Yorku, tajnik Hrvatskog kulturnog kluba Los Angeles i mnogih drugih hrvatskih društava.
Kada su se dale naslutiti promjene u društvenom i političkom životu Hrvatske ranih 90-ih godina, kao istaknuti član hrvatske zajednice u Americi Novak se susreo i s dr. Franjom Tuđmanom.

Tuđman je 1988. godine došao u posjet Los Angelesu zajedno sa suprugom Ankicom. S njima sam se susreo i fotografirao ih. Tada sam i dr. Tuđmanu rekao da bih se vratio u domovinu, ali da su komunisti svu imovinu mojih roditelja oduzeli. On me uvjeravao neka se samo vratim, da će se sve to ispraviti – pripovijeda Novak.
Vladimir Novak, koji se u domovinu vratio 1994. godine, donio je više od četiri tisuće fotografija i dijapozitiva koje je sakupljao i snimao u SAD-u i drugdje preko 30 godina. S tim fotografijama organizirao je ukupno 10 izložbi u Hrvatskoj i jednu u Mariboru. Vrhunac njegova rada bila je svakako izložba istih fotografija koju je priredio 1999. godine u rodnom Varaždinu, koju je svečano otvorio tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery.

Kao kruna života i rada Vladimira Novaka danas stoji fotomonografija „Hrvati u Americi“ koja je zasada digitalno tiskana u 12 primjeraka na engleskom jeziku, a pregovara o tisku u Kini.

– Proputovao sam cijelu Ameriku, gotovo sve značajne arhive i knjižnice posjetio radi materijala, razgovarao sa svim našim ljudima po cijeloj Americi i od toga nakon 40 godina rada napravio fotomonografiju. Trebao je i u fotomonografiju ući i producent Branko Lustig kojeg ja poznajem i koji se u Los Angelesu druži s mojim sinom, ali on je bio malo nepovjerljiv prema knjizi, da to ne bi bila kakva “ustašija”. U knjizi sam posebno poglavlje posvetio Varaždincu Ferdinandu Konščaku koji je izradio zemljopisne karte kojima se američka ratna mornarica služila 200 godina. Kada sam zajedno sa suprugom Marijanom došao u Knjižnicu u Huntingtonu u sjeveroistočnom dijelu Los Angelesa u kojem se čuvaju Konščakovi originali i kazao da sam ja iz Varaždina i da bih volio vidjeti zemljopisne karte od Konščaka, svi su se razletjeli na sve strane i usplahirili. Nisu mi, naime, vjerovali da sam poput Ferdinanda Konščaka baš iz Varaždina! Naravno da su mi kroz nekoliko sati pripremili materijale i u ruci sam držao originalne zemljopisne karte Konščaka – skromno i sa smiješkom govori Novak u 85. godini života.

Ni dvadeset godina, koliko je prošlo od sloma bivšeg sustava, nije riješilo povrat imovine njegove obitelji koje je komunistička vlast konfiscirala i pretvorila u tzv. narodno dobro.
-Ak’ se ovo ovak’ nastavi i ne riješi sve to skupa, ja ponovno pakiram kofere i vraćam se natrag u Ameriku! Oni mi barem za zakinutost od dva centa u mojoj mirovini danas isplaćuju po 12 dolara mjesečno. I to vam je Amerika. Za razliku od nas – tim nas je riječima otpravio Novak iz svojeg toplog doma na na Šalati, a mi se nadamo da se to ipak neće dogoditi.

Tri braka, ali sina Jamesa Molla Novak je dobio izvan njih

Bogatom javnom životu ruku pod ruku ide i zanimljiv i bogat privatan život Vladimira Novaka.
– Prvi put sam se oženio za jednu Zagrepčanku u Las Vegasu u tri sata ujutro “dok sam bil malo cuguš”. Svjedoci su bili sastavljeni od gradskih “klošara” koji su to potvrdili za 20 dolara, odnosno dva piva. Brak je trajao dvije godine, a izvjesna dama udala se za mene jer je trebala nekoga tko će joj omogućiti ostanak i radnu dozvolu u Americi – prisjeća se vragolasto Novak te dodaje da je ova Zagrepčanka bila najbolja prijateljica jedne Varaždinke koja je isto tako živjela u Americi, ali ne otkriva o kome je riječ.
Dok se tijekom 60-ih godina bavio profesionalno fotografijom, upoznao je obitelj inženjera koja ga je tako prihvatila da su ga pozvali kod sebe živjeti. Budući da je gospodin dobio premještaj u susjedni grad, a supruga Rita je ostala sama i dala mladom, onako naočitom Novaku otvoreno do znanja da želi s njime imati sina, jer u protivnom će ostaviti svoje dvoje djece i razvrgnuti brak, nije mu preostalo ništa nego da joj udovolji.
Rodila je mojeg sina, a ja sam otišao od nje. Kad je mali imao 15 godina pozvao me da sa mnom “razgovara kao muškarac s muškarcem”.  Rekao mi je da zna kako sam njegov otac. James Moll danas ima 47 godina i poznati je redatelj i producent. Za svoj je rad zajedno s redateljem Stevenom Spielbergom dobio Oskara. Održavamo kontakt putem e-maila, ali rijetko se viđamo, jer je sav posvećen svojem poslu – veli Novak te dodaje da je njegova treća supruga, Zagrepčanka Marijana Novak, upoznala Ritinu k
er Julie koja dolazi k njima u Zagreb.
S Marijanom se Novak oženio nakon povratka u Hrvatsku 1994. godine. Prije toga je kupio nešto nekretnina i još jednom se službeno oženio Amerikankom i od nje se razveo.
Marijanu, umirovljenu prof. defektologije upoznao sam u Zagrebu 1996. godine. S njome sam se skrasio u ovoj skromnoj ali šarmatnoj mansardi. Tada sam i krenuo u bitku za povrat moje imovine u Varaždinu, ali bezuspješno – veli.
Slučaj zgrade kina Gaj, gdje je radio kao mladić, završit će u Strasbourgu jer se ovdje ništa ne može riješiti. Dok sam po ocu trebao dobiti pola kina, po majci imam jedno zemljište, odnosno kuću na Trgu kralja Tomislava koja je bila u vlasništvu moje tetke Ruže Zubanjek. Ona nije imala djece i čitavu kuću su naslijedile moja majka i njezina sestra. No ni do danas nije riješeno. Strahovito sam razočaran, a pogotovo s pravosuđem i odvjetnicima u Varaždinu. Sve moje predmete su prebacili u Bjelovar ili Križevce. O toj bitci u kojoj su me razočarali ne samo pravosudni organi u Varaždinu nego i u Hrvatskoj, kao i neki moji prijatelji koji su bili česti moji gosti u Los Angelesu, pisao sam i predsjedniku Josipoviću. Ne samo da mi je odgovorio, već mi je sugerirao svoju najbolju studenticu za pravnu pomoć. Dugo godina bila je naša odvjetnica, ali se nedavno i udala i otišla u državno odvjetništvo. Tako smo ponovno na početku moje borbe za svoje naslijeđe – kazuje Novak.

Novakov sin James Moll uspješan je redatelj i producent

Izvor:
Foto: