Umirovljeni varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak zahvalno se spomenuo 25. obljetnice svoga biskupskog posvećenja zahvalnim misnim slavljem koje je održano u utorak, 6. veljače, uoči blagdana bl. Alojzija Stepinca u krašićkoj Župi Presvetoga Trojstva, a potom i u petak u varaždinskoj katedrali. Na početku euharistijskoga slavlja, biskup Mrzljak podsjetio je između ostalog da je papa Ivan Pavao II. potaknuo na proslavu osobnih i zajedničkih jubileja.

Vjera i djela

Godišnjice ređenja dobra su prigoda za izreći naše ‘Bogu hvala’, za sve biskupe te svećenike koji poput mons. Josipa Mrzljaka diskretno, ustrajno i odano rade na njivi Gospodnjoj. Taj trud ponekad je zaliven znojem pa i gorkim suzama, što nažalost, mnogi ne osjećaju i ne primjećuju. Stoga smo u prigodnom intervjuu za Regionalni tjednik slavljenika prvo pitali tko su mu bili najveća podrška, odnosno tko su ljudi koji su pomagali, molili i pratili ga na putu svećeničkog odgoja i rasta?

Potječem iz Krašića, iz jedne predivne župe koja je Crkvi stoljećima davala brojne svećenike. Među najznamenitijima je bio sada blaženi Alojzije Stepinac, ali smatram kako se makar stariji Varaždinci zasigurno sjećaju Matije Stepinca, duhovnika kod sestara uršulinki. Riječ je o stricu našeg kardinala i blaženika koji ga je kao student posjećivao u Varaždinu. Alojzije je već tada ustvrdio: “Ako moj stric nije svet, pa tko je onda svet?” Matija Stepinac je bio čovjek sveta života i postoji njegov životopis kojeg je napisao biskup Josip Lang, još jedan kandidat za proglašenje blaženim. Eto, potječem iz jedne sredine poput Krašića, u kojoj se osjeti takav poziv kojeg je na poseban način među nama mladima poticao župnik Josip Vraneković. No, blaženi Alojzije je pogotovo bio uzor koji nas je mogao privući i tako sam krenuo ovim putem. Dakako, pomoćnici u svemu tome bili su poglavari u sjemeništu na Šalati, oni na Bogosloviji i obiteljska sredina. Nažalost, u dobi od godinu dana zbog posljedica komunističkog terora ostao sam bez oca i dandanas ne znam za njegov grob. Velika potpora na mojem putu bili su mi i oni kojima sam poslan kao svećenik. Kad upoznate ljude kojima ste potrebni, znate da ste izabrali dobar životni put kroz svećeništvo. Nikada neću zaboraviti poruku blaženog Alojzija kojom nam je po dolasku u sjemenište ukazao da Crkvi i hrvatskom narodu najviše možemo pomoći i učiniti dobra kao svećenici.

Djetinjstvo ste proveli u krašićkoj Župi Presvetoga Trojstva i tu ste sa sisačkim biskupom Vladom Košićem u utorak proslavili zajednički jubilej – 25. obljetnicu biskupskoga ređenja. U prigodnoj homiliji biskup Košić prisjetio se vašeg biskupskog ređenja, ali i prethodnog susreta s mons. Kuharićem. Je li točno da Vam je obojici kardinal poručio: “Lakše mi je bilo biskup biti u moje vrijeme, negoli će to vama biti u vaše vrijeme”. Odnosno, je li kardinal Kuharić bio u pravu kada je predvidio da za razliku od njegove generacije biskupa, Vi nećete znati tko su neprijatelji Crkve?

Kardinal Kuharić nam je zapravo želio reći kako trebamo ostati dosljedni u svojoj biskupskoj službi. Za razliku od komunističkog sustava, u kojem je to bilo izričito postavljeno s ateizmom, danas zasigurno nije lako prepoznati sve one koji su protivnici Crkve i kršćanstva. Naime, danas se susrećemo s relativizmom koji je možda čak pogubniji od ateizma. Relativizam daje taj zavaravajući privid da je sve dobro i dopušteno, kao da ne postoje nikakve zapovjedi, zakoni ni zabrane. Stoga je daleko teže prepoznati opasnost u takvom slučaju, kada nemate potpuno jasnu branu ispred sebe koja vam jasno daje do znanja što morate ili pak ne smijete činiti. Ipak, ta prošla – komunistička vremena bila su prepuna izazova. A to čovjek voli, jer daje mu priliku da jasno pokaže stav i svjedoči svojoj dosljednosti u životu.

Za Božje službenike upućeni kažu da imaju najmanje tri prepoznatljive ljubavi – prema euharistiji, Mariji i Papi. Je li to točno i koje još vrline moraju posjedovati?

Te tri ljubavi su nezaobilazne i to smo itekako osjetili u svojoj biskupskoj službi. Ljubav prema Bogu darovana nam je od malih nogu, rekao bih da je tako i s ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji. To se podrazumijeva na nekakvom putu kršćanskoga života, dok smo ljubav prema Svetom Ocu mogli osjetiti u pohodu “ad limina” kada smo kao biskupi posjetili Papu. Tako je bilo sa svetim Ivanom Pavlom II., papom Benediktom i Franjom. Od njih trojice, kao i cijelom hrvatskom narodu, najviše nam je blizak ostao Ivan Pavao II. Osjetili smo tu vjernost na koju nas je pozivao i Blaženi Stepinac kada je upozoravao da treba ostati vjeran rimskom papi. Podsjećam, od njega se zahtijevalo da se odcijepi, ali on nije odstupao od ljubavi i poštovanja prema vjekovnom zajedništvu.

Što znači biti biskup i koja je uloga biskupa, poglavito danas kad zlonamjernici nastoje poljuljati čvrstoću vjere i morala?

Biskup je taj koji mora ostati na pravoj liniji u Crkvi, poglavito kada je riječ o vjeri i moralu. On mora održati kontinuitet vjere od samih početaka, od vremena Isusa Krista i apostola koji su skovali neraskidivo zajedništvo. Najveća pak ugroza moralu je već spomenuti relativizam, koji svašta dopušta. Važno je slijediti i pridržavati se ispravnih načela kršćanskog morala, a ne zaglibiti u bezdan svjetskog relativizma.

S čime ste se prvo susreli po dolasku u Zagrebačku nadbiskupiju?

U Zagrebačkoj nadbiskupiji sam ređen i tamo sam u pastoralu djelovao kao kapelan i župnik gotovo 30 godina. Potom sam imenovan biskupom, što je značilo da su moje župničke dužnosti proširene na sve župe Zagrebačke nadbiskupije. Išli smo kamo god nas je nadbiskup slao, odnosno gdje god nas je vjerni puk tražio. Uvijek sam pritom nastojao promovirati zajedništvo, u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. S biskupom Vladom Košićem proputovao sam cijeli svijet, boravili smo puno vremena među našim iseljenicima u Kanadi, Sjevernoj Americi i diljem Europe posjećujući brojne misije.

Kako je zapravo izgledalo preuzimanje biskupske službe u Varaždinu od vašeg prethodnika?

S pokojnim monsinjorom Markom Culejom bio sam dobar prijatelj, a zanimljivo je da smo obojica rođeni istog dana, 19. siječnja. Posjećivao sam ga tijekom njegove bolesti i čini mi se da sam ga jednom čak zamijenio u biskupskoj službi. Varaždinska biskupija bila mi je dobro poznata i kada sam imenovan varaždinskim biskupom to mi nije predstavljalo nikakvu teškoću. Došao sam u poznati, lijepi varaždinski kraj, u naše Međimurje i Podravinu. Tu je uvijek bilo mojih prijatelja župnika, bivših sjemeništaraca, kolega koji su poput mene slijedili svećenički put. Vjerni puk ovdje uvijek s radošću slijedi svoje pastire, jer pobožnost je duboko ukorijenjena u tradiciji. Katolička vjera je ponekad površna i na nama svećenicima je da ono što je od davnina posađeno u narodu čuvamo, proširimo i učvrstimo. To su razlozi radi kojih nam je važna katehizacija mladih, priprema za sv. krizmu i brak. Želim ljudima pružiti mogućnost da svoju vjeru učvršćuju. Odnosno, da ona ne bude samo tradicija, kojom se iznimno ponosimo, već da vjera bude život. Jedna od mojih zadaća bila je da se čak izgradnjom kapele i pastoralno-misijskog centra “Sveti Ivan Krstitelj” na području Petrijanca približimo romskoj zajednici. Dakle, protivimo se bilo kakvoj segregaciji ili odvajanju, želimo Rome pripremiti da uđu u puno zajedništvo sa svim ljudima. Oni su naša braća, želimo im to pokazati te navijestiti im evanđelje i ljubav Božju.

Zagovornik i pomoćnik

Još uvijek iščekujemo datum kanonizacije suzaštitnika Varaždinske biskupije bl. Alojzija Stepinca, ima li kakvih pomaka?

S time se nema potrebe opterećivati. Naime, on je blaženik i za nas Hrvate je svet. Na nama je da ga slijedimo sukladno njegovom životnom putu, u čvrstoći njegove vjere, jer to je važno. Crkva svece i blaženike stavlja na oltar kao uzor, a blaženi Alojzije je na području Varaždinske biskupije u Lepoglavi podnio mučeništvo, a potom i u Krašiću. To je jedan od razloga zašto ga se na tim mjestima posebno treba prisjećati, jer on je i naš zagovornik i pomoćnik kojem se utičemo i molimo. Kada će biti proglašen svetim nije vjerničko pitanje, više je tu riječ o okolnostima u kojima će se jednog dana dogoditi.

 Predvodili ste brojne sv. mise na mjestima stradanja mnogih nevinih ljudi. Što mislite, dokle ćemo još živjeti u vremenu prikrivanja zločina počinjenih tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata?

To je bila jedna od meni iznimno važnih misija, s obzirom na to da sam i sam ostao bez oca, baš poput biskupa Mile Bogovića. Često smo o tome razgovarali te sam rado odlazio u Tezno i do drugih prikrivenih grobišta. Davnih dana sam s biskupom Nikolom Kekićem nastojao pronaći Jazovku, kada se o tom stratištu nije smjelo ni znati ni govoriti. Tražili smo je na terenu, ali nam je jedna žena iz tog kraja poručila da je bolje da se ne raspitujemo. To je bilo još u vrijeme komunizma, a kada će nestati strahovi i prikrivanje počinjenih zločina od jugo komunista ovisi o političarima. Nama sada više nije do osvete, ali je važno da se osvijetli istina i da znamo za grobove naših najmilijih. Vrijeme je da se zemni ostaci svih stradalih u ratu i poraću dostojno pokopaju, makar i u svehrvatskom grobu kakvog je u Udbini zamislio biskup Bogović.

U središtu pozornosti i zaštite u Crkvi su uvijek najslabiji među nama, koliko je tu bitna uloga Caritasa?

Dugo godina bio sam predsjednik Hrvatskog Caritasa i raduje me da smo izgradili Caritasov dom na Banfici. Zasad je u funkciji kuhinja, ali s vremenom će se zasigurno proširiti i na druge djelatnosti. Župne zajednice brinu o potrebitima, u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini i to je jedan od razloga zašto smo ustanovili Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima iz tih udaljenih krajeva. Caritas je taj koji inicira i predvodi akcije kada je riječ o materijalnim stvarima i onima koje se odnose na blizinu koja je nužna kod prihvaćanja ljudi koji možda nisu iz naše zemlje. Stoga je razumljivo da u Varaždinu već imamo mise za Filipince, a nastojimo upoznati Nepalce, njihovu vjeru i običaje. Svi oni moraju osjetiti našu blizinu i spoznati da su došli među ljude koji poštuju svakog čovjeka i obitelj. To su neke od zadaća Caritasa i nije lako gledati kako Hrvati napuštaju domovinu. Međutim, ako ništa drugo, utjeha je spoznaja da iseljenici pomažu rodbini koja ostaje na ognjištima. Nažalost, u javnosti se često zaboravlja da je pokojni vlč. Vilim Cecelja iz Sv. Ilije jedan od onih koji su svojim milosrđem i ustrajnim pružanjem pomoći iznimno pomogli iseljenicima u godinama poslije završetka Drugog svjetskog rata. Riječ je o velikom štovatelju Alojzija Stepinca koji je jako puno učinio za Caritas u Zagrebu. Takvi ljudi, koji su živjeli za hrvatski narod i pomagali ga, mogu nam poslužiti kao nadahnuće. Da nije bilo vlč. Cecelje, pitanje je ne bi li bile zaboravljene i žrtve Bleiburške tragedije.

Izazovna vremena

I na kraju, koja bi, u duhu značajne obljetnice, bila vaša poruka našim čitateljima?

Ovo vrijeme koje mi je dragi Bog još dodijelio da se molim i pastoralno djelujem nastojat ću pomoći ljudima da i u ovom vremenu prepoznaju bogatu katoličku baštinu naše Crkve. Živimo u izazovnim vremenima, ali se ne smijemo prepustiti stihiji. Tu je prigoda da se moli zaštiti blaženog Alojzija Stepinca, jer njegov lik je povijesni ali i danas živi. Njegov sarkofag u zagrebačkoj prvostolnici trenutno je zbog posljedica potresa nedostupan javnosti, ali i u varaždinskoj katedrali imamo jedan dio svetih moči blaženog Alojzija, te je on po njima ovdje itekako prisutan.

Monsinjor Mrzljak ustrajno je i odano radio na njivi Gospodnjoj

Biskup Josip Mrzljak rođen je 19. siječnja 1944. godine u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice rođene Šimecki. Roditelji su mu živjeli u Krašiću, a u Vukovar su doselili jer je otac kao državni službenik dobio namještenje. U vukovarskoj “kristalnoj noći” 12. travnja 1945. godine otac je nestao i vjerojatno je ubijen od komunista kao i mnogi drugi u to vrijeme u Vukovaru. Odmah nakon očevog nestanka Josip se s majkom i sestrom vratio u Krašić.

Osmogodišnje školovanje završio je u Krašiću, i to u vrijeme kada je tu kao zatočenik živio zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac.

Godine 1959. odlazi u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje je maturirao 1963. godine. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je zaredio nadbiskup Franjo Kuharić 16. studenoga 1969. godine. Kao mladomisnik Josip Mrzljak je pastoralno pomagao u više župa, a zatim je bio kapelan u župi sv. Nikole u Koprivnici. Osam je godina bio župnikom u Ozlju, odakle je nekoliko godina upravljao i župom Vrhovac.

Godine 1980. imenovan je župnikom u Sesvetskom Kraljevcu, gdje ostaje 18 godina. U ljeto 1998. nadbiskup Josip Bozanić imenovao ga je biskupskim vikarom za svećenike i ravnateljem pastoralnih ureda Nadbiskupskog duhovnog stola, a malo zatim i kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. U toj ga službi zatiče i imenovanje za pomoćnog biskupa zagrebačkog. Za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali 6. veljače 1999. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je predsjednik Vijeća HBK-a za kler i predsjednik Komisije HBK-a za odnose s državom, te predsjednik Hrvatskoga Caritasa i predsjednik Odbora HBK-a za pastoral Roma. Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Josipa Mrzljaka, dotadašnjeg zagrebačkog pomoćnog biskupa, za novog varaždinskog biskupa, 20. ožujka 2007. godine u Vatikanu. Službu varaždinskog biskupa mons. Mrzljak preuzeo je na svečanosti u varaždinskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u subotu 31. ožujka 2007. Varaždinska biskupija tako je u 2007. godini, u kojoj je obilježila 10. obljetnicu svog osnutka, dobila svog drugog biskupa, nakon što je prvi varaždinski biskup Marko Culej preminuo sedam mjeseci ranije, 19. kolovoza 2006. godine.

Papa Franjo prihvatio je odreknuće mons. Josipa Mrzljaka na pastoralnom služenju Varaždinskoj biskupiji 1. kolovoza 2019.

Čestitka Pape Franje

Sveti otac Franjo je u povodu 25. obljetnice biskupskog ređenja umirovljenoga varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, 26. siječnja 2024. uputio čestitku koju prenosimo u cijelosti.

Časnom bratu
Josipu Mrzljaku,
varaždinskom biskupu u miru,

koji slavi srebrni jubilej biskupskog ređenja, čestitamo revnost u vođenju duša, marljivu i djelatnu brigu, najprije kao pomoćnom biskupu u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zatim kao varaždinskom biskupu, čestitamo mu na revnom vršenju i apostolskoj brizi za svećenstvo i ljubljeno stado Gospodinovo vođeno njegovim brižljivim radom, temeljem njegove službe koju je dostojno obavljao kao pastir, zaodjeven žarkom ljubavlju prema siromasima te je narodu Božjem bio svjedok u ime Kristova Evanđelja. Želeći mu sve najbolje, molimo zagovor Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa i draga srca udjeljujemo nebeski blagoslov njemu i njegovim bližnjima, upućujući molitve za našu apostolsku službu.

Dano u Rimu, u Lateranu, 26. siječnja 2024.

papa Franjo