Ivicu Dukarića (33) iz Cvetlina možemo nazvati zaljubljenikom u motore i vožnju, ali točnije je reći da je avanturist.

On je nakon završene srednje škole u Varaždinu te fakulteta u Mariboru dobru poslovnu priliku našao 2014. godine nedaleko Graza, gdje i danas živi i radi. Ipak, oduvijek voli motore, te je kao član Moto kluba „JAL“ iz Ivanca proputovao cijelu Hrvatsku i veći dio Europe, a kasnije su se njegove motoavanture preselile i na druge kontinente.
Tijekom blagdana Dukarića smo „ulovili“ u rodnom kraju, gdje nam je ispričao sve o svom posljednjem putovanju. Radi se motorističkoj turi od osam dana i 8000 kilometara do Maroka i natrag, na kojoj je bio početkom prosinca 2018. godine.

– Mislim da sam ljubav prema motorima naslijedio od djeda Jakoba. Tata je jako protiv motora jer sam 2007. godine imao tešku prometnu nesreću u Lepoglavi i jedno vrijeme ostao praktički nepokretan. Ali to me nije zaustavilo, i dalje vozim motore kad god mogu. Nisam od planiranja, samo odlučim da nekamo idem i krenem, često i sam. Imam polazišnu točku i cilj, sve ostalo je bez plana. Radije izabirem makadamske putove i zabačena mjesta nego ona razvikana jer me zanimaju nove kulture te kako ljudi zaista žive – objasnio nam je Dukarić, dodavši da je u 2018. prevalio ukupno 55.000 kilometara. Kaže da je veliki obožavatelj BMW motora. Zbog svojih čestih putovanja Dukarić dodaje da su mu nudili da piše i putopis, ali nije bio zainteresiran.

Avanture

Tijekom protekle godine ovaj motorist je s prijateljima vozio Balkansku rutu (Srbija, Makedonija, Albanija, Grčka, Crna Gora, BiH i Hrvatska), a nedavno je bio u Rumunjskoj. Dukarić je u kolovozu 2018. planirao otići motorom do Sirije i Dubaija te je predao papire u sirijskom veleposlanstvu u Beču, više ih puta nadopunjavao, ali nikakav odgovor na svoj zahtjev za vizu nije dobio, pa je vrlo razočaran, ali pokušat će ponovno.

Ne bojim se putovati nikamo jer loših iskustava nemam, a i o svemu razmišljam pozitivno. Na motorističke rute nosim samo nešto rublja i novac.

U prosincu pak se iznenada dosjetio da bi mogao ponovno do Maroka, točnije gorja Veliki Atlas, gdje je bio i godinu prije sam. Ovog puta se javio prijatelju motoristu Senadu Krueziju u Njemačku, koji je također na motoru proputovao dobar dio svijeta i koji je ideju bez razmišljanja prihvatio. Putovanje je počelo 7. prosinca, a dečki su se samo dogovorili da se nađu dan kasnije u Montpellieru u Francuskoj. Dukarić je krenuo iz Graza svojim BMW-om S1000XR, a Kruezi iz Baden-Badena svojim BMW-om R1200GSA. Tako je već prvog dana hrvatski motorist odvozio rutu od 1350 kilometara.

– U Montpellieru smo prespavali, zatim krenuli prema Barceloni, dalje prema Valenciji, nedaleko koje smo noćili. Od Valencije smo trećeg dana krenuli prema Algecirasu. Stižemo u trajektnu luku, parkiramo motore, kad do nas dolazi dečko od 20-ak godina predstavljajući se kao zaposlenik luke i kaže da će nam pomoći oko kupnje karata. Meni je odmah bilo sumnjivo kad mi je počeo pokazivati gdje moramo kupit karte za trajekt. Odbijao sam njegovu pomoć jer sam znao da je neka prevara u igri, ali je Senad rekao da imamo vremena do polaska trajekta, pa možemo vidjeti što to on nama nudi. Tako nas je taj “zaposlenik” vodio do jedne ulice blizu glavnog ulaza u luku i rekao da je to jedino mjesto gdje danas prodaju karte.

Uđemo u nekakvu malu, prilično neurednu trgovinu mobitelima u kojoj zaista prodaju i karte za trajekt. Kažemo mi njemu da trebamo dvije povratne karte za motor i vozača za Ceutu. On sa smiješkom nešto računa i kaže da je cijena jedne povratne karte 180 eura. Ja sam odmah znao da žele zaraditi na nama te mu kažem da je to previše i da je cijena povratne karte oko 120 eura. Na to on uzvraća da nas može pustiti za 150 eura, ja se njemu nasmijem, zahvalim mu na pokušaju prijevare, okrenemo se ja i Senad i vratimo se natrag u luku na legalno prodajno mjesto, gdje kupujemo karte po 114 eura – o početku putovanja u Afriku ispričao je Dukarić.

Momci su zatim ukrcali motore na trajekt te isplovili prema Ceuti, španjolskoj enklavi na sjeveru Afrike, kamo stižu nakon sata plovidbe i gdje tankiraju motore jeftinim afričkim benzinom, kojem je cijena 85 centi.

Ostao bez goriva

– Krećemo prema granici s Marokom, gdje smo se malo požurili da riješimo potrebne papire za nas i motore na marokanskoj granici. Ugodno iznenađenje je bilo oduševljenje carinika i policajaca na marokanskoj granici kada sam pokazao hrvatsku putovnicu, prva rečenica je bila: “Oooo, Croatia… Luka Modrić”, a potom su me svi pitali za naše proslavljene nogometaše. Nakon riješenih papira krenuli smo prema gradu Tétouanu, gdje smo ponovno prespavali. Ujutro sljedećeg dana krenuli smo prema mjestu Ifrane. Ifrane je poznato turističko mjesto u Maroku koje se nalazi na 1665 metara nadmorske visine te je privlačno mnogim turistima zbog svoje specifične alpske klime.

Na marokanskoj granici, kada sam pokazao hrvatsku putovnicu, prva rečenica je bila: ‘Oooo, Croatia… Luka Modrić’

Dalje smo put nastavili prema gradu Khenifri. Iz tog mjesta smo krenuli prema Marakešu, preko gorja Veliki Atlas, vozeći gotovo cijelim putom po uskim, prilično oštećenim cestama. Kako je već bilo dosta hladno, a i umor nas je polako hvatao, oko 22 sata stižemo do grada Tangera. Ja vozim prvi i na samom ulasku u grad ugledam hotel, gdje stajemo i odlučimo prespavati. Ustali smo odmoreni, doručkovali, malo popričali s domaćinima te tako shvatili da smo noć proveli u hotelu koji je omiljena destinacija marokanskoga kralja. Moram priznati da smo se i mi u tom hotelu osjećali zaista kao kraljevi – nastavio je priču Dukarić.
Poslije doručka spakirali su stvari i krenuli put Marakeša. Ni tamo zanimljivih događanja nije nedostajalo.

– Nakon 200 kilometara vožnje stižemo do jednog raskrižja gdje smo naišli na kontrolni punkt marokanske policije i vojske koja kontrolira putnike. Svaki stranac dobije serijski broj kojim se vodi u evidenciji. U slučaju da nešto pođe po zlu ili da dođe do otmice, policija jednostavno preko tog broja provjeri lokaciju na kojoj smo se zadnji put evidentirali kako bi nas lakše pronašli, tako da je sama sigurnost turista u Maroku na visokome nivou. Nakon evidencije na punktu pitam policajca za put prema Marakešu, ali se nismo baš previše razumjeli jer je govorio samo francuski i arapski, odlučio sam voziti po uputama navigacije te smo nakon dva sata vožnje motorima završili na makadamu, pa vozili kroz kanjone, preko rijeka, ukupno oko 250 kilometara.

Imao sam samo pola rezervoara goriva i mislio da ćemo naići na benzinsku, ali to se nije dogodilo i ja sam praktički usred ničega ostao bez goriva u motoru. Srećom, prijatelj je imao motor s većim tankom, pa smo dio njegova goriva prelili u moj, iako nismo imali crijevo, već smo prerezali plastičnu bocu. S minimalno goriva smo odvozili još oko 80 kilometara, gdje smo od neke djece kupili gorivo. Gorivo u Maroku je jedan euro za litru, a silom prilika mi smo ga tada platili 1,5 eura. Nastavili smo put prema Marakešu, stigli tamo te se istog dana počeli vraćati prema Khenifri, gdje smo spavali. Zatim smo se počeli vraćati prema španjolskoj granici.

Zastali smo nedaleko od svjetski poznate Granade te nakon odmora ponovno vozili prema početnome mjestu sastanka, u Montpellier, gdje smo se Senad i ja rastali – ispričao nam je Dukarić, dodavši da je upravo ova zgoda s nestankom goriva bila najzanimljivija na putovanju, a umalo je ostao bez benzina i na povratku prema Austriji, kod Udina u Italiji.

Bez straha

Naš strastveni motorist nam je objasnio da ga je ovo putovanje u Maroko stajalo oko 18.000 kuna te da često od prijatelja čuje upozorenja tipa: „Pa kam ideš, budu te ubili“, posebno kada ide u politički nestabilne zemlje, ali dodaje da nema nijedno negativno iskustvo sa svojih putovanja nema kad se radi o kontaktu s ljudima.

– Mi motoristi sve preračunavamo u cijenu goriva. Ne bojim se putovati nikamo jer loših iskustava nemam, a i o svemu razmišljam pozitivno. Za mene je putovanje bez plana najljepše. Na motorističke rute nosim samo nešto rublja i novac, a ako idemo u siromašnije područje, uzmemo slatkiše za djecu. Drugo ni ne treba. I nakon ozljede i velike udaljenosti dobro podnosim jer sam u “motorističkoj kondiciji” – veselo dodaje Dukarić.

Uskoro put oko svijeta

Za 2019. godinu najavio nam je da ide na put oko svijeta motorom, ponovno s Kruezijem. Za to tromjesečno putovanje naručio je novi motor, BMW GS 1250 Adventure, za koji kaže da je najbolji za daleka putovanja. Planiraju zaobilaziti glavne ceste te preko Sibira doći na Aljasku, voziti preko cijele Kanade, „spustiti se“ do američkog Los Angelesa, a zatim po poznatoj cesti Route 66 do New Yorka. Tamo će sjesti na avion za Europu, a motore poslati brodom. Dukariću na ovom putovanju, koje bi trebalo početi 20. svibnja 2019., želimo puno sreće te se nadamo još pokojoj odličnoj motorističkoj priči.