U bogatoj i slavnoj povijesti varaždinskog vatrogastva posebno mjesto zauzima knjiga „70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1935“, koju je ta postrojba objavila povodom navedenog jubileja, a napisao ju je Joso Defrančeski.

No čak i najvećim poznavateljima varaždinskog vatrogastva slabo je poznato tko je zapravo bio Joso Defrančeski: a riječ je o čovjeku fascinantne biografije, koji je dio djetinjstva proveo u austrougarskim vojnim logorima, da bi mu se izgubio svaki trag za vladavine vojne hunte u Argentini!

Živio je kao idealist, od Istre preko Austrije, od Varaždina do Buenos Airesa, i završio je sažalno

Nevelika formatom i opsegom, publikacija Jose Defrančeskija nakon popisa članova Čete uvodno pruža „Kratki pregled prošlosti slob. i kralj. grada Varaždina“, zatim poglavlje „Požari i požarničke prilike u Varaždinu do osnutka ‘Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora’“, pa nekoliko riječi o „Vatrogastvu uopće“ te detaljni kronološki „Historijat ‘Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu’“. O samom autoru, nažalost, iz te knjižice ne saznajemo ništa, osim što ga nalazimo na skupnoj fotografiji. Umjesto uobičajene kratke biografije autora, na posljednjim stranicama nalaze se reklame sponzora, među kojima su Varaždinska industrija svile, Tivar, Klesarstvo Pascuttini, Kolodvorska restauracija Grošinić i sin, kao i mnoge davno ugasle tvornice i tvrtke.

Moglo bi Vas zanimati:

Cijena rada među najnižima u Europi, ali smo zato rekorderi po inflaciji

Troškovi rada po satu u Hrvatskoj bili su u 2023. godini otprilike upola niži od prosjeka u eurozoni i EU,...

Ližnjanska veza

Zahvaljujući istraživanjima Natalije Grgorinić Rađen i Ognjena Rađena, spisateljskog para iz Ližnjana u Istri, gdje vode jedinstveno Književno svratište „Zvona i nari“, sada smo u mogućnosti i varaždinskoj publici prezentirati djelomično rekonstruiran životopis njihova davnog sumještanina, ali i našega nekadašnjega kratkotrajnog sugrađanina Jose Defrančeskija. Natalija i Ognjen su 2015. bili urednici reizdanja Defrančeskijeve najvažnije knjige „C. i kr. ratni logori 1914.-1918.“ (u nakladi Općine Ližnjan). Riječ je o autobiografskom djelu, pa je dvoje urednika/priređivača pridodalo temeljit istraživački rad o autoru, koji je ovom knjigom, izvorno objavljenom 1937. u vlastitoj (maloj) nakladi, otkrio zanemarenu, ali nažalost i upravo stravičnu epizodu hrvatske (i ne samo hrvatske) novije povijesti: austrougarske vojne logore za vrijeme Prvoga svjetskog rata.

Mirno, izvan svih turističkih “ludila” izdvojeno mjestašce, tako blizu Pule i Medulina, a toliko toga skriva… Toliko boli skriva… Sve to pamti crkva, jedna od onih na stopama svetog Martina…

Joso Defrančeski rođen je 1906. u Ližnjanu (nedaleko od Pule, iznad Medulina) u Istri, koja je tada bila teritorijalna jedinica u sklopu krunske zemlje Austrijsko primorje u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Potekao je iz radničke obitelji hrvatskoga nacionalnog osjećaja, te će se, kao i mnogi istarski domoljubi, odrediti jugoslavenski i antifašistički. Presudno će ga formirati već djetinje razdoblje, koje je, od svoje devete pa do dvanaeste godine, proveo u izbjegličkim logorima u Kurdu u Mađarskoj te u Gmündu i Unterhalbu u Austriji.

Strahote logora

Da nije njegove najpoznatije knjige, fenomen „carskih i kraljevskih vojnih logora“ zacijelo bi ostao posve prešućen u našoj historiografiji. Radilo se o mreži izbjegličkih logora u kojima su tijekom Prvoga svjetskog rata internirani stanovnici graničnih dijelova Monarhije, od Galicije od Istre, kako bi ih se „zaštitilo“ od ratnih stradanja na područjima gdje su se očekivali napadi sila antante, kojima u svibnju 1915. pristupa i Italija. Tako je „zbog sigurnosti“ samo iz Pule i okolice u logore premješteno oko 60.000 stanovnika! Perfidnu politiku Beča i Pešte pritom razotkriva činjenica da je među njima bilo na tisuće jugoslavenski orijentiranih Hrvata i Slovenaca te talijanskih iredentista, za koje su se vlasti očito pribojavale da bi mogli prijeći na neprijateljsku stranu.

Joso Defrančeski ispisao je jedinstveno svjedočanstvo o strahotama “humanih” logora

Defrančeskijevi prikazi logoraških strahota, pisani stilom koji možemo nazvati ne samo publicističkim nego i književnim, silno su dojmljivi i nadasve potresni. Austro-Ugarska, čiju vladavinu volimo smatrati iznimno civiliziranom, pokazala je svoje drugo, neljudsko lice. U logorima se nije stradavalo zbog izravne fizičke okrutnosti vojnih uprava (iako je bilo teških ponižavanja), nego od gladi i bolesti. Spomenimo da je u samo jednom danu u logoru u Gmündu od tifusa umrlo čak – stotinu djece. Defrančeski navodi da je u tom logoru pokopano 20.000 ljudi. Među njima i Josin mlađi brat Ivan: umro je sa samo sedam godina.

Prostor je premalen da nadalje elaboriramo ovu temu, no u središtu naše pozornosti ipak je Defrančeski, koji će uskoro postati – Varaždinac, a potom i Argentinac! U ožujku 1918. obitelj Defrančeski se među prvima vraća u Ližnjan. Deset godina kasnije, kao 22-godišnjak, spominje se kao tajnik Sokolskog društva u Dugoj Resi; vjerojatno je nakratko živio i u Banjoj Luci te u Zagrebu, a kako 1933. piše o povijesti Gradskoga kazališta u Varaždinu, očito se već tada preselio u naš grad. Njegov sin Nenad rođen je u Varaždinu 1935., no najkasnije 1938. Joso je već u Buenos Airesu, gdje pokreće list „Naša sloga“, a radi kao „referent za štampu“ Poslanstva Kraljevine Jugoslavije. Za Drugoga svjetskog rata ondje objavljuje antifašistička djela, zbirku priča „Crveno obzorje“ i roman „Zagreb u okovima“.

Nakon 1945. malo je podataka o njemu. Zna se da je bio aktivan u emigrantskim krugovima, pa i kao predsjednik argentinskog Društva Jugoslavena te da je radio u argentinskome Ministarstvu obrane. Gubi mu se svaki trag sredinom 70-ih. Bračni par Grgorinić-Rađen lucidno i s pravom pretpostavlja da je nestao kao žrtva argentinske vojne hunte, koja je od 1974. do 1983. vodila tzv. „Prljavi rat“ protiv komunista i svih ljevičara. Bila je to jedna od mnogih tragičnih epizoda diljem južnoameričkoga kontinenta, tada „vruće fronte“ Hladnog rata između CIA-e i KGB-a, s takvim ekstremima kao što su bili Castro i Che Guevara na jednoj a Pinochet i Stroessner na drugoj strani. Tijekom Prljavog rata hunta je otela, mučila i ubila između 9000 i 30.000 ljudi. Među njima je svoj buran i jedinstven život zacijelo okončao i jadni naš istarski Varaždinac Joso Defrančeski.

Pokrovitelj bio dječak od 6 godina

Iz današnje perspektive uistinu apsurdno djeluje činjenica da je pokrovitelj – tako piše u knjizi – proslave 70. obljetnice Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu bilo, citiramo, Njegovo Visočanstvo kraljević Tomislav. Koji je tada imao šest godina. Štoviše, slika toga malog dječaka odmah je na početku Defrančeskijeve knjige.

Naveden je i protokol za prijam Njegova malog Visočanstva u Varaždinu… koje je, nadamo se, ipak došlo u pratnji kraljice majke Marije (koja će uskoro postati udovica u marsejskom atentatu ubijenoga kralja Aleksandra). Mali Tomislav bio je srednji sin Aleksandra i Marije; najstariji brat bio je svima nam znan „mladi kralj“ Petar II., a najmlađi najmanje nam znan Andrej. No fascinantno je da je taj dječak Tomislav, pokrovitelj naše vatrogasne proslave 1934., poživio sve do 2000. godine, u međuvremenu se boreći protiv NATO-vih bombardiranja Srbije, ali i polažući pravo na prijestolje nakon što se 1945., pod Churchillovim pritiskom, mladi kralj Petar II., Tomislavov stariji brat, odrekao krune i prepustio vlast, kao svojevrsnom regentu – Josipu Brozu!

Kako se ipak 1945. Petru II. rodio sin Aleksandar II., sad taj polaže pravo na prijestolje… ali prijestolja više nema, a ako ga ipak ima, na njemu sjedi “treći Aleksandar” – predsjednik Vučić…