Manje toga bilo je na stolu, pokloni se nisu masovno kupovali kao danas, ali je puno više bilo u srcima.

Ipak, božićni duh i danas živi, kako u sjećanjima naših starih, tako i u svima onima koji se barem u blagdansko vrijeme posvete pravim vrijednostima, koje se ne mogu kupiti ni prodati, ali zato mogu puno ljudi razveseliti. Tako nam otprilike opisuje svoje viđenje Božića Ana Triplat iz Velikog Bukovca.

A kako je bilo nekada u ovo blagdansko vrijeme?

Badnjak je, pre hiži gožva, saki svoje posle ima. Japa je na boru veliku granu otpilil, kaj bomo lepoga krisbana okinčali… Priča nam tako o Ana Triplat iz Velikog Bukovca o božićnim običajima kakvi su nekad bili u bukovečkom kraju. Svoja sjećanja o prošlim vremenima, običajima, ljudima i lijepom rodnom kraju opisala je i u svojoj knjizi ˝Nemerno srce˝.

Tih se vremena prisjeća s čežnjm.

– Cijeli život provela sam u polju s motikom, a plodove rada nosila sam u Ludbreg na plac. Nekada se puno više fizički radilo, ali bila su to lijepa vremena – kaže nam Ana koja se pisanju posvetila prije nekoliko godina.

Među omiljenom tematikom njenih stihova i priča su upravo božićni dani.

– Nekada nije svaka kuća imala lampice na prozorima, jelke nisu imale toliko šarenih ukrasa, ali je bilo više topline oko srca. Nismo imali puno, ali je bilo veselo – prisjeća se Ana.

Otkrila nam je i jednu zanimljivost vezanu za blagdanske dane. Od Svete Lucije do Božića je 12 dana, koji predstavljaju 12 mjeseci.

– Pratili smo kakvo je vrijeme koji dan i po tome smo se ravnali. Ako je na primjer treći dan padala kiša, to znači da bude ožujak kišni mjesec – rekla je Ana.

Prije Božića obavezno se trebalo sve očistiti, uključujući i snijeg u dvorištu.

– Zimi su kratki dani, brzo padne mrak, ali svijeća se palila tek kad je odzvonilo Zdravo Marijo na crkvenim zvonima. Onda je mama na Badnjak palila svijeću, a tata je donio slamu i obavezno izgovorio: Dobra večer, sveta večer, daj nam Bože teliće, žrebiće, pajceke, piceke, purice, racice, a najviše zdravlja, sreće, mira i blagoslova. Onda smo kleknuli na slamu i zajedno molili ˝Anđeo gospodnji˝.

Na Badnjak se postilo, masna hrana nije se jela, ali je zato tu bio slatki kompot od suhih šljiva i kruški.

– Dok je bilo i slatkoga sira, onda je to bila bogata večera. Kitili smo bor, ležali na slamici i pjevali božićne pjesme. Znalo se dogoditi da smo na slami i zaspali. Isus se rodio na slamici, pa se zato nosila u svaku kuću. Nama je tata donio uvijek punu plahtu, a veselju nije bilo kraja – govori naša sugovornica.

Stariji su kaže obavezno išli na polnoćku, a na Božić ujutro nosile su se grančice bora u staje gdje se molilo za plodnost.

Na Božić su se pripremali kolači, većinom ˝zdigani˝, a na blagdanskom stolu bila je purica s domaćim mlincima. Nazdravilo se vinom i domaćom rakijom. Dan poslije Božića, na Štefanje, obavezno se išlo čestitati rodbini.

– Nije bilo mobitela i čestitke se nisu slale poštom. Išli smo rodbini i prijateljima čestitati – prisjeća se Ana.

A kako je danas? Ana nam odgovara stihovima svoje pjesme.

Božićna je večer, po seli žmigaju se forbe, svetleča čudovišta.

Mej v duši neka tuga i praznina. Cerkvena zvona na ponoćku zoveju, a po vulici samo se cucki španciraju.

Z jen kraj vulice hiža do hiže katnica, f saki po jena starica.

Tri su hiže zaklejene prazne, a v četrti blesiče zdena svetlina.

– Fali ona toplina, pjesma i veselje u kućama i na ulicama. Sada je postalo normalno da ljudi sjede za stolom i svatko gleda u svoj mobitel. Ipak, trebamo dati sve od sebe da sačuvamo duh Božića. Ni u našu kuću se više ne nosi slama, ali najbitnije je da Božić bude u srcima – rekla je na kraju.