Mlada međimurska kantautorica Lea Šprajc plijeni pozornost baršunastim glasom i mekim prebiranjem žica na gitari.

Dvadesettrogodišnja pjevačica, sviračica i skladateljica, koju često uspoređuju s Lidijom Bajuk, odlučila je svoje vrijeme posvetiti etno izričaju i interpretaciji pretežito međimurskih pjesama. Često nastupa i na raznim manifestacijama u Međimurju. Tako je pjevala i u sklopu predstave „Goričanska Republika“, kojom je proteklog vikenda u Goričanu obilježena njezina stota obljetnica.

– Sve je počelo pisanjem vlastitih pjesama. U glazbenoj sam školi svirala klavir, a doma malo-pomalo sama učila gitaru. U početku sam na nastupima izvodila samo autorske pjesme. Sjećam se, jednom sam nastupala u Varaždinu i neki čovjek mi je iz publike doviknuo nešto kao: „Ti si Međimurka, pa daj neku međimursku!“

Toplina zavičaja

Znala sam tada samo onu „Dej mi, Bože, joči sokolove“. Odsviram ja tako i otpjevam tu pjesmu, i publici se dopalo, a, što je bitnije – i meni samoj. Tako sam odlučila naučiti ih više. Prvo su to bile one koje bih čula u izvedbama drugih izvođača, a onda sam krenula u potragu za onima koje se rijetko ili uopće ne izvode. Takvih je zaista, zaista mnogo! – govori Lea.

Zaljubljenica u prirodu, baštinu, književnost i glazbu živi u Šenkovcu, a studira kroatistiku te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

– Kad čujem neku međimursku pjesmu, odmah mi se pred očima stvori kraj u kojem živim, osjetim neku blizinu i toplinu. Kontekst nastajanja tih pjesama bitno je drukčiji od današnjeg vremena. No, bez obzira na to, čini mi se da se lako mogu poistovjetiti i pronaći nešto za sebe u tim pjesmama. Nekad to bude samo jedan stih ili kakva lijepa usporedba i slično. To olakšava interpretaciju. Zapravo, o tome ni ne razmišljam, već se samo prepustim. Počela sam s autorskim pjesmama, a sav me ovaj tradicijski svijet, moglo bi se reći, obuzeo, te to čini sve više. Autorske pjesme nisu u tradicijskom ključu: ni tematski, ni jezično, ni melodijski. S jedne strane, voljela bih ta dva svijeta nekako spojiti u jedno. Prema dosadašnjem iskustvu, kombinacija kantautorskog i tradicijskog repertoara pokazala se dobrom. Ponekad više pjevam tradicijske, a ponekad naglasak stavim na autorski rad. To ovisi o prirodi nastupa, ili o mom raspoloženju – kaže.

Lea je surađivala s Dunjom Knebl, Lidijom Bajuk, Enesom Kiševićem i drugim poznatim umjetnicima. Priznaje da je od njih mnogo naučila:

– Ne samo da sam puno naučila nego još uvijek učim. Lidija je veliki motivator, i u glazbenom smislu, a i što se tiče studija etnologije. Ona je osoba od koje se zaista može mnogo naučiti; dokazala je da trud, rad i posvećenost vode lijepim i velikim stvarima. Enes je duša! Više sam puta gostovala na njegovim pjesničkim večerima. Dunju sam upoznala kad sam u dva navrata sudjelovala na njezinu etno programu u zagrebačkoj Močvari. Također se radi o lijepom iskustvu!

Bogato iskustvo

Šprajc redovito nastupa od svoje petnaeste godine, što znači da je s obzirom na godine iznimno iskusna izvođačica:

 

– Aktivno nastupam od prvog razreda srednje škole, tako da se otad zaredalo zaista mnogo nastupa. Većinom su to lijepa iskustva. Mnogo sam ljudi upoznala putem glazbe, što držim posebno vrijednim. Izdvojila bih tu Nevena Kolarića, mnogo smo nastupa prošli zajedno. Nedavno sam nastupila na kantautorskom festivalu u zagrebačkom klubu Močvara, s još četvero iznimno talentiranih i zanimljivih kantautora. Osim što je relativno svjež, taj mi se nastup urezao u pamćenje zbog interaktivnoga koncepta – svi izvođači bili smo istovremeno na pozornici, svatko je odsvirao jednu pjesmu, i tako u šest krugova. Bio je to svojevrstan muzički dijalog, a publika je zaista pažljivo slušala i lijepo reagirala na naše izvedbe.

Slobodno vrijeme Lea provodi u prirodi, a voli i slušati glazbu. Što se tiče glazbenih preferencija, Lea kaže da voli zagrebačku kantautorsku scenu:

– Volim pjesme Nine Romić, a obožavam i Amiru Medunjanin. Slušala sam je ljetos u pulskoj Areni, pjevala je uz pratnju norveškog ansambla, i to je bilo predivno. Izdvojila bih i Elis Lovrić, koja pjeva na svom dijalektu, na labinjonskoj čakavici. Naravno, tu su i Joni Mitchell i Joan Baez, pa Laura Marling… Slobodno vrijeme volim provoditi vani, negdje u prirodi. Trčeći, na biciklu, ili jednostavno šetajući, bilo u društvu, bilo sama. To me smiruje i nadahnjuje.

Traženje

Dodaje da bi željela raditi posao povezan s kulturom:

– Još se uvijek tražim. Zapravo, nekako mi se čini da, kako vrijeme odmiče, što sam starija, to je zbunjenost oko toga tko sam i što želim veća. Ali nekako ugrubo, voljela bih da je posao koji budem radila povezan s kulturom, tradicijom, baštinom. Podosta sam lokalpatriotski nastrojena! Imam volju i raditi nešto vrijedno i korisno za svoju sredinu!
Od nadolazećih nastupa izdvaja festival Nebo, koji će se u utorak, 27. studenoga, održati u zagrebačkom Kulturnom centru Mesnička:

– Nastupit ću uz dvije kantautorice koje jako cijenim i čiju glazbu obožavam, Ninu Romić i Elis Lovrić. Pa navratite!