Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Mali ženski razgovori s Tanjom Mesarić Novak: “Vjerujem u ljubav na prvi pogled jer se i meni dogodila!”

Objavljeno:

- dana

Tanja Mesarić Novak je rođena u Čakovcu, gdje je završila osnovnu školu te srednju Ekonomsku i trgovačku školu. Na Kineziološkome fakultetu u Zagrebu stječe titulu profesorice tjelesne kulture uz dopunsku kvalifikaciju za rad u kineziološkoj rekreaciji.

Time ne prestaje njezina žeđ za učenjem pa 2000. godine uz pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora završava program usavršavanja kadrova za obavljanje stručnih poslova u sportu i postaje spasilac iz vode. Četiri godine kasnije Hrvatski plivački savez uručio joj je diplomu za suca plivanja, da bi 2007. godine od Hrvatskog paraolimpijskog odbora dobila uvjerenje o završenom temeljnom tečaju Halliwick koncepta, terapijskoga plivanja za djecu i odrasle s teškoćama u razvoju. Posljednje veliko postignuće na osobnom usavršavanju stiglo je 2013. godine kada je položila stručni ispit za nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture.

Prvo radno iskustvo imala je u Nacionalnome gimnastičkome centru „Aton“ u Nedelišću gdje je radila kao sportska trenerica. Od siječnja 2009. godine do danas zaposlena je kao sportska trenerica i voditeljica „Univerzalne sportske igraonice i škole“ u Gimnastičkome klubu „Marijan Zadravec-Macan“. Autorica je programa Univerzalne sportske igraonice i škole koji su odobrili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Agencija za odgoj i obrazovanje.

U sportu je više od 20 godina kao aktivna rukometašica i sportska djelatnica. Redovito sudjeluje u organizaciji i provođenju brojnih sportskih kampova, programa i projekata te surađuje s udrugama slijepih i slabovidnih osoba, kao i s osobama s teškoćama u razvoju. Autorica je nekoliko sportskih programa namijenjenih djeci predškolske i školske dobi koje su verificirali Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Agencija za odgoj i obrazovanje.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Tvrdoglava, uporna, glasna

Što je za vas uspjeh u životu?
Biti voljen, sretan i zdrav.

Vaš moto u životu?
„Uvijek daj sve od sebe!“ i „Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi čine!“

Vaš uzor u životu?
Više ih je. Najvažniji životni uzori su mi roditelji, puni ljubavi i podrške. Što se tiče uzora vezanih uz sport, jedan od prvih bio mi je učitelj tjelesne i zdravstvene kulture, učitelj Peroš. U 5. razredu osnovne škole prepoznao je moj, kao i talent druge djece, te nas usmjerio u razne selekcijske sportove. Najvažnija osoba koja me potaknula na učiteljski poziv i rad s djecom je bio profesor i razrednik u srednjoj školi, Anto Dragić. Inovativan, strog, ali pravedan, vizionar. Prepoznavši moj potencijal, uveo me u razne sportske aktivnosti koje su se bavile djecom. Usadio mi je ljubav prema podučavanju.

Roman ili poezija?
Roman.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Stvarno ne znam. Trenutno konstantno čitam bajke sinu.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Volim po prirodi razgovarati sa ljudima, ne žudim pretjerano ni za kim poznatim.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Svaki trenutak slobodnog vremena koristim za druženje s obitelji i prijateljima. Najčešće vikendom provodimo vrijeme na nekoj sportskoj aktivnosti u zatvorenom ili otvorenom prostoru. Volimo šetnje, vožnje biciklom, plivanje, skijanje i sanjkanje, sportske igre… (smijeh) Što da vam kažem, imamo četverogodišnjaka prepunog energije koji voli biti u pokretu!

Što vas može rasplakati?
Nečija patnja i nepravda.

Kamo biste rado otišli, a nikada niste?
Ima dosta destinacija.

Što biste promijenili na sebi?
Boju kose. Mijenjam je prema raspoloženju.

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Jako ih je mnogo i sretna sam zbog toga.

Zašto je važno da se djeca od najranije dobi bave sportom?
Veliki problem današnjice je sjedilački način života i prezaštitnički pristup roditelja prema djeci. Djeca više vremena provode pred čudima tehnologije, nego u igri i druženju. To pokušavamo promijeniti od najranije dobi. Zato smo u suradnji sa fizioterapeutima pokrenuli program namijenjen najmlađoj populaciji pod nazivom „Baby gym“, u kojem roditelji izvode vježbe za poticanje razvojne motorike na svojim bebama od rođenja pa do godine dana starosti. Naš lokomotorni sustav je stvoren za kretanje. Ako dijete od rane dobi stekne naviku bavljenja tjelesnom aktivnošću, tijekom cijeloga života (rasta i razvoja) bit će aktivno. Vježbanje čuva i unapređuje zdravlje, utječe na tjelesni razvoj, razvoj osobina i vještina, te na usvajanje motoričkih znanja i dostignuća. Djeca koja se bave sportom razvijaju samostalnost, lakše sklapaju prijateljstva i poboljšavaju sposobnost koncentracije.

Nogomet ili rukomet?
Definitivno rukomet, uz koji me vežu lijepe uspomene i prijateljstva.

Smatrate li da bi sva djeca trebala barem u jednom dijelu života baviti se bazičnim sportom?
Naravno. Borilački sportovi uz gimnastiku, plivanje i atletiku pripadaju bazičnim sportovima iz kojih se djeca kasnije mogu uspješno prebaciti u neki ekipni ili drugi sport te će im to biti prednost. Osim u gimnastici, plivanju i ritmičkoj gimnastici, početak bavljenja sportom preporučuje se u osnovnoškolskoj dobi. Gimnastika uz tjelesnu snagu i odličnu koordinaciju razvija i okretnost u prostoru. Atletika i plivanje pružaju najbolji razvoj funkcionalno-motoričkih sposobnosti i kondiciju, što je baza svih sportova.

Kino ili kazalište?
Uvijek sam za dobar film.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Da, meni se dogodila.

Što je najvažnije u vezi?
Poštovanje, podrška i kompromisi.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Skočiti s padobranom.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Definitivno jesti.

Omiljeno jelo?
Repa sa grahom. Po mome guštu je slaže mama Goga.

Omiljeni kolač?
Ledena kocka.

Omiljeni način opuštanja?
Provođenje vremena u društvu prijatelja.

Vaš idealni odmor je…
…bilo gdje, samo da sam sa onima do kojih mi je stalo!

Prava žena nikad ne smije…
…sve su žene prave i smiju!

Gdje se vidite za 10 godina?
I dalje u podučavanju. To je jednostavno ono što volim i što jesam.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje