MACBETH NA FAJRUJNTU ERNESTA FIŠERA

Nagradom Katarina Patačić za najbolju knjigu na kajkavskom jeziku, Ernest Fišer skepticima je dokazao da prve dvije ovogodišnje nagrade za istu knjigu, Macbeth na fajruntu, nisu tek laskanje novinarskom i književnom doajenu. Štoviše, tko zna kako bi prolazili njegovi književni uratci kad bi se kritika vodila kriterijem Fišerova lika i djela, o čemu su mišljenja u javnosti podijeljena.

Sudske tužbe i pritvor publiku su više intrigirali nego njegove knjige. Upravo je boravak u pritvoru Ernest Fišer iskoristio za pisanje ove višestruko nagrađivane knjige, kojom je, kako kaže, „zaokružio dosadašnji kajkavski pjesnički opus.“

– Pritvor je idealno mjesto za pisanje. Mir, ništa ne odvlači pažnju – počinje priču čovjek o kojem bi se u svakoj novinskoj rubrici našlo mjesta.

Nije puno pisao na kajkavskom – tek 66 pjesama.

– Uvijek su me u životu poticali problemi, neke sam stvari radio iz inata, što me psihički održavalo. Otpor. Naslov knjge je autobiografski. Jer fajrunt za Varaždince označava odmor, a ne kraj kao u drugim dijelovima zemlje. Može se tumačiti i kao „gotov“. Gotov je jedan dio mog života i počinje drugi. Otkad sam u mirovini, ne mirujem. Napokon sam se vratio literaturi i ne želim se opterećivati drugim stvarima. Na kraju krajeva, imam 70 godina, što nije tako puno. Znate li što je jedan papa rekao kad su mu na proslavi 95. rođendana svi poželjeli da doživi sto godina? Rekao je: „Draga djeco, nemojte ograničavati Božju milost“ – priča Fišer.

Angažirana poezija

Da Ernest Fišer voli promjene i preispitivanje samoga sebe na raznim područjima, pokazuje i to što nakon velikog priznanja za kajkavsku poeziju izdaje zbirku štokavskih pjesama.

– Bit će to još zanimljivija knjiga koja će izaći u proljeće. Moram iskoristiti svo zaostalo vrijeme tijekom kojega sam zanemario pisanje pjesama. Književnost je trpjela zbog novinarstva. Ostalo je nevjerojatno puno motiva i nezabilježenoga iskustva. Jedan kritičar je napisao da je to moj poetički protuudar u stvarnost. Riječ je o krajnje angažiranoj poeziji. Dovoljno je reći neke od naslova da bude jasno o kakvoj je poeziji riječ. Zbirka se zove Doba nevremena. U pravom smislu riječi, okrećem se stvarnosti. Vrlo prepoznatljivoj. Ima tu Tranzicijska pjesma, Na sjeverozapadu ništa novo… – nabraja Fišer, a ja ga prekidam i govorim da su naslovi primjereniji novinskim kolumnama i nije li to samozavaravanje da se više ne bavi novinarstvom nego poezijom.

– To je poetički iskorak unutar mog opusa. Najnovija se zove Preludij za anginu pektoris, pa Trbuhozborci, Pod terorom mediokriteta… – nabraja Fišer.

Osim što se posvetio pjesništvu, Ernest Fišer, koji je član Društva hrvatskih književnika od 1968. godine, uređuje i časopis Kolo.

– To me jako raduje. Posvetio sam se tome i obitelji. Obožavam svoje troje unučadi – Viktora, Matiju i Anu. To je Božji dar. Supruga Dragica i ja uživamo – govori Fišer, a odgovara i na primjedbu da sugovornici obično spomenu djecu i unuke, ali supruge nekako ostavljaju po strani.

– Da nije bilo moje supruge, ne bi bilo ove knjige kao niti vjerojatno ove koju sada pišem. Sve u svemu, zadovoljan sam što nakon desetogodišnje pauze od literature zbog novinarstva ipak mogu biti zadovoljan svojim dosadašnjim pjesničkim i književnim opusom. Nadam se da on nije završen – zaključuje.

Treća ovogodišnja nagrada Ernesta Fišera

Tri književne nagrade osvojila je Fišerova knjiga tijekom ove godine.

Dobio je Maslinov vijenac na Braču gdje se unazad 24 godine organizira svehrvatska jezično-pjesnička manifestacija Croatia rediviva ča, kaj i što. Fišer je ovjenčan i titulom “poeta oliveatus”, što znači da je nosilac Maslinovog vijenca.
Među dobitnicima te nagrade su i Dragutin Tadijanović, Vesna Parun, Tonko Maroević…

– Biti u takvom društvu je čast. Biraju vas trojica bivših laureata, dakle, struka, najkompetentniji ljudi – ističe Fišer. Drugu nagradu knjiga je dobila pred desetak dana u Koprivnici na 21. Galovićevoj jeseni. Nagrada je unazad nekoliko godina postala međunarodnom.

– Moja dva kratka kajkavska stiha uklesana su u brački mramor s mojim imenom i prezimenom, postavljena na jedan zid od poezije, kako ga oni zovu, na glavnom selačkom trgu. Dobio sam spomen-ploču, a još sam živ – uz osmijeh ističe dobro raspoloženi Ernest Fišer.

I onda neš klel

…Za ljudske sem črve dugo znal,
ali sem jenima i posel dal,
i zajdnu robaču za njih slekel.
I onda neš klel!?…

(Iz kajkavske zbirke “Macbeth na fajruntu”, Matica hrvatska, Zagreb 2013.)

Izvor:
Foto: Siniša Sović